Njemačka medicina i sva naša ukleta proljeća

Piše: Muharem Bazdulj

Kako samo danas smiješno i trivijalno izgleda većina društvenih i političkih rasprava starijih od dvije nedjelje. Globalna kriza nezapamćenih razmjera, kriza koja je paralisala praktično čitav svijet, potpuno je promijenila svakodnevni život i medijske prioritete. Eto, recimo, profesionalni sport, omiljena razbibriga većine muškaraca na svijetu, trenutno skoro da i ne postoji. Pretplatnici različitih kablovskih paketa doskoro su upoređivali koje sve fudbalske i košarkaške utakmice mogu da prate na malim ekranima u svojim domovima, dok se danas mogu gledati isključivo reprize. Jedina tabela koja se s napetošću prati jeste tabela broja oboljelih i broja umrlih po različitim zemljama svijeta. I dok Kina i dalje ubjedljivo vodi po broju ukupno zaraženih u toku cijele epidemije, kad je o broju umrlih riječ, više nije u vodstvu. Pretekla ju je Italija, mada na signifikantno manjem broju registrovanih zaraženih. I onima koji nisu nimalo upućeni u matematiku i statistiku, jasno je da postoje brojne nelogičnost kad je riječ o drastičnoj razlici u procentu umrlih u različitim zemljama.

U Italiji se testiraju samo oni s jakim simptomima

Ako se analiziraju krajnosti, dakle, s jedne strane Italija, s druge Njemačka, Južna Koreja i Singapur, sa stanovitom izvjesnošću se kao ključna razlika nameće broj testiranih. Čini se da se u Italiji testiraju samo oni sa jakim simptomima, dok se u drugim navedenim zemljama testiraju svi koji su bili u kontaktu s nekim potvrđeno zaraženim, odnosno mnogo veći broj ljudi, pa u kalkulaciju “upadaju” i brojni mlađi ljudi odličnog zdravstvenog stanja koji su u stanju da infekciju preboluju na nogama. Kod starijih i hronično bolesnih, procenat onih koji izgube bitku sa virusom je mnogo veći. Iz zapadnobalkanske perspektive, Južna Koreja i Singapur su daleke egzotične zemlje negdje na kraju svijeta, pa nisu zahvalne za poređenje s nama. Njemačka je, međutim, blizu, pa vrijedi promisliti zašto se u Njemačkoj, usprkos velikom broju zaraženih, cijela situacija sa epidemijom tretira mnogo uspješnije i zrelije nego praktično bilo gdje drugo u Evropi.

Ljubitelji domaćeg filma sjetiće se legendarnog “Ko to tamo peva” sa poslovičnim komentarima Danila Bate Stojkovića o “n(j)emačkoj medicini”. Po čemu je to njemačka medicina toliko superiorna? Uostalom, brojni naši zdravstveni radnici su u Njemačkoj, od velikog broja medicinskih sestara do manjeg broja liječnika, pa je dovoljno sjetiti se njihovih iskustava još i u ona (danas nam se čini davna) predepidemijska vremena, da bi se došlo do ubjedljive pretpostavke. Naime, Njemačka je jako bogata zemlja, sa ogromnim ulaganjima u zdravstvo i istovremeno zemlja koja zdravstvo ipak još ne tretira isključivo na okrutno kapitalistički način koji u obzir uzima jedino rentabilnost. To se vidi, između ostalog, u statistikama o broju respiratora po glavi stanovnika, gdje Njemačka ubjedljivo dominira. Hrvatski liječnik dr. Luka Čičin Šain ovih dana je u razgovoru za zagrebački Večernji list kazao, između ostalog, i ovo: “Što se tiče Njemačke, mogu samo opisati ono što svjedočim svakodnevno. Njemački javnozdravstveni sustav je reagirao pravovremeno i pripremljen je za svaki sljedeći potez. Na taj način su uspjeli za sada kontrolirati i odgađati eksploziju virusa u bolnički sustav. U slučaju prave eksplozije novooboljelih, zdravstveni sustav se priprema da bude maksimalno efikasan”.

Ono po čemu se Njemačka u ovoj krizi takođe ispostavlja kao evropski lider jeste i odgovor vlasti na nezapamćenu krizu. I tamo su, naravno, uvedene mjere kojima je cilj da se smanje fizički kontakti među ljudima jer je to najdirektniji put prenošenja virusa, ali Nijemcima, s druge strane, ne pada na pamet da uvode policijski sat. Nije virus noću “aktivniji” nego danju niti bi epidemija smjela biti izgovor za suspenziju ljudskih i građanskih prava stanovništva. Njemačka je najbolji dokaz da najradikalnije moguće mjere nisu optimalno rješenje u borbi protiv epidemije. Građani su u stanju da se ponašaju racionalno ako imaju racionalnu vlast. Ako je vlast histerična, i građanima preostaje samo histerija. A oni dovoljno stari koji se sjećaju nevoljkosti ondašnjih sarajevskih vlasti da ukinu policijski sat i mjesecima nakon što je rat završio, mogu samo sa zebnjom da se pitaju s kakvim izgovorima će vlasti da održavaju ovu mjeru u danima i nedjeljama koje dolaze.

(Post)traumatske uspomene

Iz bosanskohercegovačke ili generalno (post)jugoslovenske perspektive, ovo je trenutak koji naročito budi eventualno jedva uspavane (post)traumatske uspomene. Život nas je naučio da katastrofe dolaze u proljeće. A ovo proljeće ima taj čudesni miris posebne ljepote. U tih nekoliko dana kada je za naš dio svijeta korona od bizarne vijesti sa završetka televizijskih dnevnika postala ključni sastojak svakodnevnice, proljeće je grunulo kao u onoj pjesmi Branka Ćopića. Taj meki čipkasti behar je tu kao da želi da nas podsjeti na ljepotu života, a taj život je na pauzi, nije čak ni negdje drugdje. Devedesetih si barem znao da je, recimo, Beč samo nekoliko stotina kilometara daleko, a da sreća, što bi rekao Cioran, počinje od Beča. A danas je i u Beču život na stand-byu. I u toj tački je ovo proljeće neko sasvim novo iskustvo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.