Ulice, spomenici i vrijednosti antifašizma

17. January 2021.
Ideja o bilo kakvom naknadnom upisivanju značenja na Vracama apsolutno je nedopustiva i užasavajuća. Posebno kad čujemo objašnjenja koja dolaze od gradonačelnika Istočnog Sarajeva.
Dragan Markovina
Fotografija preuzeta sa portala Oslobođenje

Piše: Dragan Markovina

Prije bilo kakve rasprave o inicijativama za podizanje novih spomenika i promjenu imena ulica treba poći od jednostavne činjenice kako današnja Bosna i Hercegovina predstavlja sve suprotno od onoga za što su se partizani i antifašisti borili. Druga stvar bitna za razumijevanje čitave priče je ta da su sve nacionalne stranke svoj ključni sadržaj temeljile upravo na obračunu s vrijednostima socijalističke Bosne i Hercegovine, bučno su proslavile poraz stranke koja je baštinila tu ideju na prvim višestranačkim izborima i na toj platformi formirale zajedničku vladu. Mi sad možemo govoriti o tome da neke od tih stranaka odbacuju kompletno nasljeđe antifašizma, a neke bi iz njega uzimale samo one dijelove koji njima odgovaraju, ali da postoji konstantna ideološka linija koja ih povezuje jasno je iz politike sjećanja koju vode prethodnih desetljeća. Svaka od njih je smatrala i smatra kako kolaboracionisti iz njihovog naroda zaslužuju da se po njima zovu ulice, trgovi i škole i takve su im počasti izglasali. Naravno da nije s moralnog stanovišta isto da li je netko bio izravni zločinac, poput Jure Francetića ili Draže Mihailovića ili je davao idejnu podršku okupatorima poput Busuladžića i Đoze, ali je iz perspektive društva kakvom bismo trebali težiti nedopustivo da se javna počast odaje ljudima koji su aktivno surađivali s nacistima na bilo koji način. Knut Hamsun, npr. norveški nobelovac i sjajan pisac koji je bio fasciniran nacističkom Njemačkom do te mjere da je Nobelovu nagradu poklonio Goebbelsu, čovjek je po kojem se u njegovoj zemlji ništa ne zove. I oko toga nikad nije bilo rasprave.

Ovaj nešto širi uvod bio je potreban da se ispravno razumije sav cinizam kojem svjedočimo u vezi s inicijativom za podizanje novih spomen-obilježja na Vracama i preimenovanja ulica u Sarajevu i ostatku Bosne i Hercegovine. Ponajprije, ideja o bilo kakvom naknadnom upisivanju značenja na Vracama apsolutno je nedopustiva i užasavajuća. Posebno kad čujemo objašnjenja koja dolaze od gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića, čovjeka koji očito nije svjestan da sam sebi skače u usta sa svakom izjavom. Dakle, čovjek s jedne strane tvrdi da Sarajevo više nije isto kao što je bilo do 1992, što je jedina neosporna tvrdnja u njegovoj izjavi, potpuno zanemarivši uzroke zbog kojih je to tako. Jednog od njih, doduše nesvjesno, i navodi kroz ideju da će podići poseban spomenik Srbima i Židovima, očito nezadovoljan politikom sjećanja u socijalističkom razdoblju. I time nam ukazuje na korijen problema. Užasavajuće je da se netko tko predstavlja politiku čija je osnovna ideja bila u tome da razgraniči ljude i onda svim mogućim zločinima osigura etnički očišćenu teritoriju poziva na vrijednosti antifašizma i iskazuje nekakvu zabrinutost zbog njihovog izostanka u Sarajevu. Nedostatak savjesti i obraza doseže vrhunac u pedantnoj analizi imena ulica koje su promijenjene u Sarajevu, kao da dolazi iz neke druge sredine, a ne one u kojoj su počast dobili isključivo pripadnici jedne nacije, pa i ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata, ali i iz rata devedesetih. Sve uz negodovanje da u Sarajevu nisu obilježena mjesta stradanja Srba u proteklom ratu. Da ovo nacionaliziranje narodnooslobodilačke borbe ima za svrhu legitimizaciju zločinačke ideje i prakse Republike Srpske jasno je svakome.
S druge strane imamo Sarajevo u kojem se svake godine komemorira stradanje tih ljudi i postoji ozbiljna inicijativa da se spomen-obilježje postavi, ali u kojem također nije uspjela nijedna inicijativa da kolaboracionisti odu s ulica i školskih institucija. Te inicijative, uključujući posljednju koja je nedavno odbijena, doduše vrlo tijesno ne prolaze, ali ipak ne prolaze. Stoga bi novi moment mogla predstavljati odluka Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH koja je naložila lokalnim jedinicama vlasti da takvo nešto provedu. Nema, naravno, potrebe da gajimo ikakve iluzije da će ovo biti ekspresno, niti masovno provedeno, ali nam stav HDZ-a koji je glasao protiv, objašnjavajući to potrebom da se raspravi o svim imenima ulica i time da bi uklanjanje isključivo zločinaca i kolaboracionista unijelo nemire, zapravo govori sve i vraća nas na početak teksta. A to je nemogućnost da nacionalisti koji suštinski vladaju zemljom prihvate njenu antifašističku baštinu. To što bez nje ne bi ni bilo Bosne i Hercegovine nekima predstavlja dodatni, doduše neizgovoreni argument protiv te baštine, dok bi neki drugi najradije da nije tako. Ali jeste. No, čak i da svojom borbom nisu stvorili državu i izgradili moderno društvo, gradove te opismenili i visoko obrazovali nevjerovatnu količinu ljudi, čak i da su u ratu bili poraženi, partizani i njihova borba predstavljali bi najsvjetliju tradiciju ove zemlje, što nikakve nove politike sjećanja ne mogu promijeniti.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click