Darko Cvijetić – Bi(rat) ćemo najgore

Razgovarala: Gordana Nonin, Izvor: Novi magazin

Istinitost ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u vama pokrenuo, piše Darko Cvijetić u romanu „Previše mi to. Osam djevojčica“ (Književna radionica Rašić“, 2024) kojim završava trilogija započetu „Šindlerovim lifto“, nastavljenu knjigom „Što na podu spavaš“. Moji su romani upravo upozorenje da su svi žrtve ili da su sve žrtve svačije, da su sve žrtve naše, i mi ćemo uskoro biti samo njihovi, kaže nam pisac

I čega nam je to previše?

Da li toga da osam ratnih zločinaca i dalje možemo sresti u jednom danu u istom gradu? Ili toga da u sred balkanske metropole trinaestogodišnjak hladnokrvno ubije osam devojčica, dečaka i čuvara u školi koju je i sam pohađao. Ili toga da je on najmlađi masovni ubica u istoriji i jedini koji se mirno i staloženo predao policiji nakon zločina. Ili nam je previše što je u Maroku registrovan sajt preko kojeg se mogu naručiti majice sa njegovim likom.

Jedno je sigurno: nikada nam ne sme biti previše čitati knjige Darka Cvijetića. Onog trenutka kada to i pomislimo, nestaće svake ljudskosti. Jer, onda neće biti nikog da pročita rečenice: „Iz nas sad curi u gnoj metastazirani sok esenciranog divljaštva. Dehumanizirano društvo potpuno moralno i vrijednosno devastirano. Iščezle riječi.“ Darko Cvijetić sa ovom trilogijom stoji na braniku naših društava kako reči ne bi iščezle tamo gde, kako pisac naglašava, vlada „tolika kultura KLAONICA, KADIONICA i KLADIONICA“. 

Novi roman je tek objavljen, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj pre dva meseca u izdanju Buybook-a, a u Srbiji pre dve sedmice u Književnoj radionici Rašić. Upravo ste se vratili sa književnog festivala u Sarajevu, sa „Bookstan“-a. Kakve utiske nosite sa prve promocije romana?

Veoma lijepe utiske, kao i uvijek iz Sarajeva. Vrlo zanimljiva pitanja je roman pokrenuo, tako da je bilo izazovno ulaziti u diskusiju s onima koji roman čitaju u drukčijem, za mene neočekivanom ključu. A valjda je to svrha literature, nanijeti dovoljno pitanja kao slojeva prašine na neizrecivo. Roman je već započeo život koji je posve neovisan od mene i jasno se već razilazimo. To je važno, jer on je sad više vlasništvo svakoga tko ga (u)čita(va), od samoga mene. Prve promocije su i najvažnije, dok se miris tiskarskog stroja još lijepi za slova. Dobro je čuti svoj svijet u drukčijem akordu. To je dobro za moje udaljavanje.

“Roman o tolikom zlu nemoguće je napisati“, a ipak, uradili ste to nemoguće… Da li se zlo može dokučiti? U vašem romanu, u pismu ratnog zločinca drugom zločincu Andersu Brejviku, on piše da o ljudskoj psihi ništa ne znamo i da je nauka zapravo krajnje bespomoćna. Ako ne može nauka, može li književnost nešto da pomeri sa mrtve tačke?

Običnost zla je pomična, kretajuća, aktivna, svatko je na rubu izdaje, u raju je jesen, saznali smo, ima jabuka, ima zmija, ima znanja, strasti i ljubomore. Banalno je koliko je lako. Fašizam je samonametnuta granica.
Tko je tvoj brat? Onaj koji je ubio? Da li je zato manje tvoj brat? Kad točno okrećemo glavu i treba li zapravo svome moralu dodati kušnju osvetom? Moja generacija ima i masovne ubojice. Da li bi Prolaznik zagrlio i njihovu sjenku? Kad točno prestaje milost, možemo li sebi oprostiti nezamislivo i neoprostivo, i zašto to nije dovoljno?

Nama se već dogodilo nezamislivo. Pogledajte koliko vremena je prošlo a mi još mucamo o onome što se dogodilo. Pro-govor je prva točka gdje nam nauka i ne treba, ali smislili smo i čitav jezik koji zaobilazi imenovanja. Jedan kontrawittgenstienovski šaptaj je naš svijet, čast i časnost, osobine kraljeva, umrli su s posljednjim otmjenicima, ubijenim pjesnicima.

Drugi deo romana počeli pesmom „U takvo sam doba živeo na zemlji“ mađarskog pesnika Mikloša Radnotija koji je „Borsku beležnicu“ pisao dok je bio u radnom logoru i tokom prisilnog marša kada je i pogubljen. Verujući u moć poezije, a znajući da mu je kraj blizu, napisao je i uputstva za one koji njegove stihove pronađu. I pronađeni su u masovnoj grobnici. Sve je to bilo pre 80 godina a mi kao da živimo u isto to doba na zemlji.

Nježno upakirana, tu je skrivena mala nota osobnog. Te 1990. bio sam na Balkanskim književnim susretima u Boru, u Srbiji, kao pobjednik natječaja za mlade književnike Jugoslavije! Na obali borskog jezera je i Radnotijeva avetinjska figura, spomenik, na koji smo te 1990. položili cvijeće gospođa Desanka Maksimović kao najstarija i ja kao najmlađi književnik na Susretima. Duboko me dirnula jeziva sudbina Mikloša Radnotija… Potom i Danila Kiša prijevod te strašne pjesme, sve to na samom početku proganjanja Drugog u čitavoj zemlji. Zlo ne mjeri vrijeme.

Najstarija i najmlađi, pjesnici s cvijetom kod Radnotija.
I, da, živimo isto doba na zemlji. Roman zatvara fikcijska kritika romana, koju navodno piše novinar Krešimir Horvat (također Krležin junak, iz Vučjaka) i to 1924. Dakle, 100 godina. Ali, sve je očito – isto. Galicija je opet ispresijecana rovovima. Crnjanski mora da je negdje južno od Lavova, prema Ternopilu… Za samo godinu i pol, od tih Balkanskih susreta, bit ću 1992. u ratu.

U takvo sam doba živeo na zemlji 

U takvo sam doba živeo na zemlji

kad su ubice, izdajnici i banditi bili junaci

a država, od krvi i gada pijana, 

sa slašću se cerila nad propašću.

U takvo sam doba živeo na zemlji

kad čovek beše toliko nisko pao

da je svojevoljno, strasno, bez naredbe klao,

i dok je u laži verovao i kipeo od besa,

opsedale su ga slike napaćenog mesa.

(Deo pesme Mikloša Radnotija u prevodu Danila Kiša)

Citirate i različite studije o zločinima. Na primer, Leu David „Prošlost nas ne može izlečiti“ gde se navodi da je „iluzorno 30 godina se zalagati za pomirenje“. Zašto imamo taj problem sa „moralnim sećanjem“?

Birao sam paletu eminentnih stručnjaka za „zlostvo“, da sebi teorijski pokušam predočiti čin nakon kojega nas se isključuje iz ljudskog roda, na neko vrijeme. Knjiga gospođe Lee David me duboko otrijeznila, kao da me netko napokon prodrmao… O Hannah Arendt valjda da ne trošim riječi.

Shakespeare nas uči – samo malko prostora i eto genija smrti da nas mefistofelovski omađija. I pravednik Hamlet u smrt pošalje Ofeliju i ne trepnuvši… Liječenje je sada. Prošlost proizvodi viškove. Citiram i Eka, citiram i razmišljanja Dostojevskog o Karamazovima. U kontekstu citata odjednom vidim komšiju koji se vratio, ima voćnjak. S jaranom Bošnjakom pije kavu i rakiju. Ali, dovoljno malo da ne zapjevaju. 

Kroz vaše junake govorite o tome da se zlo stalno ponavlja, da su, na primer, današnje profašističke ideje, delovanja, pa i sama zverska ubistva plod svega onoga što nam se dešavalo ranije. Književnost je tu i da postavlja pitanja, zašto i dalje, posle onakvog 20. veka, opet „sada sve vrvi od fašista kojima svaki oblik mišljenja nanosi fizički bol“?

Ali karte su se babilonski pomiješale! Kao u Alice iz Zemlje čudesa – „stvari znače ono što ja kažem da znače!“, kaže Kraljica. Desnica, ljevica, pa to znači ništa u svijetu populizma, fejk ludila, autoritarnog otvorenog laganja, huškanja, mržnje, antisemitizma… Recimo, nemamo li sad više antisemitizma u Europi upravo na tzv. lijevom političkom spektru? 

Javno mnijenje moguće je kontrolirati do neslućenog podioka. Ja odlučujem šta je bilo i kako. I tko nam je sada neprijatelj i zašto. Svijet koji može da vodi Traump, jest sasvim sigurno svijet koji se ubrzano zagrijava. Sloboda više ne znači ništa. Nitko ne zna što to znači? U odnosu na što? Kako, koliko, koja je cijena i sl. 

Bi(rat) ćemo najgore. 

Desnica, ljevica, pa to znači ništa u svijetu populizma, fejk ludila, autoritarnog otvorenog laganja, huškanja, mržnje, antisemitizma… Recimo, nemamo li sad više antisemitizma u Europi upravo na tzv. lijevom političkom spektru?

U romanu pominjete i čuveni Kopolin film „Apokalipsa sada“ u kontekstu Vagnerove muzike. Marlon Brando upravo u tom filmu u svom maestralnom monologu izgovara rečenicu da „svaki čovek ima svoju tačku preloma“. Ima li je onda i društvo?

Svakako. Nakon te točke posve je nemoguće ponovo konstituiranje društvene zajednice. Nama se slom dogodio pominjane 1990. Mi ni tada ni sada ne vjerujemo da su stvarno postojali gulazi. Poludjeli smo. Kao kolektiv, kao narod upali smo u spiralu bjesomučne trivijalizacije i revizionizma do komičnosti. Andrić bi počeo plakati da vidi Andrićgrad i sebe na freskama.
Genijalni Max Bergoltz piše o upadanju u tunel zla koji vas vuče kao vir.

Neka ne bude usput kazano, knjiga „Nasilje kao generativna sila“, Maxa Bergholza trebala bi biti udžbenik, nipošto samo na Balkanu. „Apokalipsa sada“? Pa, zar to ne čekamo, zar nije kazano u Ivanovoj/Jovanovoj Apokalipsi? Bez Apokalipse nema ispunjenja. To čekamo, onda tek, po neke, dolazi spas.

Da li je zaista najveći UŽAS rata, evo danas i ovog u Ukrajini ili u Gazi, što ne znamo ZAŠTO se ubija? Napisali ste da ima stvarno ozbiljnih budala koji krenu da veruju da se ubija „s razlogom“.

Pa dvojica su izdajnika. I obojica to znaju, i ne znaju što s tim, kako se nositi s izdajom. Obojici treba oproštaj i to je povijest kršćanstva. Davanje oprosta. Tako i oproštaj izdaje svetih Petra i Pavla. Jedan je bio progonitelj Savao, koji nikada Isusa nije ni vidio, a drugi onaj koji će pijetlove navesti na krikove.
(Stijena i prvi papa). Filip i Darko. Raskoljnikov i Kost. U Kur`anu piše jedno strašno predviđanje: „Tko sramoti i predbacuje svome bratu neki grijeh, neće umrijeti dok on taj grijeh ne učini.“ Ne treba nam odgovor ZAŠTO se ubija. Duboko u sebi imamo poziv da to činimo, to je zov rase… Na drugoj je nerazumijevanje da čudo možemo činiti uvijek. Na primer, starica koja treba vode i vi s moći da joj prinesete čašu!

Interesantno da ste u ovom romanu izneli i vaša skorašnja iskustva kada ste u predstavi „Što na podu spavaš“ igrali samog sebe, pisca koji je na sceni zajedno sa svojim likovima. Zapitali ste se da li je pozorište jedina zavesa kojoj su prozori s obeju strana?

Iskustvo je toliko nevjerojatno da bi se mogao sazidati poseban tekst samo o njemu. Jukstapozicija koja se sama iscrtala. Pozorište u rukama Majstora postaje sječivo koje briljantno anatomira organ po organ. Biti lik sebe, ima kontakt s jezivim. Kolege iz tri teatra i iz tri države napravili su iznova fragmente moga života, moj svijet, i još me uvukle u njega. Ostajem ponizan pred njima.

Redom veliki glumci – ostavljali su me bez daha; i učio sam svaki dan, svaku probu, svaku izvedbu, od Tivta, Temišvara, Zagreba, Sarajeva, Novog Sada, Kragujevca… Puno emocija ostat će zauvijek vezano za aktere ove sulude predstave. Vrućinu predstave malo sam unio i u „Djevojčice“. Doista, nešto poput pomenute Alice iz Zemlje čudesa. Tako mi je na sceni.
Osim toga, vrlo često se igram u različitim tekstovima – istim slikama, i uvijek se šokiram koliko je kontekst važan.

Reditelj Kokan Mladenović je režirao oba vaša prethodna romana i te su predstave i nagrađivane i ono što je najvažnije, publika ih je, svuda u regionu, na pravi način doživela. Ima li izgleda da se i ovaj završni roman nađe na sceni?

Da, na moju veliku radost. Okvirni dogovor već postoji! Mislim da će gospodin Mladenović također zaokružiti tu i teatarsku trilogiju – „Schindlerov lift“ (Kamerni teatar 55, Sarajevo, 2021.), „Što na podu spavaš“ (koprodukcija Dramskog kazališta Gavella Zagreb, Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, NP Sarajevo i festivala MESS), „Previše mi to. Osam djevojčica“ (Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 2026.). Dakle, okvirno, Kokan Mladenović će režirati predstavu „Previše mi to. Osam Djevojčica“ u GDK „Gavella“, Zagreb, početkom 2026. godine. Beskrajno sam uzbuđen i zahvalan gospodinu Draženu Ferenčini, ravnatelju Gradskog dramskog kazališta „Gavella“, te dakako, Majstoru Mladenoviću. Treći Odisejev izlazak na ocean. Bit će to zanimljivo putovanje.

Citiraću vašu „Belešku o piscu“. Kako je biti „i u rovu i na sceni“ i to tamo gde je „Rastko ikona a Ratko mural“?

Da, zapravo ih je teško razlikovati, rov i scenu, mural i stvarnu osobu, pa je moguće da jaja tretiramo kao granate a da momci čuvaju iscrtan komad zida, dok su momci njihovih godina bili u rovovima tog nacrtanog i bacali granate.

Sve evo do doba u kome u porodilištima ne rade klime, porodilje padaju u nesvijest po hodnicima, rađaju na +45 stupnjeva, a vlast govori o letećim autima! U svijetu je teško biti, „Ilovačo, hej, odzovi se!“, kaže Prospero u Shakespeareovoj BURI. 

Zapravo je teško razlikovati rov i scenu, mural i stvarnu osobu, pa je moguće da jaja tretiramo kao granate, a da momci čuvaju iscrtan komad zida, dok su momci njihovih godina bili u rovovima tog nacrtanog i bacali granate

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.