O vremenu zla koje (ne) prolazi

28. February 2022.
Danas nesumnjivo jedna od najznačajnijih i u svijetu najpoznatijih spisateljica post-jugoslavenskih prostora Dubravka Ugrešić (New York Times prošle ju ju godine uvrstio među favorite za književnog Nobela) koja je početkom 1990-ih godina, u eri histeričnog nacionalizma i krvavog raspada bivše nam…
vik10naslovna.v1-e1645809877261.jpg

Piše: Jaroslav Pecnik

… zajedničke zemlje, zajedno s tzv. Vješticama iz Rija (Slavenka Drakulić, Rada Iveković, Vesna Kesić i Jelena Lovrić) bila izložena neviđenom medijskom linču (sramotna paskvila moralnih smutljivaca i šovinističkih dilera D. Kuljiša i S. Letice u tjedniku Globus, prosinac 1992) i političkoj hajci, te je morala napustiti svoj dom i posao (zagrebački Filozofski fakultet) i nakon toga, početkom 1993. emigrirala u inozemstvo, nedavno je u izdanju Multimedijalnog instituta objavila svoju novu knjigu Brnjica za vještice (Zagreb, 2021).

Iako se radi o knjizi skromnoj po obimu, sadržajno je to iznimno vrijedno i zanimljivo štivo; kristalno jasnom rečenicom, u samo nekoliko poteza maestralno (raz)otkriva zloduhe epohe koji, bez ogleda što je od ratova na ovim prostorima prošlo gotovo 30 godina, još uvijek intenzivno žive; dapače moćniji su nego jučer.

Duboko su ukorijenjeni u našu zbilju, zapravo diktiraju pravila „ponašanja“ po mjeri ekskluzivnog nacionalizma, (ne)vidljivim nitima uvezanog i umreženog sa sveprisutnim kriminogenim strukturama, korupcijom i svim ostalim političko-patogenim boleštinama i deformacijama koje samo mijenjaju forme, a sadržajno ostaju iste.

Dubravka Ugrešić se jugoslavenskoj kulturnoj javnosti nametnula još početkom 1980-ih godina svojim teorijsko-znanstvenim radovima (zajedno s akademikom A. Flakerom uređivala je i danas nezaobilazne Pojmovnike ruske avangarde), a kao prva i do tada jedina žena svojim je romanom Forsiranje romana rijeke 1988. osvojila Ninovu, u bivšoj državi najugledniju književnu nagradu.

Ali, široj je publici najpoznatija bila po romanu Štefica Cvek u raljama života (1981) koji je, posebice nakon što je to djelo ekranizirao Rajko Grlić (1984) postao općim, čak kultnim mjestom naše kulture.

I upravo je Brnjica za vještice izašla da bi nas 40 godina poslije podsjetila kako se od tada, pa sve do danas malo ili gotovo ništa nije promijenilo na bolje.

Knjiga Brnjica za vještice sastoji se od dva dijela: eseja Kako upropastiti vlastitu junakinju i razgovora koji je s autoricom vodila sarajevska teoretičarka književnosti i feministica Merima Omeragić koja je na njenom djelu i magistrirala.

U spomenutom eseju D. Ugrešić je konstatirala kako je, na neki način (po)dijelila usud sa svojom junakinjom Š. Cvek: „U domaćem književnom kontekstu ponekad su nas nasilno razdvajali, ponekad slavili, često vrijeđali, nasilno nas izbacivali iz domaće književnost, vraćali, pa opet izbacivali. U jednom trenutku, odmah nakon osamostaljenja RH, pokazalo se da ni ja niti Štefica nismo kompatibilne hrvatskom historijskom trenutku, pa su nas izbacili iz biblioteka. Dogodilo se to u vrijeme sramotnog hrvatskog knjigocida. Štefica i ja našle smo se obje na smeću.“

A, o knjigocidu je dr Ante Lešaja napisao iznimno dokumentiranu i instruktivnu studiju; prokazujući čije se sve knjige, ne samo tiskane ćirilicom, već i one „domaćih“ autora, nisu početkom 1990-ih uklopile u HDZ ideološki narativ „krvi i tla“.

Autorica je ustvrdila kako se našla u situaciji da je u vlastitoj zemlji nitko ne želi i zajedno sa knjigama koje ja (na)pisala bila je optužena kao par excellance proizvod made in Yugoslavia, ali usprkos svemu ona je zajedno sa svojom junakinjom Šteficom preživjela sve Scile i Haribde.

NJen se roman (ali i ostala djela) prevodio diljem svijeta, nedavno u Bugarskoj (domovini Dubravkine majke), a sama je autorica iznova od 2010. počela redovno objavljivati svoja nova djela u RH, prvo u Frakturi, a potom u zagrebačkom Multimedijalnom institutu; međutim bez nekog većeg javnog odjeka, iako se radi o spisateljici i intelektualki koja spada u sam vrh europske kulture.

Istina, u RH nitko joj (više) ne osporava književnu vrijednost, ali njeno se „žensko“ pismo sustavno zaobilazi, marginalizira, jer prevladavajući nacionalistički purgeraj i mizogini kramarski (polu)inteligenti naprosto se nisu u stanju suočiti s vlastitim grijehom prošlosti; pišući o D. Ugrešić morali bi kopati i po vlastitoj, nečasnoj prošlosti i tako se iznova razgolitili u svekolikoj svojoj „pompoznoj bijedi i jadu“.

A, za to naprosto nemaju hrabrosti i(li) poštenja. U razgovoru s M. Omeragić progovorila je Dubravka Ugrešić o toj i takvoj „kulturnoj“ klimi koja dominira hrvatskom javnom scenom pitajući se: „Kako se nacionalno pročišćene kulture zasnovane na principu etničkog ekskluziviteta uopće mogu nazvati kulturom“? I nastavlja: „Hrvati imaju depresivno nejaku i mlaku oporbenu inteligenciju – što se potvrdilo u proteklih trideset demokratskih godina – sluganska je, potkupljiva i potkupljena, ona se usudi nešto reći tek kad nema apsolutno nikakvog rizika da će za izrečeno snositi konzekvence“.

Naglašavajući razliku između nacionalne i transnacionalne književnosti koju otvoreno zastupa, ističe i važnost tzv. rodnog pitanja kao jednog od najsloženijih civilizacijskih problema u kojem je sve povezano: žensko pitanje, religijski i klasni odnosi, problemi seksualnosti, povijesna psiho-biološka karakterologija…

Ali, D. Ugrešić nije nikakva „agresivna feministkinja“ koja bez pokrića, isprazno ideološki bljuje vatru na muške šoviniste, već suptilnom (samo)ironijom razara sve stoljećima nataložene patrijarharne mitove i pri tomu ruši rodne tabue u kojima je samo muškarcima dopušteno da izigravaju „moralne vertikale“, a ženama se u najboljem slučaju dozvoljava da budu njihove „horizontale“.

Ogromna većina muškaraca naprosto nije u stanju pojmiti ideju ravnopravnosti žena i muškaraca.

U politici, društvu, kulturi, pa tako onda i u književnosti, kako jučer, tako i danas dominira „muški represivni kanon“ koji bez stida i pameti razlikuje „trivijalnu“ žensku od tzv. visoke, „muške“ literature i tako se, tvrdi D. Ugrešić, svijest o mizoginiji nikada neće emancipirati, osim na razini puke demagogije.

Teme iznuđene emigracije također su česta preokupacija njena književnog pisma, budući je, kako sama priznaje „tek u egzilu otkrila slobodu“, a tamo gdje je sloboda, kako je pisao Mihajlo Mihajlov, „tamo je i dom(ovina)“.

Igrajući se žanrovima i sama književni migrant, outsider kojeg niti jedna sredina iz negdašnje raspadnute domovine ne želi u svojoj blizini, shvatila je koliko su etnički nacionalizam i muški šovinizam isprepleteni fenomeni i da se na toj podlozi zasnovano domoljublje u pravilu pretvara u „kriminalnu rabotu“.

Feminizam sam po sebi nije dovoljan za pokretanje radikalnih društvenih promjena, bez osmišljene lijeve alternative i pobune na fonu kulture nikad se ništa neće pokrenuti na bolje.

Ali, to je samo dio tema i problema o kojima je pisala D. Ugrešić; dekonstrukcijom književnog teksta, „ponirući u njegovu hermeneutiku“ maestralno je raščlanila i niz drugih aporija naše ne tako davne prošlosti, koje i danas intenzivno žive.

U jednoj naizgled skromnoj knjižici toliko je toga kritički propit(iva)la, ali čini se kako je sve to, s ogledom na recepciju njena djela u Hrvatskoj, „rasipanje bisera pred svinje“, jer tko još u ovoj zemlji drži do knjiga i čitanja, posebice ako se radi o nacionalno nepodobnom i sumnjivom autoru, a k tomu još i ženi.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click