“NIKO MI NE BRANI DA DRŽIM ČAS KAKO HOĆU” Borko Petrović je najbolji nastavnik na planeti: Kaže da nema formulu za uspeh, ali ima MALE TAJNE

21. September 2023.
Biti prosvetni radnik oduvek je bio izazov, ne samo u Srbiji, već i u celom svetu. A Borko Petrović, profesor engleskog jezika i književnosti iz Paraćina, celom svetu pokazao je da se znanje, požrtvovanost i istrajnost višestruko vrate.
Borko Petrović
Borko Petrović, najbolji nastavnik na planeti. Foto: N1

Autor: Nikola Todorović

Koliko god se mnogima činilo da je prosveti u Srbiji odzvonilo, nastavnik Borko je pokazao suprotno kada je poneo prestižnu titulu “Global Teacher Awards” za najboljeg nastavnika na svetu. Ovaj skromni profesor, u čijoj učionici se učenje pretvara u igru, za “Blic” je objasnio kako njegova metoda podučavanja nije samo puko predavanje lekcija, zadavanje domaćih zadataka i upisivanje ocena u dnevnik, već prava čarolija koja budi maštovitost i ljubav prema učenju kod svakog učenika.

Na drugom kraju sveta, u dalekom i nepoznatom Nju Delhiju proglašeni ste za najboljeg nastavnika na svetu. Šta to priznanje znači vama, ali i školama u kojima radite?

– U trenutku proglašenja, značilo mi je jako puno jer sam pred sam izlazak na binu sabirao u glavi sve životne prekretnice koje su me dotle dovele – nešto poput podvlačenja crte ispod beskonačnog broja cifara i prihvatanja da se sve svelo na taj jedan zbir, jedan nestvarni trenutak, tamo negde, preko pola sveta, a ja bih rekao u svetu van našeg. Međutim, kao i svaka nagrada, ne traje dugo jer su bitke koje mi u prosveti vodimo svakodnevne i neće nestati jer si ti “najbolji nastavnik na svetu”. Nešto slično kao i u sportu – prošlost se ne priznaje, nema spavanja na lovorikama već svakog dana moraš ući u svoj kabinet i sa svakim novim odeljenjem, svakom novom generacijom đaka braniti tu laskavu titulu, a upravo je to najteže.

“Nagrada ništa materijalno nije donela”

Kako kaže, njemu je ovo i dar i prokletstvo.

– Da sam cinik, poput mnogih mojih kolega, rekao bih da mi ne znači ništa jer mi ništa materijalno nije donela – primam istu platu kao svi ostali, a još mi posao visi o koncu svakog septembra jer sam, nakon 20 godina u prosveti, i dalje jedan od najmlađih čije se ime često nađe na listi tehnoloških viškova. Ukratko, meni je to priznanje velika potvrda da sam na pravom putu i da je moja filozofija ispravna. Ne znam koliko to znači školama u kojima radim jer sam samo jedan od stotinak kolega tamo, ali znam da sam od velike pomoći svojim direktorima i kolegama, kako savetodavno, tako i u pisanju projekata, privlačenju donacija, vođenju uspešnog marketinga škole.

Kako nastavnik postaje najbolji na svetu?

– Tehnički odgovor na to pitanje bi bio vrlo složen, sa puno parametara u radu, radnoj filozofiji, rezultatima rada, takmičenjima, projektima, stručnom usavršavanju i svim drugim merljivim kategorijama. Filozofski odgovor bi bio da svakoga dana pobeđujete i prevazilazite sebe i svoje limite do trenutka kada shvatite da imate ozbiljan broj takvih dana iza sebe u kontinuitetu. Možda je najrealnija i najmerodavnija od svih kategorija koja se odnosi na doprinos lokalnoj zajednici – jednostavno sagledate koliko bi drugačija ta zajednica izgledala bez doprinosa tog pojedinca. Zato ja uvek govorim da mi nismo samo puki prosvetari već lučonoše i prosvetitelji čije delovanje prevazilazi zidove učionice.

“Niko mi ne brani da držim čas kako hoću”

Radite u prosveti već dve decenije, koliko toga se promenilo sada, u odnosu na nekada?

– Moja najveća zabluda kao studenta je bila da ću po okončanju studija biti okružen istomišljenicima, akademskim građanima koji će biti talas promena u društvu. Ubrzo sam shvatio da se svaka promena dočekuje na nož, te da su radikalni zaokreti koje sam ja imao na umu nemogući jer sistem pruža ogroman otpor u svojoj inertnosti. Šta je najveći problem u prosveti? Ne, to nisu koeficijenti, plate, sindikati i izgubljeno dostojanstvo. Na to sam sve bio spreman kada sam ulazio u ovu priču jer u prosveti para nikada nije ni bilo. Međutim, nisam bio spreman na kolege koje se kriju iza “svemogućeg sistema”, unapred polažući oružje, odričući se svoje slobode i svojih mogućnosti. Nikakav sistem meni ne brani da sprovodim svoju obrazovnu filozofiju i da držim čas onako kako ja mislim da treba – tu leži ogroman potencijal da se oblikuju mladi umovi i zato se ja bavim ovim poslom. Ta malodušnost kolega i nespremnost da se menjaju i napreduju je moja najveća zamerka.

 

“Ne posedujem formulu za uspeh”

Pre nego što je vaš rad odjeknuo globalno bili ste nosilac titula najboljeg edukatora Srbije i Balkana. Koja je tajna vašeg rada, kako se postaje predavač poput vas?

– Najčešće postavljano pitanje od strane vaših kolega i trudim se da svaki put odgovorim preciznije i potpunije, ali je, nažalost, jednostavan odgovor teško dati. Ja ne posedujem tajnu formulu ili recept. Ja se ne ponavljam, niti radim iste stvari svake godine. Meni u borbi za nove generacije ne pomažu stari materijali, ali pomaže iskustvo koje kaže da najviše dajem kada se nalazim izvan zone komfora u potrazi za novim rešenjima i pristupima jer nijedna generacija nije ista. Ja sam tu da ih dobro upoznam i stvorim hemiju u odeljenju, da čujem njihove potrebe i da se prilagodim. Prošlo je vreme kada su profesori predavali iste lekcije na isti način po 40 godina, a đaci su morali da im se prilagođavaju. Ja sam tu koncepciju modernog nastavnika stvorio učeći na greškama mojih nastavnika i profesora koji su odbijali da idu u korak sa vremenom i da se menjaju.

“Znao sam da pevam i govorim engleski”

Zbog čega ste se baš opredelili za profesora engleskog jezika?

– Dve stvari sam oduvek znao izvrsno da radim – da pevam i da govorim engleski jezik. Znao sam da će doći trenutak kada ću morati da izaberem i nikada se nisam pokajao. Počelo je 1988. kada su roditelji kupili prvi video rekorder. Učlanio sam se u video klub i otkrio jedan potpuno novi svet holivudskih filmova. Uskoro sam shvatio da brzo i lako pamtim cele rečenice na engleskom i tako je sve počelo. Već u petom razredu kada sam prvi put počeo da učim engleski jezik, znao sam šta ću biti kad porastem.

Koji su vam planovi za budućnost?

– Planovi su da nastavim moj projekat “Znanje bez granica” i da i dalje dovodim kolege iz celog sveta u moj kraj ne bih li osavremenio nastavu i doneo kvalitetno obrazovanje svim đacima u opštini Paraćin i šire. Takođe ću nastaviti da obilazim sve škole i kolektive širom Srbije i sveta koji me budu pozvali da sa njima podelim svoje znanje i iskustvo.

“Projekte i putovanja sam finansiram”

Planirate li ponovo u Nju Delhi kao najbolji nastavnik na svetu?

– Iskren da budem, dobio sam poziv da prisustvujem ovogodišnjoj svečanosti u novembru, ali ne znam koliko je to realno jer sam do skoro otplaćivao prošlogodišnje učešće. Žalosno je što moram reći da sam svoju školu, svoj grad i svoju državu predstavljao od svojih i para svoje porodice. Sve svoje poduhvate, projekte i nagrade sam celog života finansirao isključivo sam. Boli me kad vidim na šta sve odlazi novac, ali me to nikada nije sprečilo da činim ono što je najbolje za moje đake i moj kraj, to je stvar vaspitanja. Nadam se da će nekad neko imati sluha za ovakve priče, a zaista nije u pitanju ne znam kakav novac spram prestiža koji će naša Srbija dobiti.

Govorili ste o problemu vršnjačkog nasilja u školama, kako se ono može prevazići?

– Na to pitanje nemaju odgovor ni mnogo razvijenije zemlje. Sasvim sigurno je ključ u edukaciji, kako roditelja i dece, tako i nastavnika. Roditelji moraju da nađu balans između želja i mogućnosti, između trke za novcem i vaspitavanja dece. Deca moraju da budu svesnija svojih obaveza, a ne samo svojih prava. Nastavnici moraju pod hitno da vrate ono “vaspitno” u vaspitno-obrazovni rad, da smanje pritisak na đake i fokus sa akademskih postignuća prebace na teme životne sredine, održivog razvoja, preduzetništva, empatije… To su trendovi u naprednim obrazovnim sistemima u svetu. A nasilje nije ništa veći problem nego kada sam ja bio đak, možda ga čak ima i manje, samo je poprimilo druge oblike i vidljivije je zahvaljujući novim tehnologijama.

Članak je prenet sa portala Blic.

Click