Urbino: Rodni grad božanstvenog slikara

13. May 2020.
Rubikon, pred kojim je Cezar zastao, valjalo je preći da bi se stiglo do Urbina.
24011-2-678x381.jpg
Foto: Branko Vasiljević

Reke skoro i da nema, obrasla je travom. I Urbino ćete teško naći na mapama. Slava i reke i grada, međutim, nadmašila je njihovu veličinu; reka je ušla u izreku, a Urbino u istoriju umetnosti.

Iako su u Urbinu prisutni i tragovi kasne gotike, njegova umetnička tradicija vezana je za renesansu, čiji je jedan od centara bio, zahvaljujući bogatstvu vojvodâ od Urbina.

Vojvodska palata dominira gradom i čuva tu tradiciju, ali nije jedina. Nedaleko od nje je rodna kuća „božanstvenog slikara“, Rafaela Sancija, koji je, mada je iz njega u detinjstvu otišao, s gradom zauvek povezan: na slikarevom grobu, u rimskom Panteonu, napisano je da je Urbinjanin.

Današnjem izgledu istorijskog jezgra grada doprinela je porodica Albani, iz koje je potekao papa Klement XI.

Bogatstvo vojvodâ od Urbina je stečeno korišćenjem ratne veštine; svi su bili kondotijeri, plaćenici.

Federiko da Montefeltro, slavni mecena, „nije izgubio nijednu bitku“, mada je na viteškom turniru izgubio oko. Za dvorac nije žalio novca, angažujući poznate arhitekte, Lauranu, Albertija, Bramantea i Maritinija.

Imao je dve pasije, koje su doprinele raskoši dvorca, knjige i slike. Sakupio je najveću biblioteku svog vremena, a knjige čitao u radnoj sobi, ukrašenoj slikama ličnosti iz istorije nauke, filozofije i umetnosti i intarzijama za koje je nacrte dao Botičeli. U dvorcu se nalaze slike koje su radili Pjero dela Frančeska („Bičevanje Hrista“), Fra Karnevale, Paolo Učelo („Profanisanje hostije“), Justus van Gent, Pedro Berugvete, kao i dvorski slikar i pesnik Đovani Santi, Rafaelov otac.

Sledećeg Montefeltra, Gvidobalda, ovekovečio je Rafael (kao i vojvotkinju Elizabetu Gonzaga). Nastavio je humanističku tradiciju svog oca; u dvorcu je Baldasare Kastiljone pisao poznatu knjigu „Savršeni gospodin“, a Luka Pacoli matematičke traktate. Sestričina mu je bila pesnikinja Vitoria Kolona.

Bez naslednika, titulu je preneo na sestrića, Frančeska dela Rovere, koga su slikali Rafael („Portret mladića sa jabukom“) i Ticijan. Njegov sledbenik, Gvidobaldo, pozirao je Bronzinu i Ticijanu, od koga je kupio čuvenu „Veneru iz Urbina“.

Sa porodicom Dela Rovere završava se politička i umetnička moć Urbina. Papska država preuzima grad (i biblioteku), a poslednja naslednica, Viktorija dela Rovere, Medičijima je u miraz odnela slike; deo je u palati Piti, Ticijanove i Rafaelove su u galeriji Ufici, a Urbinu je pozajmljena „La Muta“.

Remek-delo Pjera dela Frančeske, dupli portret vojvode Federika i vojvotkinje Batiste Sforca, je u Uficiju, a njegovu „Madonu sa svecima“, sa oltara nadgrobne crkve vojvode, Napoleon je odneo u Milano, u galeriju Brera.

U kući Santijevih, u strmoj uličici, slikarski je prvenac Rafaela, još dečaka, freska „Madona sa detetom“. Ovih dana obeležava se petsto godina njegove smrti. A na zidu rodne kuće stoji natpis na latinskom: „Nikada da ne umre. Unutar ovih skromnih zidova, odličan slikar Rafael rođen je osmog dana pre aprilskih ida 1483. Poštuj stoga njegovo ime i mesto genija. Ne čudi se: Božanska moć igra se ljudskim stvarima, i često u malima skriva velike.“

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click