Milanoviću, sad je čas: Povedi rulju i napadni parlament!

Piše: Drago Pilsel

To je ujedno i način da se pojasni onima još neupućenima (premda među nama pristojnima takvih gotovo da više nema, pak će pristojan čovjek ipak iskazati negodovanje zbog brutalnog obračuna šefa države sa svojim sugrađanima, zvali se oni Sanja Sarnavka ili Dejan Jović) da je Zoran Milanović, tko će ga znati, je li zato jer mu je dosadno ili zato jer mu godi/paše što je okružen naoružanim ljudima i što uživa imunitet, uveo u Hrvatsku trumpizam, ali i izaziva samožrtvovanje: i Đulabić se baca na isukanu sablju koja vitla nad glavom države.

Ali, polako, meni je Đulabićevo sintetiziranje Milanovićeva trumpizma vrlo važna stvar. I jako mi je potrebno znati da s odlaskom Josipa Kregara nije zamrlo viteštvo među pravnicima.

Ipak, zastanimo, postoji velika razlika između viteštva i nasilništva. Milanović je (neću ulaziti u pravne stvari jer za to imamo niz dobrih i meritornih autora i ja pravnik nisam premda sam kanonsko pravo i studirao) nasilan čovjek. Još gore od toga: on je sposoban rugati se sirotinji. I on to čini. Meni je to dno dna.

Na to mogu samo pozvati šefa države da se ne stidi i da, kao i Trump, potakne rulju da napadne parlament. Sada bi bio čas. Ekstremna desnica (uz nemali broj ljevičarskih zombija) koja frenetično plješće na portalima jedva čeka priliku.

”Milanović je odabrao jezik koji je nalik na jezik Hrvatskoga tjednika, jezik psovki, uvrede, omalovažavanja, klevete i difamacije, jezik koji ni po čemu nije javni jezik, takav jezik da bi djecu trebalo sklanjati od radija i televizije da ga ne čuju. On uništava jedan od najsnažnijih elemenata demokracije, a to je javni jezik”, rekao je Milorad Pupovac te dodao kako se s takvom vrstom jezika ne može argumentirano raspravljati.

”Tu ne vidimo ideju. Ovdje vidimo samo proizvođenje kaosa. I ne znamo zašto to predsjednik radi, je li zato što ne zna osigurati stabilnost poretka ili ne može osigurati stabilnost poretka”, zapitao se Pupovac.

Jučer je Pupovac, i ja bih da sam mogao, krenuo na Sljeme, da se malo pročisti od silnih otrova. Ja, kažem, nisam mogao jer sam dobar dio dana proveo u društvu ljudi koji su me podsjetili da među nama valja graditi mostove i povjerenja i pomirenja (bio sam naime i kod patrijarha Porfirija i s Lordanom Zafranovićem) no mislim da ne trebaju nama samo mostovi, nama trebaju autoceste sa šest traka. I više!

Kada razmišljam o odnosima Hrvata i Srba (a moram jer jedan je opaki Hrvat nasrnuo na prestavnika srpske manjine i na naše sugrađane Srbe), stalno se vraćam moćnoj slici prelaska Avenije 9 de Julio (9. srpnja, dana argentinske nezavisnosti) u mom rodnom gradu Buenos Airesu. Ima u toj glasovitoj aveniji ne 6, već 16 traka. Bio sam na toj aveniji, točno u sredini, okružen masom nekoliko puta, ali osobito pamtim jednu misu s papom Ivanom Pavlom II. Bilo nas je nekoliko milijuna tamo. Ja sam tada donosio odluku da ću život posvetiti sirotinji i obespravljenima.

Neko je vrijeme to bilo tako što sam djelovao iz franjevačkog samostana ili bogoslovije, pa se nastavilo tako što sam zagovarao ljudska prava s Čičkom, Puhovskim, Tripalom, Budakom i drugima, pa se i sada događa da to radim najprije kao novinar ili kao kršćanski teolog…

Hoću vam reći da meni nisu dovoljni mostovi, a u moru naših mržnji i nepravdi čini mi se i Avenija 9 de Julio preuskom. Zato se u meni nešto jako pobunilo kada sam čuo da Zoran Milanović vrijeđa Milorada Pupovca jer se Pupovcu stisnulo grlo na samo spominjanje sirotinje na Baniji, Kordunu…

”Očekivano, nakon urgentnih konzultacija sa svojim principalom, plačibaba Pupovac, ustreptao do ganuća, uz tihu slutnju suza, nastavlja s lažima i teškim glupostima. Zaziva, blagoš nama, i Radu Končara, heroja otpora s kojim su bratski ratovali moji didovi, stričevi i ujci. Ne znam za njegove…”.

Plačibaba je, dakle, onaj koji zaplače nad svakom bezvezarijom. Osim toga to je uvreda na etničkoj osnovi. Gospodo, patnja naših sugrađana prije i nakon potresa na Baniji meni nije bezvezna. Mene ta patnja obavezuje i mene ta patnja sili da se prepoznam kao najmanji među najmanjima.

O drugim uvredama neću pisati. Niti o pomahnitalom novom nasrtaju predsjednika Republike Hrvatske na mnoge druge sugrađane. Nije potrebno.

Ako ne budem uspio kod vas izazvati empatiju prema siromašnima i napuštenima na Baniji, a kojima se Milanović ruga prozivajući Pupovčevo ganuće, meni je jako žao, što ne znači da se neću nastaviti truditi da kod vas probudim ljudskost i bratstvo.

Jezik šefa države je jezik kojim su nacisti proganjali Židove prije i tijekom holokausta. I ja to neću i ne smijem prešutjeti.

Zoran Milanović je nedavno poručivao građanima Bosne i Hercegovine da se operu. Sada za naše sugrađane kaže da su prljavi.

Zaustavio sam jučer tekst koji je trebao opravdati ovu Milanovićevu metodu ”hladnog tuša”. Ostajemo bez vrijedne suradnice.

Sasvim sam svjestan da će se i ovdje, nakon objave ove kolumne, dogoditi što mi se događa na Facebooku od strane onih koji kažu ”dobro im je rekao”, da će neki ljudi krivo zaključiti: kao što mi kažu da sam Vučićeva kurva i Amfilohijevo kopile jer tražim i zagovaram korektne odnose među ljudima, pa ću zbog toga najprije stati uz one za koje smatram da su iskreni (i tako stojim uz Porfirija i druge moje prijatelje u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi), tako će neki možda reći da sam štetočina koji ne vidi probleme koje je stvorio i stvara HDZ.

Vi zaključite kako smatrate da trebate, a ja ću vam ovog puta samo napomenuti da me možete i ubiti, ali da me nećete pokolebati u uvjerenju da su jedine prave riječi koje smo čuli i koje valja pamtiti one koje je rekao Isus Krist (isto je govorio i prorok Muhamed), a meni kao Latinoamerikancu osobito na dušu stavio teolog Jon Sobrino: da izvan sirotinje nema spasenja.

Neka budem proklet i prezren, neka ostanem bez Facebook prijatelja i čitatelja: ja u sirotinju dirati ne dam.