Papa Franjo poziva na akciju: Možda da se prestanemo mrziti?

28. May 2020.
Papa Franjo najavio je ove nedjelje nakon molitve Kraljice neba u Vatikanu posebnu godinu Laudato si’ koja će trajati do 24. svibnja iduće godine. Učinio je to na petoj obljetnici enciklike Laudato si’ ”kojom se pokušalo skrenuti pozornost na krik Zemlje i siromaha”.
Virus Outbreak Vatican
Foto: Beta/Vatican News via AP

Piše: Drago Pilsel

”Pozivam sve ljude dobre volje da se pridruže brizi o našem zajedničkom domu i našoj najkrhkijoj braći i sestrama. Na mrežnoj stranici bit će objavljena molitva posvećena ovoj godini. Bit će lijepo moliti je”, rekao je Papa.

Spomenuta enciklika pape Franje o brizi za zajednički dom odmah nakon pojavljivanja 24. svibnja 2015. godine pobudila je silno zanimanje i velike pohvale i javnosti i struke. Riječ je o dokumentu koji u središte postavlja pitanje: kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas?

Enciklika je dobila naziv po zazivu sv. Franje Asiškoga: Hvaljen budi, Gospodine moj (Laudato si’, mi’ Signore), koji u Pjesmi stvorova podsjeća na činjenicu da je zemlja naš zajednički dom i da je poput sestre s kojom dijelimo postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje.

Nedostaje nam ozbiljno promišljanje. Nemamo teologiju mira. Nemamo ni teologiju okoliša, što zagovara papa Franjo gore spomenutom enciklikom

Papa poziva sve da osluhnemo zlostavljanje i pljačkanje zemlje te na ekološko obraćenje. On, doduše, priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš, ali istodobno raste i zabrinutost za ono što se događa našem Planetu te svima šalje jasnu poruku da je čovječanstvo još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma, jer još nije sve izgubljeno.

U više navrata Papa zahvaljuje pojedincima i institucijama, promicateljima koji rade na očuvanju stvorenoga svijeta, priznajući da su promišljanja mnogih znanstvenika, filozofa, teologa, kao i društvenih organizacija obogatila Crkvu u pogledu tih pitanja te poziva sve na priznanje bogatstva kojega religije mogu ponuditi cjelovitosti ekologije za puni razvitak ljudskog roda.

Enciklika (dostupna u izdanju Kršćanske sadašnjosti, ali i ovdje) je podijeljena u šest poglavlja.

Započinje predstavljanjem sadašnjega stanja, na temelju najboljih, danas dostupnih, znanstvenih spoznaja (1. poglavlje), poslije čega slijedi pregled biblijske i judeo-kršćanske predaje (2. poglavlje); zatim uočavanje i prepoznavanje korijena problema tehnokracije i pretjerane egocentričnosti ljudskog bića i njihova analiza (3. poglavlje).

Enciklika zatim predlaže ekologiju cjelovitosti (4. poglavlje), postavlja moguće pravce djelovanja (5. poglavlje) da bi na kraju progovorila o potrebnom obrazovanju i stvaranju ekološke duhovnosti (6. poglavlje). Završava Papinim molitvama za Zemlju i svim stvorenjima.

Što se nas tiče, na Autografu, prihvatit ćemo Papin prijedlog i pratit ćemo, koliko možemo, izvještajima i komentarima, ovu važnu inicijativu. I to osobito zbog toga što imamo problema u našoj političkoj kulturi, a problem je definiran neshvaćanjem pojma ”mir”, to jest, nesposobnošću da slušamo i uvažavamo jedni druge i da osluškujemo ”krikove” majke Zemlje.

Na primjer, mnogi su frustrirani činjenicom da su ljudi toliko podijeljeni da jedni s drugima prestaju razgovarati na sam spomen stranke za koju glasaju ili misle glasati. Znate već, počela je predizborna kampanja.

Naravno da čudaka imate svugdje, ali ako u Njemačkoj, recimo, među kolegama na poslu slučajno krene priča o političkim afinitetima, tek konstatiraju da onaj drugi ne glasa za CDU (ili SPD, ili nešto treće, svejedno) i život ide dalje, ne vade se noževi i kancelarija ne završi pošpricana krvlju.

Mi smo, pak, u neprestanom ratnome stanju. Mi smo nemirni. Doduše, rat zagovaraju neke grupe (bilo je takvih, šatoraša, recimo) ”prijedlogom” da krene totalni lov na Srbe (čitaj: popis ”agresora”), čitali smo i kako se na satovima vjeronauka treba učiti djecu klati Srbe, ubiti bivše predsjednike…, ali to nas ne bi smjelo dovesti u stanje ludila.

Gospodin premijer, pak, kaže da je to komemoriranje ustaša u svibnju OK stvar. Ivanu Lovrenoviću vade utrobu jer se usudio kazati da Vinko Puljić nije baš fašist niti je imao namjeru slaviti misu u čast i slavu Vjekoslava Luburića… Elem, puno toga nas uzbuđuje i trebali bismo moći ostati prisebni.

Vjerujem da netko može biti osjetljiviji na vremenske promjene, da je siromaštvo ljudima uništilo živce (a nama unesrećenima u potresu u Zagrebu potjerao svaku nadu da imamo odgovorne političare koji će nam izaći u susret), da pojavnosti tipa Željka Markić, Vice Batarelo, Vlado Košić ili Josip Bozanić (koji ima veliko razumijevanje za Bandića i njegov nerad i katastrofalno vođenje Zagrebom), nekima može poremetiti apetit. Ipak to ne bi trebao biti povod da jedni drugima psujemo mater.

Ne sviđaju vam se Penava, Škoro ili Željko Glasnović, Velimir Bujanec ili Marko Jurič… mislite da nas vraćaju u kameno doba?

To je legitiman strah, ne sporim i da je pred takvim HDZ-om i takvom desnicom nužan oprez, međutim, trebalo bi znati nadvladavati loše politike pravim, odnosno kvalitetnim argumentima.

Papa Franjo najavio je ove nedjelje nakon molitve Kraljice neba u Vatikanu posebnu godinu Laudato si’ koja će trajati do 24. svibnja iduće godine. Učinio je to na petoj obljetnici enciklike Laudato si’ ”kojom se pokušalo skrenuti pozornost na krik Zemlje i siromaha”

A ne odmah prijeći na ”pas mater” strategiju.

Znam da ćete me sada kušati pitanjem, a zašto ja ne bivam tolerantniji na Facebooku i zašto dobivaju pedalu oni koji lajkaju, recimo, Dnevno, Direktno, Narod, Bujicu i slično?

Odgovor je jasan: biste li pozvali pedofila na rođendan svoga djeteta da se igra s dječurlijom iz vrtića u kojem tete čuvaju vašega sinčića ili vašu kćerkicu?

Čak i kada pišemo ili komentiramo neprihvatljive pojave, u nama treba ostati prostora za drugoga, ali do one mjere u kojoj taj drugi neće izvršiti agresiju na nas (kao što je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko izvršio agresiju na kolegu Grčara i na mene). Tada se moramo braniti dopuštenim sredstvima.

Na primjer, svima nama koji ne prihvaćamo lažiranje hrvatske povijesti, pa smo upozoravali da svaki narod koji brani zločince iz vlastitog naroda i suprotstavlja se njihovom kažnjavanju preuzima njihovu krivnju na sebe, zalijepljena je etiketa ”neprijatelja”, ali smo nastavili kritizirati jer smo znali da ”onaj drugi” može doći k sebi ili da ”onaj drugi” može trenutno biti zbunjen, neinformiran ili u zabludi, pa će ga jednom ruka istine pomilovati.

Vidio sam kako u jednom restoranu u Buenos Airesu ”domaćin” drži fotografiju mojega pokojnog/nestalog brata pored fotografije ratnog zločinca Slobodana Praljka. Boli me, užasno me to vrijeđa i ponižava, ali sam nemoćan. Mogu samo živjeti u nadi da će taj moj bivši prijatelj, inače zadojen ustaštvom, jednoga dana shvatiti u kakvoj zabludi živi i kako šteti uspomenu mojega brata heroja.

Kad napišem ovo (pa i a propos izjava nekih političara koji ponavljaju da ”Hrvatska nije bila zločinac u BiH”): I pripadnici hrvatskog naroda koji su izvršili zločine moraju biti kažnjeni.

Pod krinkom borbe za slobodu Hrvatske bilo je i silovanja, i mučenja zarobljenika, paljevine, pljačke, ubojstava, progona stanovništva, razbijanja tuđe države (Bosne i Hercegovine), otvaranja koncentracionih logora, dilanja droge, krađa automobila, pranja novca i štošta drugo.

A sve se to radilo uz podršku službene politike i hrvatskih institucija, najčešće i uz znanje samih biskupa koji su godinama šutjeli, kao što to čine i danas pred očitim kriminalnim radnjama vladajućih.

Imam pred sobom ne samo zločince o kojima pišem ili one koji te zločince protežiraju ili im asistiraju, već i veliku masu građana koji će kad-tad shvatiti da nisam u krivu i da se zločin se smije podržavati ni na koji način.

U pitanju je ispravno shvaćanje pojma ”mir”, a zatim i ono o čemu je papa Franjo govorio na misi u Sarajevu (a o Sarajevu se mnogo govorilo proteklih tjedana!). Zašto je Papa uzeo u razmatranje Isusov govor na Gori gdje Isus, govoreći o blaženima, definira mirotvorce (Mt 5,9)? Zato jer je to pitanje trenutka, naše biti ili ne biti.

Treba znati da u semitskom svijetu riječ ”mir” (arapski salaam i hebrejski šalom) ima daleko šire značenje nego naša riječ ”mir”. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još.

Mir je dar Božji da bismo bili što bliži njemu, jer biti u zajedništvu znači biti u blaženstvu, biti u savršenom miru. Ili, kako bi rekao odličan promotor mirotvorstva, pokojni spisatelj i sociolog religije Željko Mardešić, mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese.

Što se nas tičena Autografuprihvatit ćemo Papin prijedlog i pratit ćemokoliko možemoizvještajima i komentarimaovu važnu inicijativu. I to osobito zbog toga što imamo problema u našoj političkoj kulturi, a problem je definiran neshvaćanjem pojma ”mir”, to jest, nesposobnošću da slušamo i uvažavamo jedni druge i da osluškujemo ”krikove” majke Zemlje

Toga, hvala Bogu, u nas ima. Jer nismo svi zaboravili velikoga kapucina Tomislava Janka Šagi-Bunića i njegovo sudbonosno ”kršćanstvo ne može biti umorno”.

Drugi je par rukava zašto mirotvorstvo nije prihvaćeno kao što je želio i poručio Ivan Pavao II. na misi 11. rujna 1994. na Hipodromu u Zagrebu kao temeljni zadatak ovdašnje Crkve (i crkava). To je zato što se ne shvaća da je ono okosnica Evanđelja.

Postoje mnogi koji se nerado vraćaju toj fundamentalnoj poruci Hrvatima i narodima Balkana, pa ću ih podsjetiti, a time i sve nas još jednom obavezati na susret s istinom:

”…U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protječu ovim zemljama.

Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.

Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.

To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno.

U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.

To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima?

Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe. I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.

Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.

U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’…”

Danas se to želi zaboraviti, ali je 700.000 Hrvata tada pljeskalo i nakon što je Ivan Pavao II. i po deveti put (!) u toj propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan.

Imam pred sobom ne samo zločince o kojima pišem ili one koji te zločince protežiraju ili im asistiraju, već i veliku masu građana koji će kad-tad shvatiti da nisam u krivu i da se zločin se smije podržavati ni na koji način

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ”Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? ”Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti, kazao nam je Ivan Pavao II.

Bio sam na hipodromu i pamtim oduševljenje kada je papa Ivan Pavao II, isto kao papa Franjo na Koševskom stadionu 6. lipnja 2015. rekao ”Nikad više rata!” Što su to ljudi osjetili? Oni su sebi rekli: Mir sada. Ja tome dodajem: Mir, Balkane, dome moj.

Nedostaje nam ozbiljno promišljanje. Nemamo teologiju mira. Nemamo ni teologiju okoliša, što zagovara papa Franjo gore spomenutom enciklikom.

Postavit ćemo si jednogodišnji cilj: da do kraja ove godine posvećene tekstu Laudato si’, do 24. svibnja 2021., ostanemo li živi i zdravi, doprinesemo pojavnosti tema koje su u nas deficitarne.

Ja se obavezujem svoj rad na ovom portalu i svoje napredovanje na doktorskom studiju koji sam upisao, posvetiti tom prevažnom cilju.

A vi, što ste spremni poduzeti? Što možete učiniti za majku Zemlju i za one oko vas, osobito ako su obespravljeni ili siromašni?

Tekst je prenet sa portala Autograf.

Click