Ljubomir Simović: U vrhovima vlasti je sve vidljiviji radikalski DNK

21. August 2020.
Najpogubnije je to što ništa, pa ni ime jedne ulice, ne zavisi ni od istorije, ni od kulture, ni od državnih ili gradskih institucija, ni od stručnjaka, ni od građana, nego od Vučićeve „molbe“ i Vesićeve „milosti“. Najpogubnije je to što je Vučić institucija. I što je Vesić institucija.
view_image
Naslovna stranica NIN-a broj 3634. Datum izdanja: 20.8.2020.

Piše: Radmila Stanković

Kada je uoči samog početka pandemije izvedena premijera predstave Putujuće pozorište Šopalović u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, publika se još jednom prisetila te briljantne priče pesnika, esejiste i dramskog pisca, akademika Ljubomira Simovića (84), koji je napisao četiri drame, a za tri je dobio Sterijine nagrade, najveće nacionalno priznanje u ondašnjoj Jugoslaviji!

U blistavoj pesničkoj biografiji Simović, koji u svojoj poeziji na stvaralački način spaja moderno osećanje sveta i njegovih simbola sa tradicionalnim sadržajima nacionalne kulture, postoji i ovakav detalj – godine 1983. izdavačka kuća Gradina u Nišu rasturila je slog zbirke pesama Ljubomira Simovića Istočnice, koja je trebalo da bude objavljena u Gradini. Neki čitaoci se danas sa setom sećaju vremena kada su se te Simovićeve zabranjene Istočnice, fotokopirane, nabavljene „ispod ruke“, iščitavale tokom noći, kraj prozora na kojima su bile navučene roletne ili zavese. Današnjim generacijama je neshvatljivo kako je moguće da se neka knjiga iz političkih razloga zabrani tri godine posle smrti doživotnog predsednika Jugoslavije Josipa Broza Tita. Simović je tada shvatio da će i to ludilo jedne vlasti proći, kao što sve prođe, ali neka nova nevolja uvek dolazi. Naučio je mudro da traje i povodom fenomena trajanja autorki ovog teksta je svedočio: „Dobro se sećam jednog razgovora sa Brankom Miljkovićem (veliki srpski pesnik rodom iz Niša, koji je bio godinu dana stariji od Simovića, a tragično je okončao život pod nerazjašnjenim okolnostima u Zagrebu, u 27. godini života, prim R. S.), na putu od Sremskih Karlovaca do Stražilova. Branko je u jednom trenutku rekao – Ako pesnik hoće da napiše novu knjigu, mora da nauči nešto novo. Makar da nauči da igra šah.“

Uoči pandemije, izdavačka kuća Vukotić medija objavila je novu knjigu Ljubomira Simovića, Odbrana Beograda, koju smo predstavili u NIN-u.

Po čemu se ova vlast razlikuje od svih prethodnih?

Pre svega, ovo je vlast jednog čoveka. Autoritarna vlast. Mi smo autoritarnu vlast imali i ranije, u Titovo vreme, ali su razlike među njima toliko velike – toliko velike na štetu ovog što imamo danas – da bi bilo neumesno upoređivati ih.

Ne obazirući se na to kako Ustav definiše njegove kompetencije, Vučić u rukama drži sve, i odlučuje o svemu. I to je već veliki problem. Ali problem postaje mnogo veći kada pogledamo kakvo znanje, kakva upućenost i koja državnička mudrost i odgovornost, stoje iza tih odluka.

Na primer?

Nedavno je Viktor Orban objavio kartu velike Mađarske, koja obuhvata i delove Slovenije, Hrvatske, Rumunije, Slovačke i Srbije. Sluteći kakve bi dalje političke poteze objavljivanje te mape moglo da nagoveštava, protestovali su predsednici ili premijeri svih pomenutih zemalja. Svi, osim predsednika Srbije.

S obzirom na položaj na kome se nalazi, i na odgovornost koju takav položaj podrazumeva, Vučić je morao znati da je Orban, kao predsednik mađarske vlade, za vreme NATO bombardovanja 1999, prema Bi-Bi-Siju, dao jednu veoma… recimo jednu veoma indikativnu izjavu.

A to je?

Naime, on je izrazio strah od mogućnosti da bi jedinice Vojske Jugoslavije, koje su posle rušenja mostova na Dunavu ostale odsečene u Bačkoj, mogle početi da napadaju pripadnike mađarske nacionalne manjine! Ističući pritom da „na strani NATO-a nije samo vojna sila, već i istorijska i ljudska pravda“, on je dao da se nasluti mogućnost mađarske intervencije.

Znajući kuda bi to moglo da vodi, tu izjavu je odmah osudio Jožef Kasa, lider Saveza vojvođanskih Mađara.

Ta priča je upravo ovih dana, u vreme julskih demonstracija, dobila neočekivani nastavak. Demonstranti su u Novom Sadu razbili vrata ili prozor Gradske kuće, što je Vučić prokomentarisao jednim neverovatnim poređenjem: „Šokirani smo“ – kaže on – „šokirani smo jer u Novom Sadu 1941. godine, kada su hortijevske fašističke jedinice upale, one nisu oštetile fasadu Gradske kuće. Neki ljudi sinoć jesu.“
Hortijevske jedinice nisu oštetile fasadu Gradske kuće, ali su, u januaru 1942. sprovele Novosadsku raciju.

U jednom od intervjua u nedavno objavljenoj knjizi Odbrana Beograda, povodom skupova „1 od 5 miliona“, kazali ste da na mitinzima ne treba držati nikakve govore protiv Vučića. Umesto toga, svuda treba puštati snimke njegovih govora i nastupa. Zašto?

Zato što je u razotkrivanju prirode njegove vladavine ono što on sam govori mnogo efikasnije od svih kritika. Pre svega, on o sebi ima veoma visoko mišljenje, i ne ustručava se da ističe koliko je svuda cenjen i poštovan. U pomenutoj knjizi naveo sam nekoliko reprezentativnih primera za to: i kako ga očarani Si Đinping prima u „poluzagrljaj“, i kako ga duboko dirnuti Lukašenko dočekuje sa suzama u očima, i kako ga Putin ispraća sve do automobila, i kako se u jednom danu četiri puta – četiri puta! – rukuje sa Trampom. Ovih dana je to dopunio još jednom dragocenom informacijom: „U Prištini govore loše o meni, ali s poštovanjem. Govore kao o velikom protivniku.“

Svi ga cene i poštuju, a jedino ga Srbija ne razume. „Kada kažem da bih želeo da treniram mladu decu“ – žali se on – „oni kažu pedofilčina. Kada imate dobar odnos javnog duga, nije dobro. Šta će nam spomenici, fontane. Šta god krenete da radite nije dobro. U Srbiji nije dobro ni prva sijalica kad je upaljena.“

Pa, pođimo od ove tvrdnje o prvoj sijalici?

Samo dva dana posle ove Vučićeve izjave, navršilo se 120 godina otkako je u Užicu, na Đetinji, samo pet godina posle one na Nijagari – prva u Srbiji, i među prvima u Evropi – sagrađena hidrocentrala po Teslinim principima!

Zaustavimo se sad na spomenicima.

„Šta će nam spomenici“, citira Vučić Srbe, a ne kaže da se radi o protestima istoričara umetnosti, likovnih umetnika i kritičara protiv podizanja onakvog spomenika Stefanu Nemanji. Ideju za podizanje tog spomenika dao je sam Vučić, a konkursna komisija je izabrala rešenje koje je, po ocenama stručnjaka, anahrono i neprihvatljivo, jer je izvedeno u tradiciji ruskog akademizma 19. veka. Neki su bili još i oštriji: rekli su da će takav spomenik biti ruglo u Beogradu. Komisiju je, u znak protesta, napustio vajar Miodrag Živković, a bronzanog Nemanju od 23 metra i 67 tona izabrali su oni čiji se estetski kriterijumi sastoje od dva elementa: visina i težina. Toliko o umetnosti i spomenicima.

A kad je o politici reč?

Vučić ne prolazi bolje ni kad mora da se suoči sa sopstvenom političkom prošlošću. Kad su ga jednom prilikom podsetili da je, negde u vreme ratova tokom devedesetih, izjavio da će „za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno sto muslimana“, on se branio tvrdnjom da je to „izvučeno iz konteksta“.

Kažite mi, postoji li „kontekst“ u kome ta rečenica neće značiti to što znači?

Kompletan intervju potražite u novom broju NIN-a.

Click