Tužni smo, ljuti, ali se iz bolnice u Klaićevoj vinuo anđeo
Piše: Drago Pilsel
”S velikom tugom i žaljenjem moramo vas izvijestiti da je kod naše male pacijentice, unatoč svim poduzetim terapijskim mjerama i izuzetnim naporima intenzivističkog tima, došlo do kritičnog kliničkog pogoršanja”, započinje priopćenje bolnice. ”U skladu s tim, prema protokolu proveden je postupak za utvrđivanje moždane smrti, što je nažalost potvrđeno u 15:20. Počivala u miru”, stoji u kratkom priopćenju iz Klaićeve kojeg vam prenosim iz Jutarnjeg lista.
Sve drugo, manje više, znate.
Premda smo se nadali da će se dogoditi nekakvo ”čudo”, bilo nam je jasno da je fatalni ishod vjerojatniji. Svejedno me je ova vijest dotukla.
Dok pišem, plačem.
Trebalo bi moći plakati za svu takvu i drugu zlostavljanu i ostavljanu djecu svugdje po svijetu, ali toliko suza mi nemamo.
Mnogi od vas su jučer na ovu vijest zaplakali, ili bili bijesni, možda više na sustav socijalne skrbi nego na njene biološke roditelje-ubojice.
Zajedno smo, dakle, u ovome.
”Mirela Šmital, županijska državna odvjetnica u Slavonskom Brodu u nedjelju poslijepodne je dala izjavu kako će se optužbe za majku prekvalificirati u kazneno djelo iz članka 120. Kaznenog zakona za koje se predviđa kazna od 3 do 15 godina zatvora (…) Za teško ubojstvo moguća je i kazna do 40 godina zatvora, no za pretpostaviti je kako su tužitelji procijenili da će teže dokazati namjeru, koja je nužan preduvjet za teško ubojstvo”, javlja, pak, Anita Belak Krile u Slobodnoj Dalmaciji.
Ali neću se danas baviti analizom slučaja jer vjerujem da na Autografu ima kvalitetnijih i pozvanijih autora/ica od mene za takvo nešto. Ima ih i neka pišu, ja ih to molim.
Danas mi je važnije kazati nešto o smrti i Uskrsu, o veselju, ali i o tuzi koja je kod mnogih od nas prevladavajuća.
Meni je kao kršćaninu i teologu savršeno jasno što su jučer rekli papa Franjo: ”Suočeni s tom složenom stvarnošću ili, bolje rečeno, usred te složene stvarnosti, navještaj Uskrsa u nekoliko riječi sadrži događaj koji daje nadu koja ne postiđuje: ‘Isus raspeti uskrsnu’. Svjedoci iznose jedan važan detalj: uskrsli Isus nosi utisnute rane na rukama, nogama i boku. Te su rane trajni pečat njegove ljubavi prema nama. Svaki onaj tko podnosi tešku kušnju, u tijelu i duhu, može naći utočište u tim ranama, primiti preko njih milost nade koja ne postiđuje…” i drugi teolozi.
Pročitali ste, uostalom, što su povodom Uskrsa jako dobro poručili naši kolumnisti Jadranka Brnčić i Peter Kuzmič.
Dakle, preostaje nam nada u uskrsnuće, uvjerenje da možemo, kaže Papa, naći utočište u Isusovim ranama. Ali to nam ne može i ne smije biti dovoljno. Mi se moramo truditi, i to kada nam je najteže, kada smo neutješni i utučeni, da popravimo sve ovo oko nas, koliko god da možemo, pak, uvijek nešto možemo učiniti: izgraditi kanalizaciju ili asfaltirati cestu u selu, pomoći susjedima kad god se za to ukaže potreba, nekoga pohvaliti…
Učinimo nešto dobro, već danas! Premda sam obuzet nadom koju u meni budi Isusovo uskrsnuće, koje se dogodilo, događa i koje će se dogoditi, imamo pravo na žalost. Motiva ima svaki dan da se jako ražalostim.
Žalosno je, na primjer, konstatirati da su, uz brojna svjedočanstva ljubavi i solidarnosti (naglasio je Papa u svojom poruci za Dan mira 1. siječnja 2021.) ”ponovno uzeli maha različiti oblici nacionalizma, rasizma i ksenofobije, kao i ratovi i sukobi koji sa sobom nose smrt i razaranje” (o novim ratovima je govorio i jučer, iz bazilike svetog Petra, pročitajte u našoj rubrici Abrahamova djeca).
”Ti i drugi događaji koji su obilježili put čovječanstva u godini koja je za nama naučili su nas koliko je važno brinuti se jedni za druge i za stvoreni svijet kako bismo izgradili društvo utemeljeno na bratskim odnosima”, piše nam papa Franjo.
Sve navedeno nas vodi k tomu da nastavimo s glavnim ciljem Autografa (pogledajte naša polazišta): da gradimo ”Kulturu skrbi kao put do mira” (papa Franjo). Kultura skrbi kao način borbe protiv kulture ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba koja je danas tako dominantna.
Prisjetio sam je jedne prevažne istine koju je rekao istaknuti pisac i politički aktivist Elie Wiesel (dobio je Nobelovu nagradu za mir 1986.): ”Na suprotnoj strani od ljubavi nije mržnja, već ravnodušje”.
Bog u kojeg vjerujemo nije ravnodušan prema svijetu, već ga toliko ljubi da je dao svoga Sina za spasenje svakog čovjeka. U utjelovljenju, zemaljskom životu, smrti i uskrsnuću Sina Božjega vrata između Boga i čovjeka, između neba i zemlje otvorena su jednom zasvagda. A sjetimo se i ove istine: ”Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi” (1 Kor 12, 26) – Crkva.
Kada je jučer umrla malena u Klaićevoj, znajmo, umro je opet Isus Krist i pomalo smo i mi nastavili umirati.
Crkva je communio sanctorum ne samo zbog svojih svetaca/svetitelja, već također zato jer je zajedništvo u svetim stvarima: ljubavi Boga koji nam se objavio u Kristu i svim njegovim darovima. Među tim darovima je također odgovor onih koji su dopustili da ih ta ljubav zahvati. U tome zajedništvu svetih i u tome dioništvu u svetim stvarima nitko ne zadržava ništa za sebe, već sve što ima dijeli s drugima.
Svaka je kršćanska zajednica pozvana izaći iz same sebe i biti uključena u život društva čiji je dio, napose radeći sa siromašnima i onima koji su se udaljili od Crkve. Crkva je po svojoj naravi misionarska, nije prignuta nad samu sebe, već je poslana svim ljudima.
Pripremamo novi projekt koji će biti posvećen povezivanju kršćana i drugih. Shvatio sam da Bog to od mene traži ranije, ali da mi je naređeno da to napravim sada. Čuo sam taj glas, vidio sam taj znak u trenutku kada je moj drug, mitropolit Porfirije (Prvoslav) Perić, izabran za patrijarha.
Ovoga Uskrsa sam plakao i mučio se, ali dok pišem ovu kolumnu osjećam sreću što imam nadu jer se možemo skloniti u Kristovim ranama i jer smo jučer dobili novog anđela čuvara koji se na nebo vinuo iz krevetića u Klaićevoj.
Ostanimo zajedno i pomozimo jedni drugima, to bih vam želio danas staviti na dušu, na vaša ramena.
Postanimo otoci milosrđa usred mora ravnodušnosti.
Kada jedni druge prihvatimo kao braću i sestre, mimo načina molitve, pa čak i mimo vjere ili nevjere, kriteriji za pozicioniranje u društvu će biti samo čestitost, moralnost i dobrota. A i samo stanje društva će biti kud i kamo bolje.
Tomu valja stremiti.
Tekst je prenet sa portala Autograf.
