Naš konačni poraz / Bogićević je, naravno, u pravu što je nakon svega odustao

26. March 2021.
SDP, ali i Naša stranka trebali bi konačno shvatiti da je poraz definitivan, da se stvari neće vratiti na staro nikakvom suradnjom s nacionalnim strankama
Dragan_Markovina (1)
Dragan Markovina. Foto: Mozel W.

Piše: Dragan Markovina

Kad sam nakon okončanja lokalnih izbora i ozbiljnih najava da će za novog gradonačelnika Sarajeva biti izabran Bogić Bogićević na beogradskom Peščaniku napisao tekst “Bogić Bogićević za kraj jedne epohe”, bilo je jasno da nisam dijelio neumjereni i ničim utemeljeni entuzijazam dobronamjernih ljudi u Sarajevu i u zemlji, s kojima zapravo dijelim većinu stavova. Nisam ga dijelio iz razloga jer mi je bilo jasno da je na izborima pobijedila nacionalistička desnica, koja, istina, to ne bi uspjela bez podrške SDP-a i Naše stranke, ali je bilo sasvim očito da njihovo vrijeme dolazi, dok vrijeme, posebno, SDP-a prolazi. No, mislio sam ipak da će novi pobjednici na jedan častan način ispratiti epohu koja joj je prethodila, zahvaliti jugoslavenskom i socijalističkom Sarajevu, pa i konkretno Bogiću Bogićeviću na način da će ga izabrati za gradonačelnika na kraju karijere te da će onda definitivno krenuti u novo doba. U kojem ljudi takvog profila jednostavno nemaju što tražiti.

IZBRISANI S POLITIČKE SCENE

No, pokazalo se kako je čak i moj real pesimizam bio previše optimističan. Što nas vraća na temeljni nesporazum o kojem ovdje svjedočimo. Možda nije uredu da popujem bilo kome, posebno s obzirom na to da sam dugo vremena bio isti, ali situacija je takva da zahtijeva osvrt tog tipa. Malo što je teško prihvatiti kao činjenicu da si teško i definitivno poražen. A da se ne lažemo, svi mi kojima je svaki nacionalizam isti i jednako odbojan, koji žele živjeti u sekularnom, a ne u klerikalnom društvu, koji smo odgojeni s idejama ljevice i sviješću da je Jugoslavija jedini logičan okvir za život ovdašnjih naroda i koji se nikad neće istinski suživjeti s novom stvarnošću, poraženi smo još na izborima ’90. godine. Tada se ispostavilo da nas ima jedva petina u Bosni i Hercegovini. Dodatno smo poraženi nakon neuspješnih demonstracija za mir, pa u svim ratnim užasima, da bismo s Dejtonskim sporazumom bili zauvijek izbrisani s političke scene kao relevantan faktor. No, to sve skupa nitko nije nametnuo, nego je to jednostavno vjerna preslika našeg društva.

Taj poraz, posebno uz tolike zločine koji su počinjeni i svijest o onome u čemu živimo danas, logično je rezultirao frustracijom i bijesom, koji su opet logično vodili ka političkoj i svakoj drugoj isključivosti. Ni sam nisam bio imun na tu isključivost. I svi smo mi, inzistirajući na tom bijesu očekivali nekakvu prijelomnu točku, neki momenat u kojem će se stvari nekim čudom vratiti na staro, a svi skupa opet živjeti u istinski multinacionalnim sredinama i modernističkim gradovima i društvima, razmišljajući samo o kvaliteti života, a ne o nacionalnim pitanjima. To se, naravno, neće dogoditi, ali ima još puno ljudi koji vjeruju da hoće i onda im se sa svakim neuspjehom da se to dogodi stvori još veća frustracija kad promjena izostane. Posljednje takvo očekivanje bilo je ovo da će se s izborom Bogića Bogićevića na poziciju gradonačelnika Sarajeva svijet resetirati na početne postavke. Koliko je to bilo nerealno očekivati svjedoči i činjenica da niti taj simbolički ustupak više nije moguć. I Bogićević je, naravno, u pravu što je nakon svega odustao. Njemu i njegovom integritetu ovo neće nimalo naštetiti, štoviše.

BOLAN UDARAC

Ali, ako nikada, onda bi nakon Mostara nedavno i nakon Sarajeva sada, ponajprije SDP, ali i Naša stranka trebali konačno shvatiti da je poraz definitivan, da se stvari neće vratiti na staro nikakvom suradnjom s nacionalnim strankama i da je svaka ideja da se bude dio vlasti u koaliciji s nacionalistima bolan udarac za sve preostale ljude koji se prethodnog svijeta nisu odrekli, niti će ga odreći. Puno je časnije biti u opoziciji i boriti se za ideju, nego očekivati čudo napuštajući te ideale svako malo, a pritom uvjeravati javnost da su oni i dalje tu. A nisu.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click