Pomirenje

22. November 2020.
Bojim se da pomirenje koje se ovih nedjelja pominje zapravo ne bi bilo pomirenje, već predaja jednoga društva. Starim utvarama.
800px-Здравко_Кривокапић_-__За_Будућност_Црне_горе_
Foto: Espreso/Creative Commons

Piše: Balša Brković

Mandatar nikako da se oslobodi tzv. spiritualnih tema, koje, u interpretaciji njega ali i njegovih ministara-apostola, dobijaju uglavnom karikaturalne obrise.

Nije dobro prošao ni sa “vjerom koja pomjera planine” (Ako imate vjeru nećete imati nikakvih problema, kaže), ni sa zlosrećnom kašičicim koja je, ni te ni ove, postala simbol jedne svijesti koja odbija realnost. Dodatno zbunjuje rečenica – da postoje konkretni dokazi? Za što? Da je neko vjerom mijenjao reljef? Mobilne planine i pričesna kašičica tako su postali prag koji odvaja dvije polovine crnogorskog društva.

“Sve je moguće onome koji vjeruje”, glase Isusove riječi iz Jevanđelja po Marku, a iz ovog iskaza izveden je niz metaforičnih iskaza (Marko, Matej) uključujući i onaj koji je postao najcitiraniji među njima i stekao najveću popularnost – o pomjeranju planina.

(Uzgred, jedan mnogo drugačiji pristup ovom fenomenu imamo kod druge avramske religije – gdje je iz iste polazne prepostavke proizišla elegantna poučna priča o brijegu i Muhamedu.)

Religijsko iskustvo je neizrecivo, i nema obavezu prema riječima (logosu), ali jeste neobično kada se insistira na doslovnosti ove vrste iskaza. Jer, kada se priča o ovim stvarima, vjernici mogu govoriti o simboličkoj dimenziji. Takav pristup, bar za pokušaj racionalizoavanja te priče, jedino ima smisla.

Zbunjuje momenat da mandatar insistira na bukvalnom značenju ovakvih poruka (konkretni dokazi?). Zašto? Da li ljudi misle da ih doslovnost čini boljim vjernicima? Da li je doslovnost u ovom slučaju zaista pravovjerna? Da li je ova vrsta doslovnosti dobra preporuka za jednog mandatara? Apostolska posla…

Jedna od najboljih stvari vjerovanja je što nemate obavezu da bilo što objasnite – vama je činom vjere sve već objašnjeno, i vi ste primili/prihvatli upravo takav totalitet objašnjenja. Zato vjernici obično sumnjaju u one koji su vješti sa riječima. Pretjerana vjera u logos i riječi može biti opasna, i po pravilu je, pravovjernima, krajnje sumnjiva. Iako i oni “znaju” da “na početku bješe Riječ”.

Zahvaljujući jednom pjesniku, a ne prorocima, vjerujem “da ničega nema tamo gdje riječ nedostaje”.

I ta zlosrećna kašika – pročitah da u Grčkoj crkvi već koriste jednokratne kašičice. Sve govoreći o oštrim mjerama i najavljujući ih, Crna Gora se izgleda odlučila za jednu varijantu švedskog modela: stanovništvo kao švedski sto za koronu. Izgleda da ćemo prvo morati da se pomirimo sa sudbinom…

Ali, nisu samo ove mandatarove spiritualne nespretnosti (najblaže rečeno) razlog za nespokoj.

Uz zahtjev za demontažom jednog nakaradnog sistema sve češće se pominje i zahtjev za pomirenjem. Tome se načelno nema što prigovoriti, ali… Slutim da će to biti “omiljena magla” nove vlasti. Što to znači? Neka vrsta demagoškog pribježišta, ono što je za DPS bilo “čuvanje države”. Fino su je sačuvali. A sad će ovi da je mire.

Koliko sluti na pomirenje to što čini mandatar. Što je to pomirenje u Crnoj Gori? O čemu pričamo kad pričamo o pomirenju? Da li neko misli da pomirenje podrazumijeva rehabilitaciju mraka iz prošlosti? Koji je smisao tako zamišljenog pomirenja? Pomirenje koje bi značilo bilo kakvu formu rehabilitacije onih Crnogoraca (i ostalih) koji su postali konavoske palikuće i bosanski koljači niti je moguće niti je potrebno ovom društvu.

Bojim se da pomirenje koje se ovih nedjelja pominje zapravo ne bi bilo pomirenje, već predaja jednoga društva. Starim utvarama.

Moram priznati da ne vjerujem da je u stanju misliti pomirenje (bilo kakvo pomirenje) onaj ko u Dežuloviću vidi “đubre ustaško”. Taj nije u stanju da se pomiri sa istinom, a kamoli sa komšijom.

A u tome je kvaka – da biste se pomirili sa komšijom, prvo se morate pomiriti sa istinom.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.

Share