Dimitrije Boarov: Borba protiv kriminala

14. March 2021.
Prilično neobavešten o gibanjima između kriminalnih grupa i vlasti u Srbiji, prilikom ponovne najave predsednika Srbije Aleksandra Vučića, oko nove godine, da će njegova vladajuća koalicija ovoga puta odlučno krenuti u obračun sa domaćom mafijom, setio sam se kako sam krajem devedesetih godina analizirao (u toj dekadi) sve novogodišnje poruke narodu Slobodana Miloševića, pa sam primetio da on nikad u takvim prilikama nije zaboravljao da spomene “borbu protiv kriminala” kao jedan od prioriteta tadašnje vlasti, a koja za njegovog vakta zapravo nikad nije ni počela.
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dimitrije Boarov

To jest, tim novogodišnjim povodom pomislio sam da predsednik Vučić, kao vešt političar, na osnovu Miloševićevog iskustva, koristi ovaj pravac politike da u javnosti umiri efekat tekućih kriminalnih afera i priča o “srastanju” pojedinih vladajućih struktura s kriminalnim podzemljem, te da će se i ta najava brzo utopiti u kolotečinu svih drugih neispunjenih obećanja o jačanju pravne države i sigurnosti pravnog poretka. Ispostavilo se, međutim, da je ovog puta predsednikova najava ubrzo rezultirala konkretnom i širokom političko-policijskom akcijom u kojoj je, bar tako sada izgleda, razbijena jedna opasna kriminalna organizacija narko-dilera, reketaša i ubica, poznata kao Belivukov klan, te da su nadležnom tužilaštvu dostavljeni dokazi o nelegalnom prisluškivanju predsednikovih telefonskih razgovora, kao i imena operativaca MUP-a koji su ta prisluškivanja sprovodili, a valjda i imena policijskih rukovodilaca koji o tom prisluškivanju nisu obaveštavali predsednika države. Čak je konkretizovano da su Vučićev telefon i kontakti njegove porodice prisluškivani 1.572 puta za godinu dana, što je trebalo da ojača “ucenjivački potencijal” onih koji su planirali “prevrat” i koji su inače “preuzimali instituciju po instituciju” (kako je izjavio visoki funkcioner SNS-a Vladimir Đukanović). Sada je sve to navodno poslato nadležnom tužilaštvu, a (na primer, prema izjavi Miloša Vučevića, potpredsednika SNS), veze s mafijom i prisluškivanjem nikome neće biti oproštene, pa ni pojedinim ministrima i drugim visokim vladinim službenicima, to jest, sve će se isterati na čistinu.

Ono jedino što ovde pomalo zbunjuje jeste napadno povezivanje, na čemu insistira vrh vlasti, dva naizgled različita slučaja – hapšenje jedne kriminalne bande i najava raskrinkavanja grupe političkih funkcionera koji su navodno imali na umu “državni udar”, to jest uklanjanje predsednika Aleksandra Vučića sa vlasti ili bar njegovo ucenjivanje radi preuzimanja svih institucija vlasti (prema suštini izjava premijerke Ane Brnabić). Ono što je izneto kao “spona” ova dva slučaja, pronalazak neke snajper puške i više optičkih nišana u “skladištima” Belivukove grupe, što bi trebalo da uputi na planiranje fizičke likvidacije predsednika države, deluje nekako nedovoljno uverljivo. Mnogo je uverljivije da spomenuta dva slučaja povezuje okolnost da se oba mogu staviti na dušu doskorašnjem ministru policije Nebojši Stefanoviću (i njegovim ljudima) – ili zato što nije znao šta se sve radi, ili zato što je znao, a nije ništa preduzimao, ili nešto treće.

Već i sama činjenica da je ministar Stefanović i dalje ministar vojni i da protiv njega konkretno pišu samo (Vladini) tabloidi, dok on uporno ćuti, upućuje na zaključak da je reč o ozbiljnoj aferi unutar “srca vlasti”, koju će, posle svega što smo videli i čuli, teško bilo ko moći da gurne pod tepih ili pošalje u naše beskrajno spore sudske procedure da bi se povratio red stvari u vladajućoj piramidi.

Ako se iz cele ove priče može ispiliti nešto korisno za građanstvo i privredu, to je poruka, i mafiji i njihovim ljudima u vlasti, da će se, po definiciji, glavni instrumenti borbe protiv kriminala, policija i tužilaštvo u Srbiji malo razmrdati i prionuti na svoje klasične poslove.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click