Srpski Adolf bi na slobodu

26. March 2021.
Goran Jelisić je zbog ratnih zločina u Brčkom 1992. osuđen na 40 godina zatvora, a Međunarodni mehanizam za krivične sudove u Haagu smatra da ne ispunjava uvjete za prijevremeno puštanje.
goran-jelisic
Goran Jelisić. Foto: ICTY/balkaninsight.com

Piše: Đuro Kozar

Megazločinac Goran Jelisić, koji je u maju 1992. masovno ubijao i zlostavljao zatočene Bošnjake u Brčkom, smatra da je dovoljno dugo u zatvoru Tolmezzou na sjeveroistoku Italije i htio bi što prije na slobodu, ali jedno je što bi on želio, a sasvim drugo realnost, tj. odbijenica. Njemu je u Haškom tribunalu 2001. izrečena pravomoćna kazna od 40 godina zatvora i prema ovih dana donesenoj odluci Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u Haagu, ne ispunjava uvjete za razmatranje prijevremenog puštanja na slobodu jer nije odslužio dvije trećine kazne, a uz to u svom zahtjevu nije pokazao nijednu ubjedljivu ili izuzetnu okolnost koja bi mogla opravdati odobravanje. Te prve godine agresije nije imao milosti ni prema kome, a sada traži da mu predsjednik Mehanizma Carmel Agius progleda kroz prste, a on vrlo dobro zna o kakvom se kalibru zločinca radi. Podsjećam, haško tužiteljstvo je zahtijevalo izricanje kazne doživotnog zatvora, ali je Pretresno vijeće izreklo 40 godina zatvora, da bi mu u žalbenom postupku Apelaciono vijeće iz prve presude skinulo krivnju za genocid.

Goran Jelisić je u Brčko stigao iz Bijeljine, gdje je rođen, i po ovlašćenju brčanske policije tokom maja i juna 1992. u konclogoru Luka i na drugim lokacijama u gradu mogao je raditi šta god je htio: da zatvara nesrbe, ubija ih, zlostavlja, siluje žene i djevojke, krade i otima. Imao je tada samo 24 godine, ali je bio pun nacionalističke mržnje prema Bošnjacima i optužnica protiv njega bila je krcata opisima i dokazima ratnih zločina: na teret su mu stavljena 32 zlodjela – 15 zločina protiv čovječnosti i 16 slučajeva kršenja zakona ili običaja ratovanja. Veličajući svoja nedjela, sebe je nazvao srpski Adolf, što dodatno potvrđuje kakva je to nehumana osoba da mu je Firer uzor. Prije početka suđenja istražiteljima je davao nedosljedne i iskrivljene verzije događaja, krivnju je priznao samo zato što je shvatio da nema izgleda da pobije dokaze tužitelja, ali nikad nije pokazao stvarno kajanje zbog okrutnih zločina.

Na suđenju u Tribunalu potresni su bili iskazi 25 svjedoka tužiteljstva koji su uspjeli preživjeti torturu u konclogoru Luka Brčko u kojem je Jelisić kao šef stražara s entuzijazmom činio zločine i osobno ubio najmanje stotinu ljudi. Pred zatočenicima se razmetao svojom statistikom, pa je pred jednim imamom (koji je bio zaštićeni svjedok tužiteljstva) izjavio kako mu je zatočenik kojeg je upravo ubio bio “osamdeset treći”. Imam je u jednom trenutku pomislio da će on biti osamdeset četvrti, ali stjecajem okolnosti nije ubijen i nekako je preživio zlostavljanje. Ovaj logor je zatvoren u augustu 1992, nakon što je Međunarodni Crveni križ najavio inspekciju i zbog toga su prethodno svi hangari okrečeni, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u Batković kod Bijeljine. Tragovi zločina su obrisani, ali istina nije, a Jelisić se potom vratio u Bijeljinu, gdje su ga 1998. uhapsili pripadnici SFOR-a.

Očevidno ovaj zločinac mnogo razmišlja o tome kako bi čim prije izašao iz zatvora, a ne misli o svojim nečovječnim postupcima koji su ga doveli do Haškog tribunala, presude i zatvora. Premda sada ima duplo više godina nego 92, da je htio, mogao je analizirati svoje ponašanje u ratu, ali imenica kajanje nije mu poznata. Uprava zatvora Tolmezzo, u koji je smješten od 2003. godine, obavijestila je Međunarodni mehanizam za krivične sudove da je on prvo radio u zatvorskoj krojačkoj radionici, da je sada u pogonu za proizvodnju automata za kafu i da nema problema s njegovim ponašanjem. Iz zatvora još navode da on “sada živi u dramatičnom konfliktu sa samim sobom: jedno njegovo lice pokazuje hladnoću i okrutnost uloge zapovjednika koju je imao tokom rata i koja ga je natjerala da obuče uniformu i izda zapovijedi koje su rezultirale stravičnim zločinima – dok drugo lice odražava sasvim drugačije ponašanje urbanog čovjeka, fleksibilnog, popustljivog i spremnog da pomogne drugima”.
Čim on poslije toliko godina nije načisto sa sobom, proces rehabilitacije očevidno još ne daje rezultate, pa je teško očekivati da bi Goran Jelisić poslije izdržane dvije trećine izrečene zatvorske kazne 2024. godine mogao prijevremeno biti pušten na slobodu. Tim prije kad se zna da je baš pomenuti sudija Agius prekinuo praksu da se zatvorenici automatski puštaju iz zatvora kad ispune neki od uvjeta. Na kraju, kad će koji osuđenik za ratne zločine napustiti zatvor, ne odlučuju države u kojima oni izdržavaju kaznu, nego jedino i isključivo Mehanizam u Haagu.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click