Sinan Gudžević – Udi Raz

15. November 2023.
Mislim da je više od riječi aparthejd za moj otkaz bilo presudno moje učestvovanje na javnim protestima i zalaganje za ravnopravnost Palestinaca i Jevreja u državi Izrael. Ja na te proteste idem kao čovjek, iz svoga uvjerenja da se moram pobuniti protiv stanja u kojem žive Palestinci u Gazi i na okupiranim područjima
Germany Israel Palestinians
Ljudi marširaju tokom propalestinskih demonstracija u Berlinu.Foto: Beta/Joerg Carstensen/dpa via AP

Piše: Sinan Gudžević, (Maksimir i Mirogoj)

Dakle, ja sam Udi Raz, Jevrejin i Izraelac, rođen 1987. u Haifi, živim u Berlinu. Dana 25. oktobra 2023. otpušten sam sa mjesta vodiča u Jevrejskom muzeju. Haifa je u Palestini i Izraelu, tako ja govorim, to je za mene samorazumljivo, kao što ponekad govorim i kao žensko, što mi je samorazumljivo. Od 2012, živim u Berlinu. Tu sam došao da ne bih stalno živio u ratnom stanju. U Berlinu sam, na Freie Universität, studirao orijentalne kulture, a sada pišem doktorat. Moji su roditelji rođeni u Izraelu, u kibucu, odrastali su u cionističkoj indoktrinaciji. Očev otac, moj djed, rođen je u Litvi, a očeva majka, moja baba, rođena je u Argentini. Djed je govorio litvanski, jidiš i ruski, a baka španjolski i jidiš. U Palestinu su došli nakon završetka Drugog svjetskog rata, a po osnivanju Izraela, napustili su kibuc i preselili se u Haifu.

U Berlinu sam upoznao više Palestinaca nego u Haifi. Naravno i više Arapa. U Haifi sam imao samo jednog Palestinca u razredu, više nije bilo dozvoljeno da upoznam. Kažem nije bilo “dozvoljeno”, to nije bilo izričito zabranjeno, to ne piše ni u kakvom zakonu ili odredbi (barem ja nisam vidio da piše), ali to je tako u životu. To je uređeno sistemski, i sistematski: za 12 godina školovanja u Haifi imao sam samo jednog školskog druga Palestinca, i to samo tri godine, za devet godina ni jednoga niti ijednu. I to u gradu u kojem živi dosta Palestinaca, i bez kojih se njegova povijest ne može pisati.

U Berlinu sam do 25. oktobra radio kao vodič za jedan odjel Jevrejskog muzeja. Taj odjel je posvećen poslijeratnom trokutu “Judaizam – Izrael – Njemačka”. Za vodiča sam pohađao i završio tečaj, i vodio sam uglavnom školske grupe, ali i grupe odraslih posjetilaca. Često sam, kao neko ko je Jevrejin i još rođen i odrastao u Izraelu, kazivao i svoja iskustva iz Haife. Jednom sam, dok sam na video uređaju s kojeg je išao snimak govora Angele Merkel o Staatsräson za njene posjete izraelskom parlamentu Knessetu, spomenuo kako Palestinci u Izraelu nisu ravnopravni građani sa Židovima, već da, prema mjerodavnim, nezavisnim izvještajima nezavisnih organizacija (kao Amnesty International, Human Rights Watch i izraelske grupe za ljudska prava B’Tselem) Palestinci žive u aparthejdu države Izrael. Tu sam objasnio i šta je to aparthejd, porijeklo riječi, značenje i druge aspekte. Naravno, sve to kao čovjek koji je u Izraelu rođen i rastao i koji je upućen u stvarnost onoga što govori, dakle, sve u svemu, smijem o sebi kazati, neki sam mjerodavan svjedok.

Rekao sam ono što je istina: da Palestinci na zemlji zapadno od rijeke Jordana, nemaju pravo glasa za izraelski parlament, a Jevreji imaju. To je aparthejd, po fašističkom uzoru. Neko je to čuo, pa me prijavio, i ja sam dobio otkaz od šefice, to jest od voditeljice obrazovnog odjela Muzeja, ona se zove dr. Diana Dressel. Moj potpisani ugovor otkazan je usmeno. Dobro, Muzej nema obavezu da mene kao slobodnog suradnika otpušta uz obrazloženje. Problem nije moja šefica, ta koja mi je dala otkaz, problem je Jüdisches Museum Berlin, koji više nije nezavisan, već je u službi politike današnje vlade Izraela. Ja mislim da je više od te riječi aparthejd (nje su, inače, redovno puni izvještaji humanitarnih organizacija širom svijeta) za moj otkaz bilo presudno moje učestvovanje na javnim protestima i zalaganje za ravnopravnost Palestinaca i Jevreja u državi Izrael. Ja na te proteste idem kao čovjek, iz svoga uvjerenja da se moram pobuniti protiv stanja u kojem žive Palestinci u Gazi i na okupiranim područjima. Na proteste idem i kao član berlinske grupe “Jevrejski glas za pravedan mir na Bliskom istoku”. Evo ova fotografija gdje imam palestinsku maramu oko vrata, načinjena je prije neki dan na protestu za prekid genocida u Gazi, ispred velike menze koja pripada kompleksu gdje sam studirao, a taj se zove Freie Universität Berlin. Već mi se, takva su vremena sada, ponekad spočita i antisemitizam.

Da i ja izgovorim i ponavljam naziv rasistički i aparthejd za režim današnje države Izrael, nije došlo ni iz kakvog moga hira ili pomračenja, već iz iskustva i uvjerenja. Ja sam u Haifi bio kad je početkom trećeg milenija bilo mnogo terorističkih napada. U tim je napadima poginulo i dosta mojih vršnjaka, koje sam poznavao, mojih školskih drugova. Tamo je stalno stanje rata. Sve me je to bacalo u želju da odem iz Haife i iz Izraela. Odlučio sam da idem u Njemačku, jer sam čuo da je to dobra zemlja za život i za studiranje. I došao sam, najprije u Mecklenburg-Vorpommern. Ondje sam bio godinu dana, pa sam došao u Berlin. Ali je moje srce ostalo u Haifi. Ondje mi žive roditelji, mnogo prijatelja, ondje sam rođen i proveo svoje mlade godine. A znam odande, predobro znam, kako Palestinci žive i kako se osjećaju. Znam da oni godinu 1948, kad je proglašena država Izrael smatraju početkom svoje katastrofe. Znam, jer sam to slušao, to se i danas čuje od njih. Razumijem njihov bol kad to govore, opravdan je.

Taj problem stvaranja samo Izraela, a nestvaranja Palestine, i inače svako problematiziranje pitanja palestinske države, u Njemačkoj od prije dvije godine stoji pod nekom prešutnom zabranom. Sve drugo može biti tema za razgovor, ali palestinsko pitanje, zapravo ne. Njemačka je, zna se, u trajnom procesu suočavanja sa svojom prošlošću. U tom suočavanju po pitanju Jevreja i Izraela, ima raznih puteva i staza: isplaćuje se odšteta potomcima žrtava holokausta, Jevrejima iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza dozvoljava se useljavanje u Njemačku, ali se i daje bespogovorna podrška Izraelu za bilo šta što Izrael čini. Tako se, za Palestince, onaj pakao u kojem žive u Gazi, pa aparthejd na Zapadnoj obali Jordana, a bogme i za one u Izraelu, polako premješta i u Njemačku. Njima se sve manje daje pravo da kazuju o svom položaju. Ta situacija nema uporišta u nekom njemačkom zakonu, statutu ili nekom pravnom aktu, to je sve prešutno, to radi policija, to se tako radi i sprovodi, jasno je, sve prema dopuštenju “odozgor”.

Ja sam, prije nego što ću napustiti Izrael, htio da učim arapski, da se upišem na tečaj arapskog jezika. Tada, a to je bila godina 2009, bio je u čitavom Izraelu samo jedno mjesto gdje to bilo moguće. To je bilo u jednom centru po imenu Giv’at Haviva, koji se nalazi na pola puta između Haife i Tel Aviva prema oblasti na Zapadnoj obali Jordana. Dakle, nakon što sam odslužio vojnu obavezu, upisao sam se, po svojoj volji i svojoj želji, na tečaj arapskog jezika. I taj sam tečaj pohađao pola godine, to je bio arapski, zapravo palestinski govorni jezik, a zanimljivo je da ga je pohađalo dosta mladića pred odlazak u vojsku, vjerovatno onih koji su kasnije u vojsci preuzimali zadatke da rade na primjer za obavještajne službe.

U Berlinu sam studirao tri godine kulturu i povijest Bliskog istoka, potom islamsku kulturu i društvo, pa sam se po završetku studija upisao, prije četiri godine, na doktorski studij na Berlin Graduate School Muslim Cultures and Societies, na Freie Universität. U istraživanjima za doktorat bavim se “semitskim” pregovaranjima i dogovaranjima, to jest fenomenom redefiniranja Drugoga između muslimana i Jevreja u današnjoj Njemačkoj. Naslov moje doktorske disertacije je na engleskom: Negotiating “Semites”: Muslims and Jews redefine Otherness in today’s Germany. Dakle, moje jevrejsko i izraelsko porijeklo i iskustvo, te iskustvo življenja u gradu s palestinskom etničkom zajednicom, nije jedino što me čini opremljenim za govor o Izraelcima i Palestincima, nego tu ulaze i moja istraživanja na području kulture i religije muslimana, nisam neskroman kad kažem da me to ne čini manje kompetentnim već me čini još kompetentnijim. Ali u Muzeju, gdje sam radio časno, zavedena je cenzura na upotrebu riječi koje muzejski vodič upotrebi, čak i kad nisu njegove, nego kad ih navede iz izvještaja nezavisnih organizacija koje štite dostojanstvo i prava čovjeka.

Članak je prenet sa portala Novosti.

Click