Novi Tuđman

14. Jul 2020.
‘Novi Tuđman’ je naprosto raspon unutar kojeg će se premijer politički osiliti, a to znači da slijede upečatljiva dostignuća iz pokojnikove ere – potpuna kontrola medija, dijabolizacija opozicije, sistematiziranje korupcije… Ako Plenković i jest nezasluženo stekao nadimak ‘novi Tuđman’, sva je prilika da će ga zasluženo nositi
viktor ivancic
Fotografija preuzeta sa portala Novosti

Piše: Viktor Ivančić

Ono što mi kod Hrvata najviše ide na nerve je sklonost da obezvrijede sve čega se dotaknu, uključujući tvorca hrvatske države – rekao je jučer dr. Franjo Tuđman ovome potpisniku. ‘Jedini talent koji taj narod ima je onaj za bavljenje nekom vrstom negativne alkemije’, nastavio je. ‘Tko što radi, Hrvati od zlata prave bižuteriju.’

Upozorio sam ga da nikad dosad nisam razgovarao s mrtvacem, da je to odviše mistično za moj ukus, a i pomalo jezivo, prizor je takav da ne mogu imati povjerenja ni u sugovornika ni u sebe, plus kroz prozor prodire neka plavičasta svjetlost koja me uljuljkuje, može biti da uopće nisam budan, što bi značilo da ću prespavati pisanje teksta, a to bi bio nedopustivo bizaran odnos prema radnoj obavezi, no uvaženi pokojnik nije se dao omesti ni istjerati iz sobe, lakonski je odmahnuo rukom: ‘Hajde, hajde, za sve postoji prvi put…’

Potreba da me nespremnoga zaskoči i maltretira svojom jadikovkom, koliko sam shvatio, proizašla je iz ogorčenja, a ovo je bilo potaknuto činjenicom da je Andreja Plenkovića, živoga predsjednika HDZ-a, tek što je trijumfalno pobijedio na izborima domaća štampa počela kovati u ‘novog Tuđmana’. Kao po nekoj nepisanoj direktivi, usporedba s Tuđmanom potencira se u svakome drugom novinskom članku, i kako sve upućuje na to da će se, zahvaljujući uzornome radu PR-službi, medijsko naglašavanje te usporedbe ubuduće samo intenzivirati, ‘novi Tuđman’ polako ali sigurno postaje premijerov nadimak. Drugi mandat tako zadobiva magičnu mesijansku notu i počinje podsjećati na Drugi dolazak.

Istini za volju, sam je Plenković tome dao nemali doprinos, papagajski ponavljajući tokom kampanje da će pobjeda stranke na izborima biti ‘pobjeda Tuđmanove politike’, sugerirajući kako je on – i jedino on – posthumni izvršilac političke volje Prvoga hrvatskog predsjednika. U samome finišu pak širenju takvog uvjerenja pridružila se i kći preminula velikana, Nevenka Tuđman, poručivši svjetini okupljenoj na mitingu u Splitu: ‘Put Andreja Plenkovića u HDZ-u, put je mog oca Franje Tuđmana!’

‘Sram je može biti’, rekao mi je dr. Franjo Tuđman. ‘Vlastitoga ćaću tako srozavati… Čime sam ja to zaslužio? Tja, nezahvalnim derištima omogućiš sve u životu, a čim odapneš krenu te valjati u katran i perje.’

‘To ste vi odgajali, predsjedniče’, primijetio sam.

‘Mea culpa’, smrknuto je rekao. ‘Ali recite vi meni, Ivančiću, što to uopće znači kada tog Plenkovića nazivaju ‘novim Tuđmanom’? Pa on je, koliko sam čuo, jedan najobičniji bezveznjak. Učlanio se u HDZ deset godina nakon moje smrti, samo zbog karijere, nije tu bilo ni trunke ideala.’

‘Bezveznjak ili ne, izgleda da su i vladajuća stranka i hrvatski narod u njemu prepoznali optimalnu dozu tuđmanizma’, rekao sam. ‘Kao što znate, Sanader je igrao na kartu lažne ‘detuđmanizacije’, onda je Karamarko stranku ‘pretuđmanizirao’, da bi Plenković, čini se, izdozirao idealnu mjeru najdražeg mrtvaca u dnevnoj političkoj operativi. Samo, budući da je sve to magla, ne razumijem zašto se uzrujavate?’

‘Kako se neću uzrujavati?’ ljutnuo se dr. Tuđman. ‘Pa ja to doživljavam kao degradaciju. Valjda postoje neki kriteriji prema kojima bi se netko mogao kititi mojim imenom i nastupati kao Ja u novom izdanju. Ako svaki bezveznjak može biti ‘novi Tuđman’, tko je, zaboga, ‘stari Tuđman’? Zar se to zaboravilo?’

‘Na to je pitanje sve teže odgovoriti, predsjedniče’, rekao sam, ‘pošto se Tuđman iz službenoga sjećanja sve više razlikuje od Tuđmana kakvog pamtimo. Ne radi se dakle o zaboravu, nego – obratno – o toliko intenzivnom sjećanju da je sav prostor memorije preuzela kolektivna mašta. I sami ste primijetili da se političke bitange najrazličitijih profila zaklinju u Tuđmana, što znači da je objekt njihova obožavanja klasičan fikcionalni lik. Moglo bi se čak reći da Plenković – koji se po objektivnim mjerilima nikako ne može uspoređivati s historijskim Tuđmanom – više sliči na Tuđmana nego što Tuđman nalikuje Tuđmanu, to jest da današnja mitska slika pokojnog vladara nema nikakve veze s izvornikom.’

‘A kakva je vaša slika, Ivančiću?’

‘Za mene ćete, predsjedniče, uvijek biti osioni nacionalistički diktator i politički kriminalac.’

‘Pošteno’, rekao je dr. Tuđman. ‘Od takvog izroda i jugokomunističkog fanatika nisam drugo ni očekivao. Ali mene brine hrvatska strana priče. Brine me što hrvatska javnost – da ne kažem hrvatski narod – ne drži do minimuma dosljednosti. Kako je moguće da su svaku šušu u stanju proglasiti ‘novim Tuđmanom’? Zar nemaju svijest da me time ponižavaju, da skrnave uspomenu na moju veličinu? To je kao da mi se seru po spomeniku!’

‘Gledajte na te uspomene s vedrije strane, predsjedniče’, predložio sam. ‘Pa vidite na što sliče izbori: Hrvati se spore oko toga tko je najvjernija kopija Tuđmana među ponuđenim kandidatima, upravo zato što više nemaju ni najdalju predodžbu o originalu. Nekad mi se čini da je u javnom optjecaju par milijuna Tuđmana, tako da svaki Hrvat raspolaže svojom verzijom omiljene državotvorne sablasti. Ako ćemo pošteno, jedna takva verzija defilira i kroz ovaj moj tekst. Računam, ako svatko ima pravo prostituirati ostavštinu hrvatskoga giganta, što ne bih i ja? Napokon, to je jedinstvena prilika da za Tuđmana napokon kažem da je ‘moj predsjednik’.’

‘Nemojte, Ivančiću, nije mi do zajebancije…’

‘Dobro, razumijem da ste ojađeni. Ali jasno vam je što hoću reći: na vašem je liku i djelu nakon smrti načinjeno toliko prerada i prepravaka da od ‘starog Tuđmana’ – od onoga autentičnog mrzovoljnog satrapa – nije ostalo doslovno ništa, a to ništa onda može biti sve i svašta. Ne možete reći kako je prirodno da Tuđmana kao vrhovnoga političkog uzora ističu i fašisti i antifašisti, i Plenković na takozvanom desnom centru, i Milanović na takozvanom lijevom centru, i Hasanbegović na krilu ustaškog kretenizma… Kad zakoračiš u odaje hrvatske nacionalne memorije, to je kao da uđeš u kupleraj. Cijeloj političkoj klasi, koja se međusobno prca do iznemoglosti, puna su usta Vrhovnika koji je prilagođen privatnim potrebama. Vi im dođete kao obavezan dodatak prehrani.’

‘To sam i ja primijetio’, sumorno je rekao dr. Franjo Tuđman. ‘Nema ptičurine u ovoj zemlji koja ne kljuca meso s moga leša. Postao sam svačiji Tuđman.’

‘Kad su već ptičurine u igri’, rekao sam, ‘bolje zvuči svračiji Tuđman.’

‘Pustite te novinarske štosove. I osim toga, ispravno se piše svračji, bez i.’

‘Ispričavam se zbog sveudiljnog zlosilja nad hrvatskim jezikom.’

‘Ali zašto taj žutokljunac, taj Plenković, toliko napadno uživa kada ga nazivaju ‘novim Tuđmanom’, premda i sam zna da ne baštini ni zrnce mojih ideala, a o kapacitetima da i ne pričam? I zašto medijska propaganda na tome toliko inzistira da me već strah kako će tu krivotvorinu prihvatiti širi slojevi pučanstva?’ pitao je dr. Tuđman.

‘Ne bih se htio miješati u unutrašnja pitanja hrvatskog naroda, a pogotovo HDZ-a’, rekao sam.

‘Dajte’, upirao je dr. Tuđman, ‘pa morate ispuniti radnu obavezu. Ja sam ovdje samo stimulans.’

‘Dobro’, popustio sam, ‘čini mi se da se ovoga puta radi o ozbiljnijem zaokretu.’

‘Kakvome zaokretu?’

‘Dosad je Andrej Plenković, sa svojim birokratskim umom, bio proizvod kulta partije, a odsad će po svoj prilici graditi kult vođe. Kada je već partija, koja ga je stvorila, zaposjela infrastrukturu, i utvrdila je na zadnjim izborima, sada mu se čini prikladnim personalizirati stvari. Ako spominjete ideale, onda morate znati da se ne radi o nekakvim ‘Tuđmanovim idealima’ – koji su, kao što znate, običan domoljubni bofl – već o jednome jedinom idealu kondenziranom u riječi ‘Tuđman’, što je šifra za nekontroliranu moć. ‘Novi Tuđman’ je naprosto raspon unutar kojeg će se aktualni premijer politički osiliti, a to znači da nam slijede upečatljiva dostignuća iz vaše ere – potpuna kontrola medija, dijabolizacija opozicije, obezvrjeđivanje parlamenta, sistematiziranje korupcije… Drugim riječima, ako Plenković i jest nezasluženo stekao nadimak ‘novi Tuđman’, vrlo je vjerojatno da će ga zasluženo nositi. Eto paradoksa – lažna etiketa će ga činiti sve sličnijim originalu.’

‘A taj original je…?’

‘Rekoh vam već, diktator i politički kriminalac.’

‘Kriminalac? Nemojte pretjerivati’, šeretski se osmjehnuo dr. Franjo Tuđman, ‘pa ipak sam ja stvorio hrvatsku državu.’

‘O tome i govorim’, rekao sam i završio tekst.

Tekst je prenet sa portala Novosti.