Njemačka medicina i sva naša ukleta proljeća

25. Mart 2020.
Prije samo mjesec, svijet je bio potpuno drugačiji, mada je Italija već bila počela da se bori protiv koronavirusa. Danas znamo da se svijet promijenio i da teško da će i poslije epidemije da se vrati u prethodno stanje.
Muharem_Bazdulj-mc.rs
Foto: Medija centar Beograd

Piše: Muharem Bazdulj

Kako samo danas smiješno i trivijalno izgleda većina društvenih i političkih rasprava starijih od dvije nedjelje. Globalna kriza nezapamćenih razmjera, kriza koja je paralisala praktično čitav svijet, potpuno je promijenila svakodnevni život i medijske prioritete. Eto, recimo, profesionalni sport, omiljena razbibriga većine muškaraca na svijetu, trenutno skoro da i ne postoji. Pretplatnici različitih kablovskih paketa doskoro su upoređivali koje sve fudbalske i košarkaške utakmice mogu da prate na malim ekranima u svojim domovima, dok se danas mogu gledati isključivo reprize. Jedina tabela koja se s napetošću prati jeste tabela broja oboljelih i broja umrlih po različitim zemljama svijeta. I dok Kina i dalje ubjedljivo vodi po broju ukupno zaraženih u toku cijele epidemije, kad je o broju umrlih riječ, više nije u vodstvu. Pretekla ju je Italija, mada na signifikantno manjem broju registrovanih zaraženih. I onima koji nisu nimalo upućeni u matematiku i statistiku, jasno je da postoje brojne nelogičnost kad je riječ o drastičnoj razlici u procentu umrlih u različitim zemljama.

U Italiji se testiraju samo oni s jakim simptomima

Ako se analiziraju krajnosti, dakle, s jedne strane Italija, s druge Njemačka, Južna Koreja i Singapur, sa stanovitom izvjesnošću se kao ključna razlika nameće broj testiranih. Čini se da se u Italiji testiraju samo oni sa jakim simptomima, dok se u drugim navedenim zemljama testiraju svi koji su bili u kontaktu s nekim potvrđeno zaraženim, odnosno mnogo veći broj ljudi, pa u kalkulaciju “upadaju” i brojni mlađi ljudi odličnog zdravstvenog stanja koji su u stanju da infekciju preboluju na nogama. Kod starijih i hronično bolesnih, procenat onih koji izgube bitku sa virusom je mnogo veći. Iz zapadnobalkanske perspektive, Južna Koreja i Singapur su daleke egzotične zemlje negdje na kraju svijeta, pa nisu zahvalne za poređenje s nama. Njemačka je, međutim, blizu, pa vrijedi promisliti zašto se u Njemačkoj, usprkos velikom broju zaraženih, cijela situacija sa epidemijom tretira mnogo uspješnije i zrelije nego praktično bilo gdje drugo u Evropi.

Ljubitelji domaćeg filma sjetiće se legendarnog “Ko to tamo peva” sa poslovičnim komentarima Danila Bate Stojkovića o “n(j)emačkoj medicini”. Po čemu je to njemačka medicina toliko superiorna? Uostalom, brojni naši zdravstveni radnici su u Njemačkoj, od velikog broja medicinskih sestara do manjeg broja liječnika, pa je dovoljno sjetiti se njihovih iskustava još i u ona (danas nam se čini davna) predepidemijska vremena, da bi se došlo do ubjedljive pretpostavke. Naime, Njemačka je jako bogata zemlja, sa ogromnim ulaganjima u zdravstvo i istovremeno zemlja koja zdravstvo ipak još ne tretira isključivo na okrutno kapitalistički način koji u obzir uzima jedino rentabilnost. To se vidi, između ostalog, u statistikama o broju respiratora po glavi stanovnika, gdje Njemačka ubjedljivo dominira. Hrvatski liječnik dr. Luka Čičin Šain ovih dana je u razgovoru za zagrebački Večernji list kazao, između ostalog, i ovo: “Što se tiče Njemačke, mogu samo opisati ono što svjedočim svakodnevno. Njemački javnozdravstveni sustav je reagirao pravovremeno i pripremljen je za svaki sljedeći potez. Na taj način su uspjeli za sada kontrolirati i odgađati eksploziju virusa u bolnički sustav. U slučaju prave eksplozije novooboljelih, zdravstveni sustav se priprema da bude maksimalno efikasan”.

Ono po čemu se Njemačka u ovoj krizi takođe ispostavlja kao evropski lider jeste i odgovor vlasti na nezapamćenu krizu. I tamo su, naravno, uvedene mjere kojima je cilj da se smanje fizički kontakti među ljudima jer je to najdirektniji put prenošenja virusa, ali Nijemcima, s druge strane, ne pada na pamet da uvode policijski sat. Nije virus noću “aktivniji” nego danju niti bi epidemija smjela biti izgovor za suspenziju ljudskih i građanskih prava stanovništva. Njemačka je najbolji dokaz da najradikalnije moguće mjere nisu optimalno rješenje u borbi protiv epidemije. Građani su u stanju da se ponašaju racionalno ako imaju racionalnu vlast. Ako je vlast histerična, i građanima preostaje samo histerija. A oni dovoljno stari koji se sjećaju nevoljkosti ondašnjih sarajevskih vlasti da ukinu policijski sat i mjesecima nakon što je rat završio, mogu samo sa zebnjom da se pitaju s kakvim izgovorima će vlasti da održavaju ovu mjeru u danima i nedjeljama koje dolaze.

(Post)traumatske uspomene

Iz bosanskohercegovačke ili generalno (post)jugoslovenske perspektive, ovo je trenutak koji naročito budi eventualno jedva uspavane (post)traumatske uspomene. Život nas je naučio da katastrofe dolaze u proljeće. A ovo proljeće ima taj čudesni miris posebne ljepote. U tih nekoliko dana kada je za naš dio svijeta korona od bizarne vijesti sa završetka televizijskih dnevnika postala ključni sastojak svakodnevnice, proljeće je grunulo kao u onoj pjesmi Branka Ćopića. Taj meki čipkasti behar je tu kao da želi da nas podsjeti na ljepotu života, a taj život je na pauzi, nije čak ni negdje drugdje. Devedesetih si barem znao da je, recimo, Beč samo nekoliko stotina kilometara daleko, a da sreća, što bi rekao Cioran, počinje od Beča. A danas je i u Beču život na stand-byu. I u toj tački je ovo proljeće neko sasvim novo iskustvo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.