Oplenac: Kraljevićev povratak u bazu

13. July 2020.
Kripta Crkve Svetog Đorđa na Oplencu juče je prazničnom liturgijom proslavila svoje zaštitnike svete apostole Petra i Pavla.
Prozor_na_kripti_crkve_Svetog_Djordja_na_Oplencu
Foto: BrankaVV/Wikimedia

Posebnom molitvom obeleženo je i 20 godina od odlaska kraljevića Tomislava, drugorođenog sina kralja Aleksandra Prvog Ujednitelja i kraljice Marije, koji je poslednji mir našao u jednoj od 39 grobnica srpske verzije pariske bazilike Sen Deni, koju je za članove kraljevskog doma Karađorđević podigao početkom 20. veka kralj Petar Prvi Oslobodilac.

On je odmah po povratku u Srbiju i dolasku na tron 1903, posle Majskog prevrata u kome je ubijen poslednji vladar iz dinastije Obrenovića, odabrao vrh malog Oplenca iznad varoši Topola, u središtu Srbije, kao savršeno mesto za svoju zadužbinu.

Crkva Svetog Đorđa, sagrađena prema projektu arhitekte Koste J. Jovanovića, osveštana je prvi put 1912, a dan kasnije kralj Petar Prvi priključio se srpskoj vojsci u Prvom balkanskom ratu.

Devet godina kasnije sahranjen je u severnoj pevnici ovog hrama koji je završio njegov sin kralj Aleksandar Ujedinitelj. On je i preuredio kriptu oplenačke crkve prema pariskom uzoru bazilike Sen Deni u kojoj su sahranjeni gotovo svi francuski kraljevi.

Od 2013. i „državne“ četvorostruke kraljevske sahrane na Oplencu počivaju petorica vladara iz dinastije Karađorđević – od vožda Karađorđa do poslednjeg jugoslovenskog kralja Petra Drugog.

Kraljević Tomislav je prvi od trojice sinova kralja Aleksandra Ujedinitelja koji je posle Drugog svetskog rata sahranjen na Oplencu, koji je bio njegova „baza“ posle trajnog povratka u Srbiju 1991. godine.

Za taj korak, kao jedini Karađorđević koji se nije odrekao jugoslovenskog državljanstva, niti uzeo pasoš druge države tokom posleradnog progonstva – smatrao je da „državljanstvo nije filatelija“, pripremao se gotovo dve godine.

Kad se stigao, Šumadinci a i cela Srbija znali su da se konačno vratio domaćin. Kraljević Tomislav rodio se 1928. u Beogradu, na Bogojavljenje, a kad je 1939. krenuo na školovanje u Englesku, nije ni slutio da otadžbinu neće videti više od pola veka.

Nije voleo protokole u kontaktu s ljudima, a nije se sklanjao ni pripadnicima vlasti, za koje je govorio da im je „malo neprijatno što je prisutan – ne mogu da ga pogledaju, ali ga trpe“.

Držao se načela da članovi kraljevskog doma moraju da budu iznad svake dnevne politike i da je njihov jedini zadatak da brinu o slozi, jedinstvu i budućnosti Srbije.

Iako je izbegavao ponuđene političke angažmane, često je bio na meti političkih i medijskih manipulacija, o čemu nije izbegavao da i javno govori.

Britak na jeziku, otvoren za svaku vrstu razgovora, direktan, na mahove karađorđevićevski plah, ali i brižan za sve i svakog, svoja sećanja i svedočenja ostavio je u Memoarima koje je godinu dana pre njegove smrti na Petrovdan 2000. objavila Zadužbina kralja Petra Prvog.

Kraljevića Tomislava, uprkos „merama“ tadašnjeg režima Slobodana Miloševića, spontano je ispratila cela Srbija.

Na nekoliko sati na Oplencu se na okupu našla i tadašnja srpska opozicija, Crkva, u otadžbinu su stigli prestolonaslednik Aleksandar i drugi Karađorđevići.

Opraštajući se od svog poslednjeg istinskog kraljevića, Srbija se pre dve decenije bar na trenutak vratila k sebi.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click