Dimitrije Boarov: Srpska politika na gasni pogon

15. October 2021.
Srbija neće “zepsti” ove, a verovatno ni neke buduće zime ukoliko bude imala para, ali neće “zepsti” ni Evropa. Jer, i Rusija mora od nečega da živi, a prihodi od izvoza gasa i nafte bitne su stavke u njenom budžetu.
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dimitrije Boarov, Novi magazin

Londonski listovi su protekle sedmice sa mnogo ironije, pa i podsmeha komentarisali činjenicu da su cene prirodnog gasa na holandskoj berzi munjevito pale, sa blizu 2.000 na oko 1.000 dolara za 1.000 kubika, čim je predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin izjavio da treba nastaviti isporuke gasa Evropi i preko Ukrajine i da je njegova zemlja spremna da poveća izvoz gasa u skladu sa dugoročnim ugovorima i preko berze gasa u Sankt Peterburgu. Poenta zajedljivosti u britanskoj štampi je da se i po tom događaju može zaključiti da je i navodna tekuća gasna kriza “rusko maslo” i da imamo najnoviji dokaz da je Rusija spremna da iz svojih bilo političkih bilo ekonomskih interesa voluntarno barata gasom i njegovom cenom, te tako ucenjuje Evropu.

U spomenutim napisima išlo se čak dotle da se upute oštre kritičke opaske i prema američkom predsedniku Džozefu Bajdenu, koji je, izbegavajući da sankcioniše kompanije koje su gradile Severni tok 2 do Nemačke (finansijeri se ne spominju jer su oni dobrim delom evropski), “dao keca iz rukava samom Putinu” (Dejli mejl) da može da se kocka sa Evropom oko “sertifikacije” koja bi brzo omogućila puštanje u rad tog magistralnog cevovoda, a otvorila put i ugovaranju gradnje Severnog toka 3. Paralelno s tim napisima, sa ruske strane nastavljena je medijska ofanziva koja dramatizuje inflacionu opasnost po Evropu od poskupljenja energenata ukoliko se odatle ne učine određene usluge ruskim energetskim interesima i ukoliko se Rusija ne razume kao prirodni poslovni partner evropskim nacijama. Pri tome, zanimljivo je da veći deo evropske štampe (pogotovo nemački mediji) zasad malo pažnje posvećuju globalnoj i kontinentalnoj gužvi oko gasa.

Srbija i srpska štampa, međutim, od gasne krize i tekućeg poskupljenja nafte napravile su kataklizmičnu temu u kojoj, zahvaljujući prethodnim “mudrim odlukama” u korist Rusije, Srbija ima bezbednu ekonomski profitabilnu poziciju. U stvari, završetak i punjenje Turskog toka (to jest, Balkanskog toka) ruskim gasom na teritoriji Srbije (400 km) u političkom vrhu Srbije iskorišćeni su kao prilika da se revitalizuju odnosi sa Rusijom i predsednikom Putinom, te da se od njih zatraži ne samo “najbolja cena” u novom dugoročnom ugovoru o uvozu gasa nego da se na taj način dobije i blagoslov vodećim snagama aktuelne vlasti da nastave svoju vladavinu i nakon prolećnih izbora.

Po logici stvari, taj srpski zahtev bio bi jeftin za Rusiju jer, prema Energetskom bilansu Srbije za 2021. godinu, planirano je da ona pored “domaće proizvodnje” (pod kontrolom Gaspromnjefta) od oko 400.000 kubika, uveze još oko 2,1 milijardu kubika prirodnog gasa, dakako iz Rusije. Dakle, potrošnja Srbije je zasad izuzetno mala, pa bi i “srpski popust” bio jeftin – samo je šteta da se Rusi toga nisu ranije setili. Srpski zvaničnici još nisu dimenzionisali “najbolju cenu” koja bi se mogla dobiti od Gasproma, osim što je ministar finansija Mali spomenuo da mi sada gas uvozimo po ceni od 270 dolara za 1.000 kubika. Bilo bi povoljno za Srbiju kad se ta cena ne bi menjala bar iduće godine mada se postavlja pitanje zašto je Mađarska ugovorila uvoz ruskog gasa za, navodno, 220 dolara za 1.000 kubika (Vojislav Vuletić).

Istina, spomenute informacije treba uzeti sa oprezom jer su cene gasa u ugovorima vezane obično za “naftnu formulu” (sa odmakom od devet meseci), a uz svaku cenu ide i niz “dodataka”. Uz to, Srbija je dosad tranzitne takse za uvoz gasa preko Ukrajine plaćala još samo Mađarskoj (bile su visoke), a preko Turskog toka plaćaće verovatno i više jer gas prolazi preko Crnog mora i kroz tu veliku zemlju, a ne samo kroz Bugarsku. Da sada u priču ne uvodimo i pitanje kolike su marže na taj gas Srbijagasa, Jugorosgasa itd., naročito prema privredi. Bez obzira na to što možemo dobiti “najbolju cenu”, lako je moguće da će Srbija od iduće godine plaćati i dvostruko veću cenu gasa (neki kažu i do 800 miliona dolara veću) od one protekle.

Sve u svemu, sigurno je jedino da Srbija neće “zepsti” ove, a verovatno ni neke buduće zime ukoliko bude imala para, ali sam gotovo isto toliko siguran da neće “zepsti” ni Evropa. Jer, i Rusija mora od nečega da živi, a prihodi od izvoza gasa i nafte bitne su stavke u njenom budžetu. Ako Evropa doista počne da zebe, zalud će i nama biti ugrejana bezbednost sa gasom, ali to je već druga priča.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click