Vučićeva lekcija iz državnosti

2. March 2020.
Zašto, recimo, ne bi u državni parlament združenim snagama uputili zakon koji bi državljane drugih zemalja eliminirao iz kandidatskih procedura u BiH?
vildana-selimbegovic-oslobodjenje
Vildana Selimbegović. Foto: Oslobođenje

Piše: Vildana Selimbegović

Peške ili Air Serbiom bila mi je prva ideja za naslov ovog teksta, naprosto zato što je moje putovanje avionom, od hotela u Beogradu do sarajevske adrese Oslobođenja, trajalo punih pet i po sati. Što je vrijeme potrebno za odlazak automobilom, pa sam od naslova odustala da ne bi bio lažna vijest – inače, povod mog odlaska na put – ali i zato što sam morala naglas priznati da aviokompanije s prostora bivše Jugoslavije letove na relacijama nekadašnje bivše nam države i same tretiraju kao autobuski saobraćaj. Prošle godine, tadašnja Adria Airwais, suočila me s nevjerovatnim iskustvom: let iz Sarajeva za Ljubljanu, kojim sam na odredištu trebala biti oko 16 sati, pretvorio se u popodne i veče na bečkom aerodromu da bih u glavni grad Slovenije stigla u 21 i 30, a zato što je avion iz Ljubljane sletio na Sarajevski aerodrom nekih sat i po ranije, pokupio dio putnika i odveo ih preko Prištine u Ljubljanu. Nama ostalima su ostavili varijante putovanja preko Beča i Münchena. Kolegi koji je sa mnom bio u Beogradu, slično se dogodilo dan prije našeg povratka: avion za Sarajevo je – bez ikakve obavijesti kupcima karata – odletio sat prije, a ovaj naš je poletio nekih sat i kusur kasnije, pri čemu nije bilo niti jednog poziva putnicima, bilo kakvog objašnjenja, a prozivali su ljude poimence bez razloga. Elem, šta čovjek drugo da zaključi do da nas i gotovo 30 godina od raspada ex-yu tretiraju kao kolateralnu štetu državnih kompanija koje svoju poslovnost dokazuju izvan Balkana?

BBC panel o lažnim vijestima, kako je Oslobođenje izbjeglo zamku “Ratko Mladić”

Ova moja putnička digresija dio je mozaika zajedničkog nasljeđa o kojem želim pisati, fokusirana na dvije adrese – Sarajevo i Beograd. U glavni grad Srbije, kako rekoh, otišla sam zbog konferencije o lažnim vijestima, na kojoj su se okupili partneri BBC-ja iz cijelog regiona i urednici ove važne britanske medijske kuće. Na panelu na kome sam učestvovala moderator Aleksandar Miladinović se zainteresirao kako je Oslobođenje uspjelo izbjeći zamku plasiranja lažne vijesti o smrti Ratka Mladića. Ne tako davno, sjećamo se, region je gorio od obavijesti o Mladićevoj smrti koju su bez mrvice razmišljanja prenosile sve (ne)važne medijske kuće na svojim portalima. Mi smo vijest provjerili i tako bili prvi koji su objavili da Ratko Mladić nije umro zato što smo vijest provjerili. Zašto, pitao je kolega. Ratko Mladić je ratni zločinac, što je činjenica koju uvažava pola Bosne i Hercegovine.

U drugoj polovini je heroj, a s obzirom na to da je aktuelno političko stanje u našoj zemlji prilično eksplozivno, najnovija ofanziva lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva na Ustavni sud BiH iz kojeg želi protjerati trojicu međunarodnih sudaca jer je nezadovoljan odlukom o poljoprivrednom zemljištu u RS-u (sedam za, dva protiv) eskalirala je u njegova nova obećanja o otcjepljenju, nestanku zemlje do narednog proljeća, vanredno zasjedanje NSRS-a o stanju u BiH i redovno(?!) o stanju u Crnoj Gori, sve je to dakle proizvelo krizu koja opet zemlju dovodi na ivicu rata, uprkos tome što Milorad Dodik pola sata prijeti, a onda se pet minuta posipa pepelom. Odgovoran medij neće dolijevati ulje na vatru i tako i nehotice pomagati huškače, već će raditi svoj posao i provjeriti svaku informaciju, kazala sam, a kolega upitao: je li vam žao klikova? Nije, odgovorila sam bez razmišljanja, meni nije, ali sigurna sam da jeste kolegama s portala.

Aleksandar Vučić superstar

Nije jednostavno, objasnila sam, gledati kako laži, podmetanja, morbidni obračuni, skandali, izmišljotine… imaju publiku, kako mediji koji su plasirali lažnu vijest koji minut kasnije objavljuju da su to neki drugi uradili, ne osvrćući se na svoju sliku u ogledalu, naprosto zato što je danas inn petljati i lagati, što je tako user frandly pristajati na tuđe ratove i još ih podgrijavati.

Koleginica iz Raskrinkavanja, portala koji se u Srbiji (kao i kod nas raskrinkavanje.ba) bavi upravo prozivanjem medija koji posežu za lažnim vijestima, ispričala je zanimljiv primjer: nakon što su raskrinkali srbijansku novinsku agenciju Tanjug (danas zvanično ugašenu) koja je objavila vijest kako “Financial Times piše da Srbija munjevito ide naprijed”, suočili su se sa žestokim napadima, a sve zato što su dokazali da je pohvalni tekst o srpskoj ekonomiji i ministru Siniši Malom ustvari pogrešno pripisan uglednom britanskom listu: tekst je objavljen kao plaćeni sadržaj FDI magazina.

Nijedan od srbijanskih medija koji su prenijeli Tanjugovu odu tamošnjoj ekonomiji, kao ni sam Tanjug, nije napisao da je izvještaj sponzorisan. Iste večeri gledala sam dnevnik RTS-a i nisam vjerovala očima: izvještaj da je prosječna plaća u Srbiji premašila 500 eura, praćen je pečatom “ispunjeno obećanje”. Javni emiter se potpuno, dakle, poistovjetio s predsjednikom države. Aleksandar Vučić i dalje ne silazi sa TV ekrana, njegove pres-konferencije se prenose u cijelosti, njegovi istupi prate gotovo svaki prilog. Predsjednik se niti krati niti prepričava, a svaka mu se besjeda citira kao najveća mudrost.

Da proba Milorad?

Evo ih nekoliko i o temi Bosne i Hercegovine. Otvarajući privatni hotel u Beogradu, nije htio izgovarati teške reči i komentirati izjavu Bakira Izetbegovića da vrlo blago reaguje na prijetnje Milorada Dodika secesijom, već je zahvalio svim Bošnjacima i Hrvatima što bi da obavljaju posao predsednika Srbije. On im, veli, preporučuje da se kandiduju za sledećeg predsednika, da njemu ne drže moralne i političke tirade kako da se ponaša. Predsjednika Srbije biraju građani, na izborima, a uvjet za prijavljivanje je da kandidat bude državljanin Srbije. Što, gledano iz perspektive BiH, nije ideja za potpuno odbacivanje: Milorad Dodik ima državljanstvo Srbije, glasa u svojoj tamošnjoj općini kojoj pripada njegova vila na Dedinju, pa s obzirom na to da jednako insistira na svojoj odanosti susjednoj zemlji za razliku od one u kojoj se kandidirao za jednu trećinu šefa države, moglo bi se reći da ispunjava uvjete kvalitetnog kandidata.

Oni pak kojima ne smeta Bosna i Hercegovina, a što bi rekao lider PDP-a Branislav Borenović ima ih u svim narodima, ali ni oni sami ni njihove partije nisu dovoljno jaki, imaju priliku da nauče dobru lekciju: zašto, recimo, ne bi u državni parlament združenim snagama uputili zakon koji bi državljane drugih zemalja eliminirao iz kandidatskih procedura u Bosni i Hercegovini? Još kad bi, kamo puste sreće, uspjeli da ga izglasaju, pa dodali i amandman o najviše dva mandata, mogli bismo se svi skupa nadati provjetravanju političke scene i odgovornijem odnosu prema budućnosti djece koja danas hrle ka Zapadu. Jer samo od odgovornih političara možemo očekivati da se uhvate ukoštac s posrnulim pravosuđem koje je preduvjet svakog pomaka naprijed i zdravije atmosfere u kojoj ne bi trebali međunarodni suci niti medijatori. I u kojoj se ne bi raspravljalo o prijetnjama i ratovima, već bi se domaće kompanije u cijelom regionu borile za probitak na međunarodnoj sceni. To bi bio praznik za Balkan!

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click