Zašto partizani nisu pobili sve fratre u Korčuli?

3. October 2019.
Nužno je promicati kulturu mira nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, kako to radi fra Andrija Bilokapić, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznim i plemenitim velikodušjem. Bez te kulture mira rat uvijek vreba iz zasjede i tinja pod pepelom lomljivih primirja. “Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”
Drago-Pilsel
Fotografija preneta sa portala Autograf

Autor: Drago Pilsel

Provincijal franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Andrija Bilokapić uputio je 21. rujna priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima u kojemu demantira ”grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)”.
Kaže Bilokapić da su Sokola ”komunisti lažno optužili da je odao partizane na Vrniku, pa su samo nekoliko dana nakon što su u Korčuli došli na vlast, u noći 28. rujna 1944., došli na Badiju i odveli ga iz samostana. Nekoliko dana nakon toga more mu je izbacilo tijelo na plažu u Orebiću”. Šef te franjevačke provincije ne priznaje svjedočanstva tadašnjih crkvenih ljudi u Korčuli koji terete Sokola da je partizane cinkao njemačkoj komandi.
Ali to nije problem: može Bilokapić vjerovati štogod želi, pogotovo ako ima, po njemu, valjane razloge ne vjerovati u druge crkvene i građanske povijesne izvore. Naime, kaže ovako: ”Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom ‘oproštajnom pismu’ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da ‘partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…’. To je pismo, čuvano u arhivu OZN-e u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana”.

Problem nastaje kada Bilokapić sipa mržnju na djecu partizana i na nas, sadašnje antifašiste. On je fratar; nema pravo na mržnju ako se baš u svom priopćenju, a trebalo bi tako biti i u njegovom privatnom i javnom, redovničkom i pastoralnom životu, poziva na ”mirotvorca iz Asiza” svetoga Franju
Problem nastaje kada Bilokapić sipa mržnju na djecu partizana i na nas, sadašnje antifašiste. On je fratar; nema pravo na mržnju ako se baš u svom priopćenju, a trebalo bi tako biti i u njegovom privatnom i javnom, redovničkom i pastoralnom životu, poziva na ”mirotvorca iz Asiza” svetoga Franju.
Bilokapić izgovara ove odvratne rečenice: ”Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta (da se danas slavi Sokola uz bok Kolindi Grabar-Kitarović, op. D. P.). Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.”
Pa nastavlja, još odurnije: ”Vas, sljedbenike i sinove velebnog komunističkoga zlosilja, pitam: zašto dalje gazite po nedužnim žrtvama svojih otaca? Otkud vam potreba da iznovice otvarate naše rane za koje smo držali da su, darom našega praštanja, zacijeljene. Tvrdim da na taj način nećete umiriti svoju savjest, niti zataškati zlodjelo ubijanja nedužnih ljudi. Molim vas da našu časnu braću ostavite u miru. ‘Preživajući’ zlo svojih prethodnika i sami postajete žrtve njihova golemog bezumlja – komunizma.”
Kraj Bilokapićeva priopćenja je baš gnjusan, nedoličan kršćanina: ”Smijem vas zamoliti da ne ponižavate sebe niti svoje pretke kopajući dalje po grobovima nedužnih žrtava vaše zloće. Time ćete poštedjeti sebe i nas.”
Političar i povjesničar, te kolega publicist Dragan Markovina (koji je upozorio da je Sokol bio cinkaroš u službi nacista) zagovara politiku ignoriranja ekstremno nacionalističkih ”redikula” kakvim se Bilokapić sada očito prikazuje.
Ne mislim da valja ignorirati vrlo ružne riječi fratra iz Zadra, šefa Bilokapića. Nisam baš uvjeren da je to pametan put.
Uz nedovoljno artikuliranje ljevice (na nedavno održanom Korčula after partyju se okupila šaka ljudi) te gotovo nepostojeći građanski centar sklon sam zaključku da se druga strategija tu traži
Pada mi na pamet i to vam želim danas ponuditi kao razmišljanje – način na koji Europa ”odgaja” negacioniste. Bivšem belgijskom zastupniku Narodne stranke Laurentu Louisu, negacionistu holokausta, ponuđeno je da, umjesto da plati kaznu od 18.000 eura i odsluži šestomjesečnu kaznu zatvora, jednom godišnje (pa tako pet puta) pohodi nacistički logor smrti i o tome objavi esej dajući jasno do znanja da se pokajao i da je naučio poštovati žrtve nacizma. Pohodio je Auschwitz, Birkenau, Majdanek i Treblinku u Poljskoj te Dachau u Njemačkoj.
Ja bih rado da ovi koji imaju problema s činjenicama (elem, don Mili Plenković, hvarski svećenik koji se ”veselio” nakon smrti Slavka Goldsteina, na sudu se nedavno ispričao da bi izbjegao osudu i odgovarajuću kaznu), a to bi bili rečeni Bilokapić, koji riga mržnju na djecu i unuke partizana, pa onda naše stare ”mušterije” Igor Vukić, Jakov Sedlar, Velimir Bujanec, Vlado Košić, Keleminec, Glasnović, Culej, Ivkošić, Hodak, Razum i društvo negacionista Jasenovca kao ustaškog logora smrti, budu provedeni kroz te logore i Jasenovac te da svatko od njih isporuči 250 kartica svojih emocija i doživljaja. Pa da vidimo na čemu smo.

Palo mi je to na pamet, nakon što sam nedavno u Opatiji poslušao predavanje Poljaka Ryszarda Domasika, nekadašnjeg kustosa u Auschwitzu (majka mu je bila tamo zatočena, a došao je u Opatiju zahvaljujući našem dragom prijatelju i antifašistu, preživjelom iz Auschwitza Olegu Mandiću). Kako postupati prema neonacistima i prema neoustašama, kako pak prema onima koji vide samo ”komunističke zločine”, a nikako zločine Hrvata katolika u ustašama?
Žigosati ih? Svakako! Smatrati ih redikulima i ignorirati? Nisam za to. Protestni glas, kako vidimo, raste oko nas.
Uz nedovoljno angažirane ljevice (na nedavno održanom Korčula after partyju se okupila šaka ljudi) te gotovo nepostojeći građanski centar sklon sam zaključku da se druga strategija tu traži. Otkako sam svojim očima vidio logor Auschwitz, razmišljam o tome kakva bi to strategija dijaloga i mirotvorstva trebala biti artikulirana kod nas.
”Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete? ‘Oče naš’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja.”
U kršćanskoj nadi želim upotrijebiti upravo ovu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor mržnje i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!
Tako reče Ivan Pavao II. na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. (što Josip Bozanić i cijela kaptolska bulumenta plus predsjednik HBK Želimir Puljić u velikom samopromovirajućem intervjuu za Katolički radio rado ignoriraju jer te riječi obavezuju). “Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”, reče taj sveti papa.
Kažem, treba nam dijalog, žestoka analiza, bespoštedna introspekcija, jer teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro, iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.
Kada Angela Merkel i Frank-Walter Steinmeier najavljuju drugačiju strategiju prema onima koji se predaju protestnom glasovanju i daju krila ekstremnim desničarima, onda treba shvatiti da je pred nama svima, a osobito pred nama koji oblikujemo javno mnijenje, vrlo važan zadatak.

Nužno je promicati kulturu mira nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti.
Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, kako to radi fra Andrija Bilokapić, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznim i plemenitim velikodušjem.
Bez te kulture mira rat uvijek vreba iz zasjede i tinja pod pepelom lomljivih primirja.
“Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”
I da, ta ustaška Hrvatska koju je sa simpatijom primao fra Bernardin Sokol ne može biti naša Hrvatska.
Osim toga, polako, zašto su partizani presudili samo njemu, zašto nisu napali i pobili i druge fratre na otočiću Badija? Zašto nisu spalili taj samostan? Ima li Bilokapić odgovor na ta pitanja ili na sve u životu odgovara iz rakursa odvjetnika umorenih na otočiću Daksa kod Dubrovnika?
Jer ja nikada nisam čuo ili pročitao da su se Bilokapić ili bilo tko od njegove subraće koji su djelovali u Argentini ogradili od Ive Rojnice, zbog čijih zločina u Dubrovniku su se komunisti i osvećivali (a osveta je bila okrutna i zločinačka), premda se rado primao novac, što znam iz prve ruke, od tog istog ”dobročinitelja” i ”humanitarca” Rojnice, ne samo u mom rodnom Buenos Airesu!
U kršćanskoj nadi želim upotrijebiti upravo ovu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor mržnje i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!

…….

Poglavar Bilokapić OFM kaže da sam ”mentalni komunist”. Nisam!
Autor: Drago Pilsel 30.09.2019.

U ponedjeljak 23. rujna objavio sam kolumnu koja je naslovljena ”Zašto partizani nisu pobili sve fratre u Korčuli?”
Riječ je o retoričkom pitanju kojim skrećem pažnju na neprihvatljivo pismo provincijala franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri koji je fra Andrija Bilokapić uputio 21. rujna kao priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima, a u kojemu demantira ”grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)”.
Moje je polazište bilo da Bilokapić ima pravo ne vjerovati crkvenim i građanskim izvorima koji terete Sokola da je cinkario partizane njemačkoj komandi na Korčuli, ali da nema pravo prebacivati teret ”zločina komunista” na sve potomke partizana, pa tako ni na sve antifašiste među koje se ubrajam i ja.

Pitanje iz naslova nije samo retoričko već upućuje na činjenicu, nepobitnu, da su partizani poštovali druge fratre koji su živjeli na otočiću Badija kod Korčule, gdje je djelovala velika škola.
Istog ponedjeljka u 16:09 stiglo mi je pismo provincijala fra Andrije Bilokapića koje donosim u nastavku, ali tako da sam interkalirao moje odgovore, što sam mu sve poslao nešto kasnije, u 18:55 sati. Tada sam zamolio fra Andriju, mog bivšeg subrata (pripadao sam toj franjevačkoj provinciji kao pripravnik, dakle kao privremeno zavjetovani fratar i bogoslov do početka 1991.), da povuče tvrdnju da sam ”mentalni sljedbenik komunizma”, naime, onog komunizma koji je vršio teror i ubijao ljude u bivšoj našoj jugoslavenskoj državi ili da ću biti primoran našu ”korespondenciju” dati u javnost.
Bilokapić nije želio to učiniti. Ostaje kod napisanog, to jest da smo ja i svi oni koje proziva ”mentalni sljedbenici komunizma”.
Dijelove pisma fra Andrije donosim boldirane i u italicu.
Mislim da pismo fra Andrije prikazuje temeljni problem većeg dijela hrvatskog katoličkog episkopata i klera, odnosno redovnika i redovnica: živio sam u tom ambijentu i mislim da ga dobro poznajem.
Njima je ”komunizam” najveće zlo, nisu sposobni priznati da su katolici u ustašama činili veće grozote, ujednačavaju ”sve totalitarizme”, nisu shvatili apele i poruke svetog Ivana Pavla II., imaju potrebu kolektivno optuživati, nisu načitani, ne znaju da se mi antifašisti ograđujemo i stidimo zločina partizana i komunista (zato upućujem Bilokapića da čita Slavka Goldsteina i da uvaži rad Jurja Hrženjaka, da spomenem samo neke meni uzorne bivše partizane), dakle, ne resi ih mirotvorstvo, ne znaju pojmiti sve dimenzije ekumenizma, uvjereni su da su svi oni neporočni te da smo svi mi preostali ”komunjare”.
Izašli bismo iz toga začaranog kruga kada bismo se kao nacija odlučili na nekoliko važnih koraka: 1) da usvojimo učenje o moralnoj krivnji koje je ponudio Karl Jaspers; 2) da prihvatimo temeljnu ideju kardinala Franje Kuharića i njegove subraće iz svibnja 1995. (a što je u potpunosti evanđeoski utemeljena): da je najvažnije žaliti žrtve drugih, a tek onda onih ”naših”, te da je prvo kajati se za grijehe u vlastitim redovima, a tek onda prozivati krivnju u redovima drugih; 3) da čitamo ne selektivno već cjelovito, bez ideoloških naočala, a pogotovo bez samouvjeravanja da smo čisti i neporočni, bolji od drugih svejedno nosili franjevački habit ili ne.
Još jednom koristim priliku da sve one koji se pozivaju na antifašiste NOB-a, koji se ponose borbom partizana, pozovem na akt pijeteta i kajanja: zaista je odavno nastupilo vrijeme da, bez obzira na neoustaške provokacije koje trpimo, izdamo valjani dokument kajanja zbog zločina partizana i komunističkih vlasti te da se shodno takvom dokumentu ponašamo bratski, dijaloški i mirotvorno raspoloženi i usmjereni.

Slijedi pismo franjevačkog provincijala fra Andrije Bilokapića mojoj malenkosti i moji odgovori.
***
Brate Drago, mir ti.
Mir, fra Andrija!
Smijem te osloviti – ”brate”, jer vjerujem da nam je isti Izvor – Otac nebeski; znali mi to ili ne znali.
Ja to znam!
Smijem ti se obraćati s ”ti”, jer smo blagovali za istim stolom. Ako te to vrijeđa, ispričavam se.
Ne vrijeđa me, zašto bi me vrijeđalo?

Obraćam ti se osobno. Na to me obavezuje Riječ: ”Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar” (Mt 5, 23 sl.). Danas namjeravam ”prići Stolu Gospodnjem” , pa sam to dužan učiniti. Nemam potrebe javno govoriti o sadržaju tvoga uratka, niti se braniti pred tvojim objedama.
Nisu objede. Objavili ste vrlo ružno i nekršćansko priopćenje.
U svom uratku od 23. rujna 2019. g. komentiraš moju Izjavu za javnost… Obasuo si me mnogim epitetima. Neka ti bude. Radujem se što ja nisam ono što ti misliš i pišeš o meni. Čak mi je drago što nisam niti ono što sam o sebi mislim. Držim da sam samo ono što sam u misli i srcu moga Stvoritelja. On me jedino pozna, i nitko više.
Mnogim epitetima? Mislim da je bio samo jedan: negacionist.
U svojoj Izjavi ja nikoga nisam osobno prozvao niti spomenuo. Ako se netko prepoznao, može mu dobro doći da ozdravi.
To vaše kolektivno prozivanje protivi se kršćanskom nauku.
Ti mene napadaš osobno. Neka ti bude.
Ja branim one koje ste vi napali, pa i sebe, jer sam antifašist i jer nemam ništa u vezi s onima koji su ubili fra Bernardina Sokola.
Kada spominjem rodbinu i sinove komunista, onda isključivo mislim na ideološku rodbinu i sinove!
To je vrlo loša, od crkvenog nauka neprihvatljiva sintagma.
Kada bih mislio na biološke sinove, onda bih doista činio zlo.
Onda se ispravite i ispričajte jer ste mnoge povrijedili i mnoge ste sablaznili.
Najdublje držim da je svaki život dar Jednoga i istoga Stvoritelja, te da sam ga dužan poštivati i voljeti. Premda bi se u slučaju ubojstva fra Bernardina moglo govoriti i o unucima koji spominju kako su ponosni na to što im je djed ubio ustašu. To bi zaista za mene bilo gnjusno.
Čak i kada bi to bilo točno, Evanđelje i pravilo života svetog Franje vam zapovijedaju da se ne izražavate kako činite.
Sada tebe pitam: što je komunizam donio dobra?
Komunisti su oslobodili dio Europe od nacizma i neke ovdašnje gradove kao što je Beograd. Komunizam kao ideologiju niti branim (nikada to nisam učinio), niti sam mu poklonik.
Gdje to komunisti nisu poubijali, progonili i mučili svoje ideološke protivnike?
Gotovo svugdje, ali to nije poanta mojeg članka.
Gdje nisu gazili po osnovnim ljudskim pravima?
Upravo ih zbog toga ideološki i civilizacijski ne podržavam.
Gdje to komunisti nisu uništili gospodarstvo?
Kuba. Bio sam tamo. Premda se o tome ne može razgovarati bez tvrdokorne analize kako bi i što uspjeli da nije bilo američkih sankcija i pokušaja invazije.
Ubijali su ljude bez suđenja!
Ne uvijek.
Jesu.
Ponavljam, ne uvijek.
Progonili su svoje neistomišljenike? Jesu!
Kao i ustaše.
Pokušavali su priječiti čovjeku pravo na vlastitu misao i pravo govora? Jesu!
Kao i ustaše.
Mučili su i čak ubijali ljude zato što su oni – komunisti o njima nešto mislili.
Kao i ustaše.
Dakle, zbog svoga misaonog sklopa; zbog onoga što se o čovjeku rojilo u njihovim glavama i bez ikakva dokaza? Jesu!
Kao i ustaše.
Pitam te, brate Drago, koje je to zlosilje, u povijesti ljudskoga roda, mučilo i ubijalo više ljudi od komunizma.
Kolonijalisti u Africi i Amerikama.
Moju si izjavu ovio u tipično komunističko pakiranje.
Klevećete.
Pa to ti nije baš mudro.
Podvaljujete.
Sjetio sam se kako su drugovi snimali i prikazivali filmove o npr. kardinalu bl. Alojziju Stepincu.
Stepinac je bio kukavica, kunktator, ne zaslužuje da ga se časti. 1939. savjetuje Pija XI. u pisanju enciklike Humanis generis unitas, 1941. šuti ”kao pička”. Progovara tek u listopadu 1942. i to riječima iz spomenute, a od Pija XII. nikad objavljene enciklike (bila je spremna i prevedena na latinski, ali Pio XI. umire nekoliko dana prije zakazane objave); veliča rasističku tvorevinu NDH i fašistu Pavelića premda je od 1940. znao za genocidne planove ustaša. Uoči pada NDH saziva biskupsku konferenciju i na njoj i dalje podržava NDH.
Prikazuju razaranja i smrt koje siju fašistički zrakoplovi. Odmah slijedi čin blagoslova ili krizme koje udjeljuje kardinal. Pa nismo svi ”sisali vesla” da na to bezumlje nasjednemo.
Očito nema lijeka za fratra koji ne želi pogledati cjelovitu sliku.
Čovječe, što ja imam sa zloglasnim logorima smrti koje navodiš?
Mislim da bi vam bilo dobro da ih posjetite. Da ih oćutite.
Koja je to misaona konstrukcija da si mene doveo u svezu s tim nevjerojatnim zlom.
Jer ste negacionist. Barem u priopćenju od 21. 9. 2019.
Koje ja veze imam s ustašama?
Jer se od njih ne želite ograditi, kao ni vaša subraća od Ive Rojnice.
Moji preci su bili mudri ljudi. Nisu bili niti ustaše niti partizani!
Šteta što nisu bili u partizanima, bilo je tamo puno poštenog katoličkog svijeta.
Odmah su oćutjeli gdje to vodi. Oni su kao dragocjenost u našoj kući čuvali zastavu HSS-a. Pričali su nam o braći Radić, osobito o Antunu. Kada sam poodrastao, slučajno sam naišao na tu zastavu. Pitao sam ih zašto je kriju. Odgovor je bio: ”Zato da nam je ne odnesu”. Nije problem to što bi nas zatvorili. Bojimo se da nam oduzmu naš simbol. Kada sam slavio Mladu Misu, moj stric je htio istaknuti upravo tu zastavu na našu kuću. Nisam mu dopustio. Znao sam koliko bi mu bilo bolno da mu je ”drugovi” oduzmu.
Pretjerali ste vi u domovini, pretjerali smo mi u inozemstvu. Premda ovo nije usporedba.
Od kuda ti, Drago, da mene umiješaš među fašiste i ustaše? Koja ti je to akrobatika misli!
Krivo, vi se samo predstavljate kao negacionist. I lijepite ružne etikete antifašistima, pa i meni. Ja sam antifašist, sudionik Domovinskog rata, kao i moj pokojni brat. Borili smo se protiv Miloševićeva fašizma.
Možete komuniste preimenovati u ”antifašite”.
Sugeriram vam da pročitate knjigu Slavka Goldsteina ”1941.: Godina koja se vraća”. Slavko je bio partizan, ali nije uopće prihvaćao komunistički teror koji je nastao nakon kraja rata 1945. U arhivima OZNE i UDBE Slavko glasi kao ”vodeći liberal u Jugoslaviji”. Uskoro izlazi u Frakturi važna knjiga o njemu. Ali, čini se da fratri slabo čitaju. To je moje iskustvo života s fratrima.
Zašto to činite, pa i ti?
Fra Andrija, niti ja sve partizane smatram komunistima, niti su svi ustaše biti zločinci. Moj djed Erih Pavlinec je bio ustaša i nije bio zločinac, kao ni mlađi brat Karl Pavlinec, kojeg je ubila OZNA u Zagrebu u kolovozu 1945. Sve vam je u mojim knjigama. Očito ne marite za njih, premda me nazivate bratom.
Zacijelo i među njima ima ljudi koji su svjesni počinjenoga zla komunista, pa onda to preimenovanjem žele zataškati.
Ima, itekako, veliki je Slavko Goldstein. Živ je još Juraj Hrženjak. Obavio sam važan intervju s njim u Nacionalu u povodu njegova stotog rođendana. Poznajem puno partizana, antifašista koji se kaju. Upravo je Hrženjak okupio stručnjake 2006. i obavio značajnu monografiju ”Bleiburg”.
Mudrije bi bilo zlo priznati i na taj način ga se osloboditi.
Zaprepašćuje koliko ste neobaviješteni. Itekako se zločini priznaju. Ne tvrdim da se to radi u dovoljnoj mjeri. Zagovaram tezu da SDP objavi izjavu u kojoj će se jasno kazati, kako je to činio Slavko Godstein, što mislimo o teroru komunističkih vlasti. Isto očekujem da učini HBK u vezi zločina ustaša. Bio sam na nekoliko skupova SABH, gdje se govorilo o zločinima partizana, a i sam sam pokrenuo to pitanje dok sam bio kooptirani član Predsjedništva. Nećete naći nigdje u mojim kolumnama i knjigama da veličam komunističke zločine, ali ćete naći puno mjesta u kojima ih osuđujem.
Smijem ti ispričati jednu istinitu anegdotu iz moje obiteljske atmosfere. Dvije djevojke iz našega mjesta otišle su u Split i kupile sunčane naočale. Budući da je kuća mojih bila uvijek otvorena za namjernike i prolaznike, neke vrst gostinjac u kojem nije ništa trebalo platiti, navratile su i te dvije djevojke. Ponudili smo im obrok s nama. Pristale su. Sjele su s nama za sto. Počele su jesti, ali naočale nisu skinule. Moj stric, s dozom šale, obraća se mom ćaći riječima: Mate, što ti misliš da mi našim kravama kupimo i na oči stavimo zelene očale. Tada ćemo im u jasle staviti slamu. One će misliti da je djetelina. Slatko će jesti i davati puno mlika. Moj ćaća mu je odgovori: Ajde, Šimune…
Nikad me nisu impresionirale/dojmile pripovijesti seljaka, očito politički nepismena svijeta. Čovjek sam knjiga. Sada radim na doktoratu. Na djelima Željka Mardešića.
Slično je i s preimenovanjem – bojanjem komunista u ”antifašiste”.
Ponavljam, čitajte Goldsteina. Pročistili biste si malo zatrovanost koja vas guši. To je jedan od segmenata priče/razloga (ne i najvažniji) zbog kojih sam napustio red – oktroiranost, nacionalističku. Ja sam se odlijepio od te nacionalističke priče još na početku postulature, 1986. Dopustite i meni digresiju: nisam mogao podnijeti feudalizam ovdašnje Crkve, nisam se mogao miriti sa životom fratara koji nisu živjeli siromaštvo i pastoral zbog kojeg sam se opredijelio za fratarski život u Argentini (uzori su mi bili čileanski i brazilski fratri, nažalost ne naši, premda sam ih volio, osobito fra Linu Pedišića), nisam mogao podnijeti surovost. Kazat će se da je to bio očiti kulturalni sukob. Spremam sam prihvatiti bilo kakvu optužbu moje bivše franjevačke subraće. Mirno sam to puno puta promotrio i živim u spokoju.
Uza sva preimenovanja istina se ne mijenja. Možete vi na bocu solne kiselima nalijepiti naljepnicu s natpisom: ”domaći prošek”. No, molim vas, nemojte to piti. Dobro vam želim.
Ne konzumiram alkoholna pića, niti duhanske proizvode, niti kavu.
Neobičnog li tvog pitanja: ”Zašto partizani nisu pobili sve fratre u Korčuli?”
To je hiperbola, ali i literarna provokacija, pa i konstatacija.
Nikad nisam mislio, a kamoli rekao, da u čovjeku, pa i najokorjelijem grešniku, može nestati trag dobra. Ne misliš ti valjda da su trebali poubijati sve koji nose redovničko – svećeničko odijelo?
Ne, to nikako ne mislim, grozim se svih zločina, a osobito sam osjetljiv na zločine počinjene in odium fidei.
(Istina, to su na nekim mjestima činili).
Jesu: SSSR, Albanija, Vijetnam, Kambodža, Kina…
Ne mogu te misliti takvim.
Ne znam kakvog me zamišljate, ali ja sam kršćanin koji živi ekumenu. U braku sam s protestantkinjom, kći je bračnog para pastora koji su djelovali u prašumi, u istočnom dijelu otoka Luzon, na Filipinima. Moja supruga, Njemica, odrasla je s plemenom Dumagat i ja sam isto prije dolaska u Europu i Balkan bio jako privržen našim domorocima u Argentini za koje su fratri s kojima sam bio u doba novicijata život potrošili čineći dobro.
Među fratrima je bilo naivaca koji su podržavali komunističke ideje.
Mislim da treba razlučiti ”komunizam”, ”socijalizam”, ”antifašizam”. Upravo je izašla doktorska disertacija o Svetozaru Rittigu, o njegovim vrlinama i manama; i to vam preporučujem da pročitate.
Meni je jedan takav predavao povijest u gimnaziji. Komunisti su znali koji čovjek ”piza”, a nije s njima. Te su držali opasnima i njih su micali. Da sad imena ne nabrajam. One prosječne svećenike nisu dirali. Mislili su da će njih progutati vrijeme; da će se njih riješiti u hodu.
Vjerujem da je bilo oktroiranih partijskih budala koje su zagorčavale život mnogima. Ne veličam ni NRJ ni SFRJ, uostalom, moj je politički uzor u Hrvatskoj Vlado Gotovac, čiji sam bio prijatelj i koji je robijao. Imam gotovu knjigu o njemu. Trebala bi biti objavljena iduće godine.
Usuđujem se reći i ovo: budući da su partizani iz kuće mojih odnosili hranu, meni je od gladi umrlo četvero braće i sestara, od osamnaest godina na niže.
Jako mi je žao zbog toga!
Kad sam ja bio u povojima, odnijeli su nam iz kuće sve žito, čak i izmeli žitnice! Kada su nam došli oteti petero goveda i šezdeset koza i ovaca, lišiti nas izvora hrane, moja je majka mene bacila na suhi gnoj ispred štale i, s vilama u ruci, rekla ljudima obilježenima ”zvijezdom petokrakom”: ”Preko mene žive nećete u našu štalu”. Na hrabri ženstveni način branila je nas djecu. Došli su drugi put i izvršili pljačku. Nama je ostalo kuhati travu i jesti.
Vjerujem da vam sva ta iskustva određuju putanje i da su bolna. Ima i Zlatko Hasanbegović isto obiteljske traume koje ga određuju. Ja poštujem svačiju obiteljsku anamnezu. I žao mi je zbog zla koje ste vi i vaša obitelj prošli.
Drago, brate, od toga sam posve ozdravio.
Nažalost, ne ostavljate taj dojam.
Točno sam znao koji su to ljudi učinili. S njima i njihovim sinovima sam drugovao – prijateljevao! Njihovi unuci i danas dolaze u podrum mojih gdje piju i jedu; u prijateljskom ozračju. Osobito im je drago doći kad sam ja kod kuće.
To je lijepo. I ja sam tražio, i pronašao, člana posade patrolnog čamca 178 JRM koji je otvorio vatru i ubio mi brata. Imao sam potrebu pružiti mu ruku i osjetiti da u srcu opraštam. To je fratarski način. To što ne nosim habit ne oslobađa me od obaveza koje sam preuzeo kada sam privolio franjevaštvo.
Moji su me učili da moje srce i misao ne smiju postati smetište zla koje sam pretrpio – kontejner tuđega zla.
Mislim da se morate potruditi da se to i u pismima vidi, jer vaše je priopćenje loše napisano. Jako je uvredljivo.
Slobodan sam, čovječe, od svake mržnje.
Moram vam vjerovati.
Nisam prozvao niti jednu osobu, za razliku od tebe.
Mislim da je licemjerno bacati đubre na sve nas/njih. Ja sam stao pred vama i rekao vam što mislim da vam ne valja u očitovanju. Takav sam: svakome ću u lice kazati što mislim, uvijek privatno, ali vi niste išli privatno, već ste javno bacili na ramena svih nas teret ”komunističkih zločina”. Karl Jaspers nas uči da postoji moralna krivnja; nju prihvaćam, ali ne mogu odgovarati za ono što je Jakob Pilsel, moj djed, učinio kao gestapovac u Majdaneku i u Treblinki.
Prozvao sam ideologiju za koju držim da je zla.
Nažalost, prozvali ste i potpuno nevine ljude.
Povod mojoj izjavi dali ste vi – mentalni sljedbenici komunizma, koji čovjeku želite zatrti trag; zanijekati njegov veliki doprinos glazbenoj uljudbi Hrvata.
Ovime ste se popišali po cijelom ovom vašem pismu. Ja nisam mentalni sljedbenik komunizma. I ako ovo ne povučete, morat ću dati pismo u javnost.
Tebi savjetujem da iznovice pročitaš svoj članak i da pokušaš u njemu pronaći toleranciju za koju se zalažeš.
Svaki se članak čita nekoliko puta prije objave, te imam i dvije suradnice koje ga isto čitaju prije objave. Stojim kod napisanog.
To što ti pišeš o meni ja ni o jednom čovjeku, pa ni o tebi, ne mogu govoriti.
Sveti Andrija Bilokapiću, klanjam se
Ako me iznovice ne budete ”potezali za jezik”, s ovim, nešto prerađenim, sadržajem ne želim ići u javnost.
Ponavljam, ili ćete povući da sam ”mentalni sljedbenik komunizma” ili ovo dajem u javnost.
Glede moga sijanja mržnje…. Tebe, Drago, i tvoje istomišljenike, unatoč ovoga gdje ti mene smještaš i koje mi naljepnice lijepiš, pozivam da, kad vam bude zgodno, navratite u samostan sv. Frane u Zadru…
Ne volim ići gdje osjetim nemir. Ako povučete uvrede i klevete, možemo dalje razgovarati, pa i naći se.
I ovoga časa mogu vam se nasmijati vedra lica i želeći vam iskreno SVE DOBRO!
Mir i dobro i vama, oče provincijale.
U nadi!
U bratstu,
fra Andrija Bilokapić
Drago

***
U utorak 24. rujna u 08.52 sati sam dobio novo, kratko pismo gospodina provincijala. I dalje smatra, od prilike, da sam ”komunjara”. Kaže da nema volje o ovim stvarima više razgovarati (što je pastoralno krivi stav: uči nas Evanđelje i uči nas papa Franjo da treba stalno razgovarati i tražiti načine sporazumijevanja). Bilo bi nekorektno od mene, ipak, da objavim odgovor nakon pisma koje donosim u nastavku. Ali žalim što fra Andrija nije voljan više komunicirati.
Meni je zbog toga žao, što ne želi dalje komunicirati. Naime, volio bih sa njime moći porazgovarati o problemu koji se tu pojavljuje. Fratri su uvjereni da je Bernardin Sokol bio pravednik. Dobri ljudi iz Korčule spore ulogu fra Sokola. Nitko, pa ni ja, ne smatra da je ubiti fratra OK stvar, ali svatko priseban će, od pape Franje na dalje, prihvatiti potrebu da se istraži ama bilo koja sporna situacija, baš kao što je ova oko Sokola: je li cinkario ili nije cinkario partizane nacistima.
Smatram da treba razgovarati. Da je to nužnost. I da moramo razgovarati na temelju što egzaktnih činjenica. Ono što smatram da nije u redu jest iskoristiti jednu, da tako kažem, mikro priču kako bi se provjeravala opravdanost nekog principa. Naime, ideja ili princip koja je vodila partizane, bez obzira na njihova zastranjenja ili zločine, je bila humana: željeli su osloboditi zemlju od okupatora (ja, kao i partizani tada, mislim da su ustaše instalirani od nacista, da su im bili ”radna snaga”, da NDH ne bi bilo bez volje Hitlera i Mussolinija). Ideja koja je vodila naciste i njihove pomagače, ustaše (a ovima je čini se Sokol bio sklon), bila je sama po sebi kriva, jer je bila nehumana (tako to tumači magisterij Katoličke crkve, osobito kod Ivana Pavla II.). To što je, možda, ponavljam, možda Sokol bio nevin, prema tumačenju fra Bilokapića, ne znači, apsolutno ne znači da je ustaštvo bilo prihvatljivo. Ne, nije bilo!
O Sokolu valja govoriti u kontekstu ondašnjeg vremena, i što se tiče njegove možebitne simpatije prema ustašama, i što se tiče osvetničke kazne koja ga je sustigla. Donijeli smo jučer važan tekst o tome iz pera Miljenka Jergovića, donijet ćemo isto značajan tekst u srijedu, kolumna Branimira Pofuka o fra Bernardinu Sokolu.
Elem, umrijet ćemo fra Andrija Bilokapić i ja, doći ćemo pred Boga i ja želim jasno kazati da sebe pak ne smatram pravednikom, da mi je silno žao zbog mržnje koja se prolila među našim ljudima u proteklim ratovima, ali da vjerujem da možemo tu mržnju ostaviti iza sebe tako da prestanemo izvrtati povijesne činjenice.
Korčulanski partizani nisu mrzili sve fratre, ni dominikance ili dominikanke, ni druge crkvene ljude i vjernike laike. Sporna je uloga fra Bernardina Sokola.
Recimo da je fra Andrija Bilokapić u pravu: da su dominikanke i dominikanci pogriješili, kao i oni drugi koji su teretili Sokola da cinkari za naciste. Čak i tada bi bio obvezan pronaći u sebi snage da ne etiketira, da ne kaže kako se hranimo zloćom i ”zlosiljem” komunista.
Jer postoji mogućnost da Bilokapić griješi, baš kao što griješi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić kada ustaše iz Zrina želi prikazati kao mirne građane koje nikom ništa zlo nisu učinili. A jesu!
Tko će prvi početi demontirati zablude u kojima živi svejedno je. Ali ja bih da mi krenemo odmah!
***
Brate Drago, što se mene tiče, o ovoj temi nemam više nikakve volje razgovarati.
Ti sebe vjeruj i smesti se tamo gdje sebe prepoznaješ i misliš da pripadaš.
Neka ti bude dobro.
Kao čovjek, ostajem posve otvoren prema tebi kao i prema drugima.
Vedar ti dan.
U nadi!
Fra Andrija

Click