Branislav Tiodorović: Ljut je ceo medicinski deo Kriznog štaba

12. March 2021.
Za smirivanje situacije potrebno je tri nedelje doslednog poštovanja mera i smanjivanja kontakata, a ne parcijalne mere.

Piše: Jelena Aleksić

Jasno i glasno – ljut sam, izgovorio je u intervjuu Novom magazinu profesor Branislav Tiodorović, član Kriznog štaba koji mesecima unazad sve manje sluša glas struke u ovom telu zaduženom da upravlja krizom i sanira posledice pandemije. Poslednjih nekoliko nedelje jasno je da među članovima ovog tela vlada latentni sukob, dok se među građanima širi novi talas nepoverenja, rečeno jezikom korone i srdžba usmerena pre svega ka medicinskog delu Kriznog štaba, od kojeg se očekuje da ima poslednju reč. Pa kako je to biti na vetrometini kritika gotovo svih, dok u isto vreme činiš sve što možeš da se profesionalno odazoveš pozivu koji ti je upućen? I ono, možda važnije, kako će Srbija prevazići aktuelnu situaciju ako se i dalje bude podilazilo zahtevima privrede koja, sa druge strane, finansira ne samo plate zaposlenima nego i troškove lečenja obolelih preko poreza koje uplaćuje u budžet? Za početak, našeg sagovornika joj jednom pitamo kako smo uopšte pored tolikog broja vakcinisanih došli do produženog trećeg talasa, kako će doktor Tiodorović okarakterisati aktuelnu situaciju?

“Malo pre Sretenja imali smo lepo vreme, što su mnogi iskoristili za sastavljanje praznika i odmore u banjama i planinama, odakle se već neko vreme zaražene vraćaju čitave porodice. Naprosto, skijališta su kod nas ostala otvorena onda kad su bila zatvorena svuda u Evropi. Pored toga, kontrola primene mera bila je zaista slaba, što jeste bolje u poslednje vreme, ali neće automatski dovesti do poboljšanja ili zaravnjenja krive. Mi smo trenutno u produženom trećem talasu, a nismo u četvrtom, kako se može čuti jer nikada nismo izašli iz trećeg da bismo ušli u sledeći. I ovakvo stanje će u najboljem slučaju potrajati još sedam do deset dana, da bi nakon toga, uz primenu i kontrolu mera, počelo da opada.Branislav Tiodorović

Pominjete manjak kontrole i to što su radila skijališta kao malo gde u Evropi. Čija je to odgovornost?

Svi znaju da mnogo veći deo Kriznog štaba čine oni koji predstavljaju politiku i ekonomiju, dok je manji deo medicinski. Mi dajemo predloge, a Vlada odlučuje. Poznato je da smo mi odavno bili za to da se skijališta zatvore. O tome smo govorili pre Nove godine, kad smo tražili i ograničenje rada svih ugostiteljskih objekata. Lično sam u julu predlagao da se zatvore svi noćni klubovi i splavovi, ali odluka nije na medicinskom delu Kriznog štaba. Mada su mnogi argumenti zaista upitni, kao što je onaj da će svi ostati bez prihoda. Ja pitam kako nisu ugostitelji u Nemačkoj, gde već mesecima vlada gotovo apsolutni lokdaun? Drugim rečima, trebalo je primeniti drastičnije mere i sve ih mnogo ozbiljnije kontrolisati?

Šta nam to onda govori o odnosu prema medicinskom delu Kriznog štaba? Koliko je vaš glas uopšte vrednovan i kako se lično tim povodom osećate?

Postoje dve faze u tom odnosu medicinskog i nemedicinskog dela Kriznog štaba. Ispočetka smo bili apsolutno uvažavani, da bi smo nakon onog prvog talasa i vanrednog stanja stigli u stanje, ne mogu ga nazvati nepoštovanjem, ali mogu reći nekakvim amortizovanjem našeg glasa i stavova dok se daje prednost ekonomiji. Mi smo i tada stavili do znanja da će se ljudskim životima plaćati to što se prednost daje privrednom životu. Već u oktobru smo upozorili da je stanje loše i da ne ide na dobro, ali ne mogu reći da smo naišli na apsolutnu podršku. Na poslednjoj sednici u petak jasno smo stavili do znanja članovima Kriznog štaba da smo razočarani jer se ne uvode strože mere iako mi na tome insistiramo već neko vreme. Naročito smo pred Zadušnice tražili da se uvedu ograničenja ne za vikend, kako je bilo, već minimum sedam do deset dana, i to tako da bi sve radilo do dva po podne, a tokom vikenda ništa sem apoteka, pumpi i prodavnica. Nismo uvaženi i mere su uvedene za vikend zbog Zadušnica, a onda i 8. marta. Jer, računajte da ima bar tri do pet puta više zaraženih nego što se otkriva. Mladi ljudi neće da se testiraju. Ja razumem i stav onih kojima je ekonomija prioritet i nije istina da oni ne razumeju ozbiljnost situacije. Oni samo vagaju, a onda se u razgovoru, pa i u ozbiljnoj raspravi kakva je bila na poslednjoj sednici, donese nekakvo optimalno rešenje.

Pa je li vam dosadilo da se raspravljate oko nečega što ste sigurni da je najbolje, a nije uvaženo, zbog čega ćete vi i niko drugi trpeti kritike sutra i od kolega i od javnosti?

Gledajući poslednju sednicu, jeste. Jer, šta je falilo da se mere koje smo predložili produže na deset dana, a ne na vikend, naročito što ni to nije dovoljno. Za smirivanje situacije potrebno je tri nedelje doslednog poštovanja mera i smanjivanja kontakata. Moći ćemo da odahnemo kad budemo imali dvocifreni broj obolelih, a daleko smo od toga.

Jeste li ljuti onda zbog svega ovoga?

Jesmo, naravno, a posebno kliničari i svi ostali koji svakodnevno rade u bolnicama, pa i na vakcinaciji. Ti su ljudi preumorni, iscrpljeni i na ivici snaga, a broj obolelih se povećava, pa samim tim i broj hospitalizovanih.

A članovi medicinskog dela Kriznog štaba?

Jesmo, svi smo iz medicinskog dela ljuti, ali imajte u vidu da svi mi donosimo odluke i da iza njih stojimo. Jer, šta je opcija – da napustim? Za mene to i dalje nije u razmatranju jer, bez obzira što si u penziji, kad dođu ovakva vremena, a ja se nisam susreo s težim, onda moraš biti doktor. Između izbora da napustiš bojno polje ili da nešto uradiš, pa makar i pritiskom, čak i svađom, ja biram ovo drugo jer tako mogu i ja i moje kolege makar malo da pomerimo stanje nabolje. U konkretnom slučaju, na poslednjoj sednici smo se izborili nedovoljno jer smo tražili deset dana, ali to ne znači da smo odustali. Mi ćemo i na sledećoj tražiti isto. Zašto? Zato što ugostitelji trljaju ruke od osmog marta u ponedeljak, zato što ljudi iz Nemačke ovde dolaze jer, kako kažu, “nema nigde takve slobode kao kod nas”. A koje slobode? Slobode u smislu nepoštovanja mera.

To nas ponovo vraća na pitanje kontrole. Prvo se govorilo da se mora čekati promena zakona, da bi se sve vreme odgovornost prebacivala na građane. Pa čija je odgovornost?

Nakon izmena zakona situacija se prilično promenila u tom domenu. U poslednje vreme podizane su čak i krivične prijave, što ja podržavam i verujem da će to imati efekta. Uostalom, ko god čuje da mu je kolega kažnjen, razmisliće dva puta hoće li organizovati žurku u svom lokalu. Moram samo da istaknem nešto što uočavam, a to je da u poslednje vreme te masovne žurke koje se organizuju neretko deluju i kao nešto što je usmereno protiv sistema, protiv države.

Da li bi državne mere bile više poštovane da nije prokockano poverenje prikrivanjem podataka, organizacijom izbora, optuživanjem novinara da rade za smrt i kontrolu i slično?

Vezano za izbore, naša je procena bila da su izbori rizik i da ako već moraju da se organizuju, moraju biti sprovedeni po svim pravilima. Međutim, ni vi ni mnoge vaše kolege ne spominjete koliki su predstavljale rizik masovne demonstracije u julu, kad je rečeno da će biti uveden policijski čas. Iako su i jedna i druga situacija bile rizične, mnogo su veći rizik bile demonstracije i u tom smislu valja biti objektivan kad se analizira, a naročito kritikuje situacija. Generalno, mislim da ovo nije trenutak za podele već za jedinstvenu borbu protiv onoga u čemu smo svi zajedno.

Ko nas je podelio, ko je ispolitizovao ovo pitanje?

Ja ću vas podsetiti da su i doktor Kon i doktor Janković tražili da se raščisti situacija sa brojem obolelih i umrlih. I ja zajedno s njima, i dalje insistiram na tome. I sva trojica smo to javno govorili. To se mora rasvetliti, kao i pitanje broja umrlih lekara, kao i to pod kojima su uslovima i zašto preminuli. Što se podela tiče, rekao bih da smo kao društvo bili podeljeni i pre pandemije i lično sam očekivao kad je sve počelo da će nas ova situacija ujediniti i da neće biti zloupotrebljena.

Ko ovu situacija zloupotrebljava – oni koji imaju sve poluge moći ili oni koji nijednoj nemaju pristup?

Pa nije jedna strana sigurno. Uzmimo za primer ove apsurdne kritike vakcine. Vakcina je jedini izlaz iz ove situacije i postavljati sada pitanje da li je dobra ili nije, i to ne s medicinskog nego sa geostrateškog stanovišta, sasvim je nepotrebno, pa i zloupotreba. Istovremeno, ja zaista uvažavam one koji kažu da je bilo grešaka Kriznog štaba zato što ih jeste bilo. Bilo je kašnjenja u sprovođenju mera, u doslednosti primene i najviše u kontroli. Ipak, reći da je sve pogrešno, ne stoji. Srbija je uspela da za kratko vreme napravi dve covid-bolnice, a gradiće se i u Novom Sadu. To je ogroman uspeh za zemlju naših resursa jer da toga nije bilo, Beograđani bi odavno bili smeštani i u Vrnjačku banju ili Sokobanju ili drugde po Srbiji. Pored toga, obezbediti ovoliko vakcina kad mnogo jače zemlje to ne mogu, nije mala stvar. Mada, ja se zaista plašim hoćemo li mi trijumfovati sa imunizacijom.

Zašto? Pa mi smo zaista u vrhu svetske liste po broju vakcinisanih.

Malo je sa aspekta šta nam je cilj, a to je 60 do 70 odsto. Mi sada imamo 650.000 vakcinisanih koji su primili dve doze, a treba da imamo bar tri miliona. Važno je da oni budu vakcinisani u što kraćem roku. Ako dopustimo da se vakcinacija razvuče, proširiće se novi sojevi.

Za koliko treba vakcinisati tri miliona?

Maksimalno bi trebalo da u maju uđemo s vakcinisanih tri miliona i ja se zaista nadam da ćemo to i uspeti. Koliko je to važno, svedoči što u bolnicama sada nemamo nijednog koji je primio dve doze.

Ima li onih koji su primili jedu dozu i koliko?

Koliko tačno ne znam, ali znam da ih ima. U 99 odsto slučajeva to su ljudi koji su zapravo bili u inkubaciji kad su primili prvu dozu i zato bih ponovo sve pozvao da sačekaju sa imunizacijom ako su bili u kontaktu s nekim ko je zaražen. Treba sačekati bar sedam dana kako bi prošla inkubacija i videlo se da li je neko pozitivan, pa tek onda primate cepivo. Jer, nažalost, mnogi će razbolevanje dovesti u vezu s vakcinom i smatrati je uzrokom. A sve je to onda negativna reklama i za vakcinu, bez ikakve potrebe i pre svega istine.

Šta se događa, odnosno ne događa onima koji su pozitivni, a primili su prvu dozu vakcine?
Kod onih koji su bolesni, a prime vakcinu, ta vakcina neće delovati zaštitno. U prevodu, oni mogu razviti najtežu kliničku sliku, što ne znači da nakon primanja druge doze neće stvoriti imuni odgovor. Oni koji su primili prvu dozu, pa se zarazili posle nje imaju blažu sliku i sve nas to vodi na pređašnje, a to je da je najvažnije – ne primati vakcinu ako nisi apsolutno siguran da si negativan. U svakom slučaju, mladi ljudi i oni s jačim imunitetom imaće blažu kliničku sliku kad god se zarazili, ali će zato nakon druge doze čak i oni sa slabim imunitetom imati slabe simptome i izbeći hospitalizaciju. Drugim rečima, mogu se razboleti jer vakcina ne štiti 100 odsto, ali neće stići u bolnice niti će biti životno ugroženi, što nije malo.

Šta ako do maja ne uspemo da vakcinišemo ta tri miliona ljudi?

Imaćemo mnogo tešku situaciju, koja neće biti kao ona u novembru, ali ćemo imati mnogo mladih obolelih, budući da sada vakcinišemo uglavnom stariju populaciju. Naravno, pitanje je i hoćemo li dobiti sve vakcine koje smo poručili i platili jer taj deo zaista nije do nas. 

Šta smatrate najvećim uspehom, a šta greškama Kriznog štaba u godinu dana pandemije?

Niko u početku nije imao dovoljno zaštitne opreme, a mi smo to relativno brzo obezbedili. Da li je neko platio ceh dok je nije bilo, nažalost jeste, ali smo svakako reagovali mnogo brže, čini mi se, nego neke ekonomski snažnije zemlje. Kao drugo, izdvojio bih izgradnju bolnica, što sam pomenuo, a što javnost ne ceni dovoljno. Verovatno nismo objasnili koliko je to za zdravstveni sistem važno. Što se grešaka tiče, i o tome sam govorio – nepravovremeno preduzimanje mera i nepoštovanje donetih pravila.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click