Digitalni nomadi otkrivaju Srbiju

6. December 2019.
Beograd ima predispoziciju i infrastrukturu koja je poželjna za digitalne nomade, uključujući lokaciju, povezanost avio-saobraćajem, prijatnu klimu, a isto tako i “coworking” prostore, digitalne servise za obavljanje svakodnevnih stvari, poput iznajmljivanja stana, ali i ljude koji u Srbiji sasvim solidno govore engleski.
IMG_2358 (1)
Kristina Nikolić, UNDP. Foto: Đurađ Šimić

Sa Kristinom Nikolić iz UNDP-a, razgovarala je Jelena Aleksić. Izvor: Novi magazin.

Oni smišljaju nova rešenja. Ne beže od neuspeha. Uvek ponovo probaju. I uvek uspeju. Oni su mladi, obrazovani, samouvereni ljudi, odlučni da svoju budućnost grade u Srbiji. Istovremeno radeći za ceo svet. Jedna od njih je i Kristina Nikolić iz UNDP-a Srbija, devojka koja je diplomirala na FDU, da bi se potom našla u timu koji kreira čuvene Strawberry punjače, a zatim i solarne klupe koje danas stoluju u 30 gradova širom sveta. Diplomirani menadžer u kulturi, a onda i master računarstva, Kristina radi na “zelenom marketingu”, da bi danas bila “Head of Experimentation”, jedan od pionira u UNDP-ovom timu koju prvi u svetu od 60 organizacija širom sveta pokreće takozvani “Accelerator Lab”. Iako zvuči prilično daleko, stvar je vrlo jednostavna – novi načini rešavanja starih problema. Onih najvećih, poput starenja stanovništva, odliva mozgova, klimatskih promena, socijalnih razlika… Udruženi znanje, mladost i talenat, ovaj projekat i Kristina u njemu jedan su od primera koji prkosi ustaljenoj praksi, a koja ovdašnju pamet godinama unazad odnosi daleko, što dalje od Balkana. A gde odlaze oni najobrazovaniji, saznajemo nedavno zahvaljujući istraživanju koje sprovodi pomenuti Lab, i to koristeći društvene mreže.

Šta možemo da očekujemo od Laboratorije za ubrzani razvoj UNDP-a, koja, uzgred budi rečeno, nastaje udruženim snagama UNDP-a, Nemačke i Katara?

Kroz mrežu od 60 međusobno povezanih razvojnih laboratorija cilj nam je da osluškujemo nadolazeće razvojne trendove, tražimo i mapiramo lokalne ideje i rešenja, da sve to kombinujemo s najsvežijim podacima, testiramo te ideje i rešenja i po potrebi skaliramo za širu primenu. Kroz multidisciplinarni rad našeg tima i primenjujući nove metode i alate u radu, misija Laba je da traga za novim odgovorima i rešenjima za izazove današnjice, bilo da su ona društvene, ekonomske ili ekološke prirode. Ja sam prihvatila poziv da se priključim Labu kao Head of Experimentation, baš iz uverenja da su nam promene neophodne, ali isto tako jer mislim da je ovo vreme, vreme digitalne transformacije, dobra prilika da Srbija preskoči nekoliko koraka napred ako dobro angažuje odgovarajuće resurse, mlade ljude i njihove talente.

Dajte nam konkretan primer. Na čemu se trenutno radi i zašto je rađeno pomenuto istraživanje posmatranjem Linkedin mreže?

Srbija se nalazi u društvu 10 zemalja s najvećom stopom smanjenja populacije u svetu, i to zbog niskog nataliteta, visoke emigracije i niske imigracije, a to je dovoljno razloga da se tema depopulacije nađe u fokusu našeg rada. Podsetiću vas da OECD  predviđa da će Srbija zbog “odliva mozgova”, posebno ljudi zaposlenih u naučnim, tehnološkim i inovacionim sektorima, u narednom periodu izgubiti više od devet milijardi dolara. Koristeći podatke sa Linkedin mreže u periodu od 2015. do 2018. želeli smo da vidimo koje to profesije odlaze iz Srbije i kako popuniti praznine. Međutim, koristili smo i analizu Google Trends pretraga kao bismo mapirali srpsku dijasporu po svetu. Početkom godine lansiraćemo i konkurs za inovativne ideje koje se zasnivaju na kreativnom korišćenju podataka u vezi sa depopulacijom.

Do čega se došlo?

Kao što se i moglo očekivati, istraživanje je pokazalo da se u 2018. najviše ljudi iz Srbije odselilo u Nemačku, a kao primamljive pokazale su se i Austrija, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeni Arapski Emirati, Norveška i Švedska. Bosna i Hercegovina, Rumunija i Turska jedine su zemlje iz kojih se više ljudi doselilo u Srbiju nego što je domaćih stručnjaka otišlo tamo da živi. Osim istraživača, iz naše zemlje odlaze oni koji su stručni na polju međunarodnog poslovanja, visokog obrazovanja, finansijskih usluga i interneta. Zabrinjavajuće je da ne postoji veština i nema industrije u kojoj Srbija trenutno ima pozitivan rezultat. Ako se uzmu u obzir zanimanja, iz Srbije je prošle godine otišlo najviše stomatologa, a slede genetički inženjeri, developeri, lekari, veb-developeri, organski hemičari i stručnjaci za veštačku inteligenciju.

Ispostaviće se da bi Srbija mogla biti zemlja u koju će pamet dolaziti?

Tačno, pre svega tako što će se mladi ljudi vraćati s novim znanjima stečenim u inostranstvu, ali i jačanjem infrastrukture za dolazak “digitalnih nomada”. Jer oni dolaze. Pitanje je zašto ne bi dolazili i češće i masovnije jer oni sa sobom donose nova znanja i iskustva i ovo je jedan od inovativnih načina kako Lab može doprineti smanjenju negativnog trenda kada je populacija u pitanju. Kako? Tako što ćemo predložiti modele kojima će se podstaći dolazak digitalnih nomada u zemlju. Da li se tako može povećati natalitet? Pa ne, ali se može ojačati obrazovna struktura profesionalaca u zemlji. Možemo da napravimo uslove da ovi nomadi više dolaze, ulaze u interakciju s lokalnim stanovništvom i da se na taj način otvaraju nove prilike. Mi u Labu verujemo da je poenta da postoje druga, naizgled skrivena rešenja do kojih nije lako, ali nije ni nemoguće doći. Tim pre što Beograd ima predispoziciju, a i infrastrukturu koja je poželjna za digitalne nomade, kao što su dobra geo-lokacija, povezanost kroz avio-saobraćaj, prijatnu klimu, a isto tako i “coworking” prostori, digitalni servisi za obavljanje svakodnevnih stvari poput iznajmljivanje stana, ljude koji u Srbiji sasvim solidno govore engleski. 

Kako mlade u Srbiji motivisati da ostanu u zemlji u kojoj se vrednuju rodbinske veze, a ne znanje?

Za većinu zemalja koje imaju nedovoljan ekonomski rast i veliki javni sektor realnost je da postoji problem zapošljavanja. Sa druge strane, ja sam optimista i uvek tražim nešto pozitivno, a kako sam veći deo svoje karijere provela u IT-ju, osvrnuću se na tu granu koja znatno više i brže raste, i tu nekako vidim naš potencijal. Naime, kada neko vreme provedete van Srbije, i malo se izmestite i uđete u interakciju sa drugima, počinjete da opažate kako u Srbiji ima sjajnih ljudi, talenata, kako mladi ljudi govore engleski jezik i imaju solidno obrazovanje. Onda pogledate dalje, pa vidite da kada poslujete u IT-ju, vi ste na globalnom tržištu, i tu nema “preko veze” jer vi ili znate ili ne znate. Ja verujem da takvo društvo treba da gradimo. Kada govorimo o IT-ju, mi više ne mislimo samo na programere i inženjere već i na ostale koji doprinose poslovanju tih IT kompanija. Pa tako su u jednom Nordeusu, kao primeru da se može uspeti iz Srbije na globalnom planu, samo polovina zaposlenih programeri, dok su ostali zaposleni iz drugih branši. Mislim da je to šansa koju treba iskoristiti.

Digitalizacija bi uskoro mogla postati potrošena reč koliko i “transparentno” posle 2000. godine. Koliko je Srbija u zaostatku za svetom i šta su za startap kompanije najveći problemi u zemlji? Istovremeno, šta je urađeno i da li je ambijent za osnivanje ovih firmi, generalno, stimulativan?

Ako digitalizacija ostane samo reč iza koje nema konkretnih dela, onda će biti potrošena. Ako se svako od nas u svom domenu ne digitalizuje, i to ne uradi dovoljno brzo, nadolazeće promene mogu da budu prilično neprijatne. Šta to konkretno znači možemo da vidimo na primeru arhitekata koji su studirali tako što su crtali i projektovali na papiru, pa su potom savladali softvere da crtaju u digitalnom formatu, pa su nakon toga naučili da koriste neki sasvim treći softver, koji im je omogućio da sve to što crtaju prezentuju u 3D-u, pa je onda sve to moguće podeliti na internetu na nekoj onlajn platformi. Faktički, oni su se digitalizovali i prilagodili novinama, tako da su relevantni za 21. vek. Jednako tome, firme u Srbiji digitalizacijom mogu da postignu da optimizuju svoje procese, da budu efikasnije, konkurentnije, da prošire svoja tržišta i mrežu klijenata, dakle, da prodaju za čitav svet. 

Lično učestvujete u jednom takvom projektu koji pokriva čitav svet, a isto je bilo i Strawberry timu. I jedno i drugo se radi iz Srbije. Koliko je teško početi u Srbiji, da bi radio za čitav svet? Koliko teže nego, recimo, mladima u Berlinu?

Kao studentkinja završne godine studija priključila sam se bila timu studenta Strawberry energy, koji je radio na prvim idejama i rešenjima nečega što se danas zove pametni urbani mobilijar za pametne i održive gradove. Te 2011. svetu smo predstavili javni solarni punjač za mobilne telefone i druge prenosive uređaje. Iako je sve nastalo u Srbiji, brzo smo shvatili da ukoliko želimo da rastemo i razvijamo portfolio pametnih uređaja za gradske površine, moramo da se uputimo ka tržištima na kojima su takvi koncepti poznatiji i prisutniji. Tako smo primenili princip “Izađi da bi ušao”, odnosno – idi da bi se vratio, sa referencama sa razvijenih tržišta. Sličan je princip i sa odlaskom mladih ljudi koji u inostranstvu stiču nova znanja, ali je cilj da ih primene ovde onda kada se vrate. U Strawberry slučaju to je bio London, a danas je kompanija prisutna u preko 30 gradova širom sveta.

U pitanju je koncept pametnog, odnosno zelenog grada. Beograd to izvesno nije. Šta je najveći problem prestonice iz ovog ugla?

Pametni gradovi nisu samo pametno ulično osvetljenje koje reaguje na svoje okruženje i shodno tome menja svoj način rada ili pametni kontejneri koji javljaju koliko su puni. Pametni gradovi su gradovi otvoreni za nove mogućnosti, za eksperimentisanje, testiranje i primenu novih koncepata i inovacija i sve ono što s tim dolazi. Pametni gradovi su oni koji stimulišu ulazak inovacija i prilagođavaju svoju infrastrukturu kako bi se inovacije “zapatile”. Ilustracije radi, kao neko ko živi u Beogradu, a radi u Novom Beogradu, čini mi se da gotovo ne prođe nijedan radni dan da saobraćajne gužve nisu tema. Moje rešenje za mobilnost po gradu i za prelazak mosta tokom prolećnih i letnjih meseci jeste električni trotinet. Prema nekim podacima, postoji preko 35.000 trotineta u Beogradu, a isto tako mnoge svetske metropole uvele su modele njihovog iznajmljivanja. Za mene bi pametan grad bio i grad koji prihvata nove modele transporta koje nove tehnologije donose, otvoren je da ih testira i shodno tome ponudi neka rešenja za rastuće potrebe svojih građana. To je ono čemu Beograd treba da teži.

Iako digitalizacija i nove tehnologije umnogome olakšavaju život, činjenica je da internet postaje i prostor ozbiljnih pretnji. Naročito za ljude koji nisu profesionalci.

Postoje brojne priče o “tamnoj strani interneta” i jedan vrlo konkretan primer koliko internet može da bude opasan svakako su dezinformacije i lažne vesti, a od prošle godine i pojava “deepfake”, koja ide korak dalje. Naime “deepfake” je metoda montaže koja omogućava da se, služeći se softverom, promeni lice osobe u videu na vrlo verodostojan način. Faktički, vi kreirate neki video-materijal koji se nikada nije desio. Još dalji korak u svemu tome je i primena veštačke inteligencije, koja omogućava da se dodatno generiše uverljiv govor osobe sa izmišljenog videa. Tako dobijate jedan kompletno izmišljeni događaj i govor, i zamislite samo kolike su zloupotrebe moguće. Ovo je samo jedan primer koliko daleko sve ovo može da ide, a na nama je da radimo na medijskoj i digitalnoj pismenosti i osposobljavamo ljude oko nas da kritički koriste sadržaje sa interneta.

Da li je žena koja je završila FDU, masterirala, radila u tehnološkoj kompaniji, radi u međunarodnoj organizaciji, bavi se osnaživanjem žena, edukacijom i pisanjem poezije, sve u isto vreme, žena 21. veka. Jesu li danas preveliki zahtevi pred ženom?

Suština je da ne težimo perfekcionizmu. Sami sebi postavljamo zahteve i to je ono čega bi žene trebalo da budu svesne. Godinama sam radila u IT sektoru, koji se percipira isključivo kao muška stvar. Nebrojeno puta bila sam svedok diskriminacije i zato sam s koleginicom Zojom osnovala organizaciju Serbia Lean In, koja, u najkraćem, slavi izuzetnog pojedinca. Cilj organizacije je da doprinese osnaživanju žena i ostvarivanju njihovog punog potencijala. Uzgred, za poeziju ste me fino podsetili, to sam nekada mnogo volela, ali se iskreno ne sećam kada sam poslednji put ispisala neke stihove.

Konačno, šta je potrebno, pa da mlada osoba tako hrabro ulazi u nove poslovne poduhvate? Vaspitanje, obrazovanje ili lična motivacija?

Verujem da je sve zajedno navedeno jedna dobitna kombinacija uz dodatak – sistem podrške, i to u vidu ljudi iz okruženja koji si bili tu za mene, koji su mi pomagali i davali “vetar u leđa” da idem dalje. To su najčešće moji roditelji, brat, partner, prijatelji, ali i mentori i starije kolege na poslu. Ja se nikada nisam plašila da pitam ako nešto ne znam ili mi je potrebna pomoć.

Članak je prenet sa portala Novi magazin.

Click