Iščitane uspomene

22. February 2022.
Saznanje, bilo naučno, bilo umetničko, uvek je u dočitavanju pređenog.
KnjigaHorvat.v1.jpg

Piše: Ivan Đurđević

Ponoviti ono što se na prvi utisak pokazalo kao dobro može samo još više da ga usavrši, i ne može biti uzaludan onaj čin, ljudski akt nepristajanja na proizvoljnosti, koji se ne zadovoljava opšteprihvaćenim racionalnim izgovorima.

Koliko su često rešenja odmah na površini, ako uzmemo govoriti o značajnim datumima ljudskog života?

Gotovo nikad.

Pa zašto onda očekivati da je pouka Noćne projekcije Ota Horvata (Akademska knjiga, Novi Sad 2021) odmah u uvodnoj rečenici, i da u prvom otvaranju romana valja naslućivati i njegov kraj?

Prošlost nije zatvoreni krug, omeđen starosnom granicom, što linearno dariva uzroke zrelome dobu.

Prošlost uvek živi.

Koliko puta se pomisli da će kontakt sa rođenim gradom, nekad nastanjenom sobom, dodir predmeta kao artefakata detinjstva, pogled u lica koja su nekad često sretana, doneti nešto više od nemile zapitanosti u vrednost životnog izbora.

Radnja ovog romana poprilično je jednostavna, i monološki opredeljena: junak dolazi na par dana u Novi Sad (iz Firence gde trenutno živi), kako bi proveo neko vreme sa svojom majkom, u veri da će njegovo prisustvo, tu, na zemlji predaka, aktivirati misao što briše nataložene sumnje i vraća poverenje u pravo čoveka da kroji svoju sudbinu, kako ume i želi.

Sit nelagode, i stranstvovanja, jer nijedan Italijan ne može u potpunosti razumeti šta je to život čoveka na Balkanu, Horvatov protagonista dolazi u grad svoga detinjstva, u pokušaju da otkrije ono što još nije znao o sebi. Ali samo koji kilometar dalje, u laganoj vožnji taksijem, on se susreće sa neorganizovanom deponijom, koja neminovno zagađuje vazduh, trujući život slobodnim tokom vetra.

Možda je prošlost, ipak, samo jedno obično đubre, i možda je ovaj povratak ipak uzaludan?

Sudbine se prepliću sa predmetima koji čine pokućstvo, i stvari poput nameštaja, slika, porodičnih albuma, čitaocu treba da pripomognu osmišljavanju davnašnjih ljudskih postupaka, koji pripadaju precima junaka ove knjige, a koji, opet, ne kriju nijednu svoju misao, što se dnevnički ispisuje, a diktafonski registruje, kao da cela egzistencija zavisi od reči, a ne od srca i pameti.

Ko je bio otac, a ko mati? Tek dva genetska koda što su intimnim sparivanjem kreirali novi biološki spoj ili stvorenja podjednako živa kao zvuk violine na kompoziciji Čajkovskog?

Otac bi i mogao to da razume, budući da ga je samo lenjost i ravnodušnost spram profesionalne ambicije sprečila da svira značajnije deonice nego što su bile zabave za zaposlene u državnim firmama.

To što je imao grbu nije moralo, pošto-poto, imati predznak defekta, već takoreći označiti prisustvo znaka da ako je jedna varijanta upotrebe ljudskog tela isključena, ne znači da je i celo telo prokleto.

Primećuje li to protagonista dok se opterećuje majčinom opsesijom cipelama, i dok u svojoj glavi otvara ormane pune očuvanih štikli i nalakiranih đonova, premda se ženska opsednutost jednom okraćalom nogom, zadovoljavala, smatrajući to dovoljnom činjenicom slobode izbora, da uvek, u svakom trenutku, postoji dovoljan par obuće za onu zdravu nogu, čak i ako se nikad ne obuju?

Sve nam to stvarno izgleda, dok ne prepoznamo glas one nepoznate jednačine u ovoj priči, koja je senči, i potamnjuje, jer nema oblik koji bi se dao reprodukovati.

To što fetus ima ime (Marta) i što pevuši, umesto da govori, ne znači da smo razumeli problem jednog nerođenog deteta, kojeg je tragični slučaj lišio života.

A i dalje smo, nego što smo bili, u definiciji jednog prisustva, kao što je junakovo kopanje po porodičnoj arhivi.

Nostalgija, na kraju, ipak, umori, čineći ceo ovaj poduhvat mentalne rekapitulacije poprilično besmislenim, jer se ni u hodu ulicama Novog Sada, ni u povratku na staze dedinog vlasničkog udela u fabrici sode, neće doći do odgovora na pitanje zašto je junak to što jeste.

Sazrevanje je učinilo toliko da su karte nevidljivih sila promešane tako da su ostvareni samo oni naumi na koje nismo imali veliki uticaj.

Možda se zato protagonista i ne libi dalje nositi jedan te isti ruksak u kojem je nabacano sve ono što je suvišno zalutalo u njegove komore.

Otud su donekle i jasne reči njegove majke: snom se možemo prikriti iza životne suštine, ali samo se zaboravom možemo odreći njenih zlih duhova.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click