Uvijek se govorilo da je za kvalitetno novinarstvo potreban „mozak s jajima“

U intrevjuu Nedeljniku Ambasador Republike Hrvatske Hido Biščević, i sam nekadašnji novinar, na pitanje Veljka Miladinovića „ Iz ove perspektive, šta je nedostajalo „onom“ novinarstvu, a šta današnjem, kaže :

„Dakle, niti sam opsjednut nostalgijom, niti pod dozom konzervativnih viroza koje dolaze sa godinama, ali na ovo pitanje mogu odgovoriti samo tako da zaboravim da sam diplomat – dakle, uvijek se govorilo da je za kvalitetno novinarstvo potreban „mozak s jajima“. Usporedba je u tom smislu laka: nekad je znalo nedostajati „jaja“, danas uglavom nedostaje „mozga“.

Kako ste protumačili Plenkovićevo objašnjenje da je Beograd važan za Hrvatsku i da se upravo zato ovamo šaje jedan od najiskusnijih diplomata?

Naravno da je Beograd važan za Hrvatsku. Ilustrirat ću to protupitanjima: koliko dugo možemo živjeti sa sadašnjim stanjem hrvatsko-srpskih odnosa u  ovako opisanom kaotičnom stanju međunarodnih odnosa, kad cijele države, pa i regije, padaju i urušavaju se u obnovljenom konfrotacijskom nadmetanju velikih sila? Koliko dugo se možemo vrtjeti u obnavljanju povijesnih obrazaca odbojnosti i netrpeljivosti? Koliko još novih generacija želimo odgojiti u tom duhu? Koliko dugo medijska tiranija može „hraniti“ naša gospodarstva i trgovinu? Koliko, rećiću sasvim otvoreno , koliko koristi može bilo tko imati od stalnog obnavljanja „blame game“? Koliko dugo se možemo vrtjeti u začaranim krugovima, živeći neku „zaostalu povijest u vremenima dramatično promjenjenog svijeta, bez mentalne i materijalne modernizacije?

I sve to usred  povjesnog geopolitičkog vrtloga koji će, na kraju, tražiti odabir između svijeta demokracije, vladavine prava i takvih vrijednosti i svijeta novih „suverenističkih“ autokracija, s pratećim ulogama raznorodnih i, oprostite još jednom na izrazu, komično-tragičnih, a potencijalno opasnih populista na svim stranama. Što, naravno, nije na djelu samo na ovim prostorima – mi smo navukli maske zbog pandemije, ali što se svijetskih odnosa tiče, s pandemijom su sve maske pale. Uostalom, upravo je pandemja pokazala tko je kakav i kakav želi biti.

Još jednom, dakle – Srbija je doista važna za Hrvatsku, doista želimo svojevrsni proboj u našim odnosima, doista želimo da obje zemlje preopoznaju nove povijesne okolnosti, da se uklonimo iz obrazaca naslijeđene povijesti, da iskoračimo iz matrica podozrenja i nametanja, da doista razvijemo odnose ravnopravnosti, uzajamnog poštovanja, nemiješanja u unutrašnje poslove, na jednak način oslonjen o europske vrijednosti demokracije, vladavine prava, ljudskih prava… Nisam, naravno, naivan – stoljeće života u raznim oblicima i sustavima bivših zajednićkih država, s različitim „povijesnim pamćenjima“ ne prevladava se preko noći. Ali zakasnimo li, u sadašnjim povijesnim okolnostima…. Znate kako se kaže: kad države ne brinu o sebi, netko se drugi uvijek pobrine za njih. I na kraju, sa stanovišta ozbiljne politike, sretna je okolnost da Srbija i Hrvtska, izuzmemo li te „psihologijske naboje“ i „verbalne buke“ koje se vuku za nama zbog prošlosti, u realnim odnosima nemaju nekih velikih, prijetećih otvorenih pitanja. Nema teritorijalnih pretenzija, nama zadiranja u političke sustave, nema ozbiljnih destabilizacijskih ambicija…