Pelješki most

Piše: Dragan Markovina

Kao netko tko je čitav život proveo vozeći se iz Mostara prema Korčuli i obratno, posve razumijem benefite izgradnje pelješkog mosta. Oni će ostati i kad domoljubno-nacionalistički spektakl prođe, pa i nakon što se odvije još vjerovatno dva puta, zbog čega činjenicu da je most sada tu, uz navedene popratne efekte, treba promatrati iz više aspekata.

NEUMU SE UKAZUJE SVIJETLA BUDUĆNOST

Prvi se odnosi na simboličku i funkcionalnu ulogu mosta koji je uvijek tu da spoji dvije obale, što su baš Mostarci osvijestili na bolan način ratnih i poratnih devedesetih. Stoga je svaki most sam po sebi dobar. Drugi je da će put ljudima koji idu na Pelješac ili Korčulu sada biti znatno kraći i to dobrih 45 minuta, čak i bez zadržavanja na granicama u Neumu. Među građanima Bosne i Hercegovine takvih je priličan broj. Konačno, most će, naravno, pomoći i Dubrovniku, ali i Neumu, i to prilično, neovisno o činjenici da još uvijek u tom gradu postoje glasovi otpora pelješkom mostu.

Neum se, stjecajem povoljnih okolnosti, koje je pandemija samo ubrzala, sve više pretvara u ozbiljno turističko mjesto, a ne tek u tranzitni gradić na cesti prema Dubrovniku. Istina, imao je priličan broj gostiju koji jesu tu zbog jeftinijih cijena i krajnje ideje da vide Dubrovnik, ali je evidentno da su u Neumu postali svjesni kako je vlastita zemlja njihovo ciljano tržište, a neumski turizam će doživjeti konačni preporod kad se završi i posljednjih par kilometara nove magistralne ceste između Stoca i Neuma. Ono što je do sada otvoreno daje sasvim novu dimenziju vožnje do Neuma, ali i potpuno drugu perspektivu stolačkom kraju koji će praktično biti na moru od iduće godine. Drugim riječima, Neumu se ukazuje svijetla budućnost i konačno uspostavljanje primarne veze s vlastitom zemljom, što je u svakom slučaju dobra vijest.

Na kraju, most je dobra stvar i za one goste koji spavaju u Neumu, a zanima ih Dubrovnik, jer se preko njega neće naplaćivati mostarina i samim time će granice u Neumu biti lišene sezonskih gužvi.

Kako će praktično istovremeno biti pušteni u promet i pelješki most i definitivno završena magistrala Stolac-Neum, sve o čemu pišem će se ukazati momentalno. U konačnici, ona besmislena rasprava o luci u Neumu zbog koje se problematizirala izgradnja mosta, bit će okončana. Da je na tom mjestu bilo moguće izgraditi luku, socijalistička Bosna i Hercegovina bi je svakako tu i napravila, prije nego u Pločama. Ali nije bilo moguće i bolje je da nije jer je ovako Neum postao turističko središte, a turizam i teretna luka jednostavno ne idu zajedno, niti imaju fizički gdje ići zajedno.

PLENKOVIĆEV SPEKTAKL

Sve navedeno, kao što sam na početku rekao, treba odvojiti od piarovskog spektakla koji je od čitave priče napravljen. Hadezeovci su nekoliko puta otvarali radove na mostu, što je postalo gotovo anegdotalno i jasno je da se most ne bi nikad izgradio da to nije bio interes Europske unije koja je uglavnom platila sve skupa. Štoviše, dok on nije postao strateški interes Unije, godinama smo gledali tek onaj veliki betonski stup iz kojeg je virila armatura u Komarni i koji je strašno podsjećao na vječni projekt izgradnje mostarske sportske dvorane.

Jednako kao što je bilo s otvaranjem radova, tako će evidentno biti i s otvaranjem mosta, odnosno to će se svečano odviti barem tri puta. Prvi je bio ovaj Plenkovićev spektakl, za kojeg se čekala ponoć, a poslužio je da se pričom o konačnom spajanju Hrvatske HDZ još jednom pokaže kao ključni zaštitnik nacionalnih interesa. Drugi put će ga otvoriti kad stvarno puste promet preko njega, početkom sljedeće godine, a treći onda kada završe novu cestu preko Pelješca koja prilično kasni u odnosu na sam most.

Drugim riječima, ne postoji građevina koju se više koristilo u svrhu samopromocije i skupljanja političkih poena od pelješkog mosta, ali to će vrlo brzo biti zaboravljeno. I piarovski spektakli i činjenica da su dobro informirani još davno pokupovali zemljište u Komarni i tamo zasadili velike vinograde i da su se kao i na svakom projektu, uvijek ljudi iz istog kruga okoristili.

I u svemu tome je jedino bizarno zajedničko naslikavanje Plenkovića i Dragana Čovića, kao i njihova kasnija zajednička večera u Stonu. Jer, ako je išta moglo poslužiti kao jasna poruka Hrvatima u Bosni i Hercegovini da se trebaju okrenuti vlastitoj zemlji i njenim potencijalima, to je upravo otvaranje pelješkog mosta. Zabavno je ako njih dvojica misle da to nije očito baš svima, pa pokušavaju prodati nekakvu priču o nacionalnom jedinstvu. Ali kad je zabava, neka bude do kraja.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.