Smrt fašizmu, sloboda Mostaru!
Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje
Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram, objasnio je najraskošnije djelo svoje graditeljske mladosti veliki Bogdan Bogdanović. Partizansko groblje u Mostaru sagradio je 1965. godine: ovaj – uprkos istrajnosti vandala – i danas veličanstveni spomenik, svojim kamenim cvjetovima na kojima su ispisana muslimanska, srpska i hrvatska imena 661 partizana poginulog za slobodu Mostara, i dalje je replika grada na Neretvi. Antifašiste, koji su iz svih krajeva bivše Jugoslavije došli da na Partizanskom groblju obilježe 75. godišnjicu oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu, dočekali su grafiti s jasnim porukama mržnje (smrt partizanima, smrt balijama, Tito vampir), a ispratili jedna baklja i nešto kamenja.
Specijalci čuvaju antifašiste
Tako, naime, mladi neidentifikovani poklonici lika i nedjela Mile Budaka i ostalih ideologa poražene NDH pokazuju svoju odanost fašizmu i svoju riješenost da s one strane Neretve na kojoj i ulice ponosno nose ustaška imena protjeraju svaki trag antifašizma. Da nije riječ o nerespektabilnoj sili, uvjerili su se i organizatori skupa – UABNOR Mostar i SABNORBiH – kojima je policija zabranila da organiziraju svečanu povorku, nespremna da obezbijedi skup. MUP HNK-a je kolonu autobusa sproveo do Partizanskog groblja, a veći atak na antifašiste brzom intervencijom onemogućili su specijalci. Da, vjerovali ili ne, specijalna jedinica policije je morala intervenirati da spasi slavljenike 75. godišnjice oslobođenja Mostara od fašista.
Dodik obećao kraj BiH
Istoga je dana reagirao Glavni odbor Hrvatskog narodnog sabora. Ne, nije se HNS oglasio protiv mostarske bruke, nije HNS-u ni u primisli bio Dan oslobođenja Mostara od fašista 1945, već jedna druga obljetnica: predaja zahtjeva za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Pa sve zaklinjući se u kompromis, konsenzus i dogovor, saopćavaju kako “danas, više nego ikad, moramo ostati posvećeni europskim vrijednostima i snažno opredijeljeni za daljnje integracije i članstvo u EU i NATO savezu, ali i odlazak stranih sudaca”. Jasno je da su i kompromis i dogovor i konsenzus zapravo kulise za podršku koju zahtjevu i prijetnjama Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i lidera SNSD-a, od sveg srca pruža predsjednik HNS-a i lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Dodik je – ako ima onih koji nisu čuli – prošle sedmice obećao kraj Bosne i Hercegovine do narednog proljeća, referendum za otcjepljenje Republike Srpske i blokadu svih državnih institucija odmah. O svojoj odluci danas će izvijestiti Narodnu skupštinu RS-a, a već je o najnovijem ultimatumu i prijetnjama miru cijelom regionu obavijestio kako domaću javnost, tako i ambasadore kvinte te predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U međuvremenu je o narednim koracima proćaskao uz radnu večeru s ruskim ambasadorom u BiH, a našao je i vremena da održi radni sastanak sa svojim političkim partnerom Čovićem.
S obzirom na to da je Dodik, pjeneći i bjesneći na trojicu stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, koji su njemu već dosta dugo redovita meta najviše zbog činjenice da uopće postoji Ustav BiH pa se ne mogu na političkim pijacama pogađati kako se kome ćefne, dozvolio sebi i žestoko pljuvanje banjalučkog biskupa Franje Komarice jer je – zaboga – dovoljno drzak da uprkos njegovom dogovoru s Čovićem i dalje upozorava na otimanje zemlje Hrvata katolika u RS-u, saopćenje GO HNS-a je bilo još potrebitije. Da se zna da je HNS uz Dodika, a nikako uz Komaricu (istina, ni vrh Katoličke crkve u BiH nije reagirao). Na izravno novinarsko pitanje otima li se zemlja katolicima u RS-u i kako reagira na Dodikovo vrijeđanje biskupa Komarice, predsjednik HNS-a Dragan Čović nije htio odgovoriti, zaklanjajući se iza floskule kako on ne komentira istupe vjerskih velikodostojnika. Za Dodikove istupe odavno znamo da u njima uživa.
No, šta to praktično znači za Bosnu i Hercegovinu i region?Pošto Milorad Dodik već dosta dugo i nekažnjeno (osim crne američke liste na koju je dospio zbog kršenja Daytona i na koju je – kako kaže – baš ponosan) prijeti, vrijeđa i reda ultimatume (jezikom Radovana Karadžića – ili će biti kako on hoće ili će jednog naroda nestati), treba mu vjerovati kada kaže da je pređena crvena linija. On to najbolje zna. Tu crvenu liniju on je jako dugo crtao, podebljavao, preskakao i povlačio se, kalkulantski čekajući svoj trenutak. Više uopće nije važno da li je sam donio odluku da krene na sve ili ništa ili je na nju bio primoran nakon što je prihvatio ANP (na bosanskom: Plan reformi BiH), više čak nije ni važno da li je Dodik nacionalista (“Znate, ja imam prijatelje među muslimanima, imaju čitave porodice koje sam spasio u ratu”; M. D.) ili je jednostavno vječni miloševićevac, jasno je kao dan da je BiH ušla (njegovim riječima) u tešku političku fazu, koja će jako dugo trajati. Ali, kaže Dodik, rata neće biti, narod može mirno spavati. Zvuči poznato?
SNSD i HDZBiH – združeno protiv BiH
Kada je, prije gotovo 25 godina, potpisan Dejtonski mirovni sporazum, i Evropa i Amerika i Rusija zajednički su se zaklinjale u mir, kao zjenicu oka svog, i ponavljale da se Srebrenica, genocid nad Bošnjacima i najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata više nikome ne smije dogoditi. Međunarodni sudovi su bili jasni i za genocid u Srebrenici i za opsadu Sarajeva i za brojne druge zločine smrti, krvi, ubijanja, silovanja i progona, uključujući i osude za udružene zločinačke poduhvate u režiji povampirene ustaške šestorke. Niko ne kaže da Armija BiH nije činila zločine, niti da je bošnjačka politika umjela nakon Daytona otvorenih očiju okrenuti se zajedničkoj budućnosti. No, kakvo god bilo političko Sarajevo, živa je istina da je svoja rješenja uvijek i radije tražilo sa Čovićem i Dodikom nego sa zagovornicima građanskih normi. Danas je dovedeno pred svršen čin: ni HDZBiH ni SNSD ne kriju svoj odijum spram BiH, čak združenim snagama prijete raspadom zemlje. SDA se sama ne umije nositi sa ucjenama koalicionih partnera, a Evropa ne pomaže uopće. Pitanje svih pitanja svelo se na rješenje Kosova, zbog koga uostalom Vučić i igra toplo/hladno kako sa Crnom Gorom, tako i sa BiH. Sve tražeći mirna i institucionalna rješenja za Dodikovo kreiranje haosa.
SMRT FAŠIZMU, SLOBODA MOSTARU!
U Mostaru se u subotu iz dvije hiljade grla orila partizanska pjesma. Poveo ju je Makedonac, raspjevale Mostarske kiše i začinila Alma Čardžić. Kao dokaz da antifašizam još postoji, da se njeguje i da ima onih koji vjeruju da biti antifašista danas znači biti na strani civilizacije i evropskih vrijednosti koje će i ove godine biti proslavljene 9. maja, na Dan pobjede nad najvećim zlom 20. stoljeća, koje se u 21. opasno povampiruje. Među dobitnicima plakete povodom 75 godina oslobođenja Mostara su dokazani mostarski antifašisti, ali i Srđan Aleksić, posthumno, i Dragan Markovina i naše Oslobođenje. Srđanov otac je ponosan, Dragan i Oslobođenje također, svjesni da je, kao i u Drugom svjetskom ratu, kao i u ratovima devedesetih Mostar zapravo replika BiH, Evrope i svijeta. Kao i njegova Partizanska nekropola. Smrt fašizmu, sloboda Mostaru!
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
