Mira Furlan: „Pismo mojem sinu“

Piše: Mira Furlan

Dragi Marko,

Kada si bio u šestom razredu, radili smo na tvojem školskom zadatku pod nazivom „Moje nasljeđe“. Bili smo u lokalnom Kinku, kopirali hrpu izblijedjelih crno-bijelih fotografija iz dalekog i udaljenog prostora. Tvoj prapradjed ponosno stoji među svojim kravama i svinjama na farmi u Bosni nezamislive 1913. godine. „Pa zar nisi rekla da si iz Hrvatske?“ pitaš me. „Dobro, to je bilo drugačije u ona vremena.“ „Aha,znam. To je prije bila Jugoslavija“, dobacuješ. „Da, ali Jugoslavija je postojala nedavno. A prije toga je bila jedna druga  država na istom tom mjestu. A prije toga…“ „Zašto oni  stalno mijenjaju ime države?“ „Pa pokušavaju isprobati neke nove stvari. I dalje eksperimentiraju s konceptima, političkim sistemima, granicama i imenima“, pokušavam ti objasniti. Uzimaš iduću fotografiju. Tvoja prabaka kao studentica francuske književnosti u Grazu 1915. „Graz – to je smiješno ime. Gdje je to? U Bosni? Hrvatskoj? Jugoslaviji? pitaš me. „U Austriji je. Ali u to doba ime države je bilo Austro-Ugarska Monarhija“,  oklijevajući odgovaram. „Stani“, kažeš zbunjen. „To znači da si ti i iz Austro-Ugarske Monarhije?“ „Ne“, kažem uz smijeh.“Stara sam, ali ne baš toliko stara!“ „Na što misliš?“ pitaš. „Dakle, Austro-Ugarska Monarhija je prestala postojati 1918.“ „Što se onda dogodilo? Kakvo se zvala nova država?“ „Nova država se prvo zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.“ „To je tako dugačko. Baš nezgodno“ primećuješ.  „No, zatim je ime promijenjeno u Jugoslavija“, kažem. „Šta to ime znači?“ pitaš. „Znači država Južnih Slavena“‚,dobacujem dok mi se prikrada probadajuća glavobolja. „To je baš dosadno“, kažeš gledajući nepoznata lica na fotografijama.“Ne bih upotrijebila tu riječ. To je sve, samo  ne dosadno. Bilo je jako puno zbivanja. Krvavih ratova, revolucija, povremeno genocida, pogroma, istjerivanja, zatvaranja, raznih logora i, povrh svega, u svako doba, jako puno nasilja.  Ti to nazivaš dosadnim?“ „Mama to je baš frustrirajuće. Da si bar Amerikanka. Zašto ne možeš biti iz …“ zastaneš razmišljajući…“iz Kanzasa? Zašto ne može biti jednostavno?“ „A zašto ti pretpostavljaš da su sve američke obiteljske priče jednostavne?“ bunim se. „Ne misliš da bi moglo biti nekih kompliciranih, problematičnih priča koje se odvijaju u Kanzasu? Sjeti se samo jadne Dorothy“, kažem, i sama iznenađena trenutačnim osjećajem povređenosti. „Znaš, trebao bi cijeniti kompleksnost“, trudim se gotovo očajnički, obuzeta krivnjom, ne uspijevajući uvjeriti ni samu sebe.

Tvoja nam je učiteljica dala precizne upute za rad: trebamo pronaći neke smiješne anegdote iz prošlosti, zabavne priče o escentričnim ujacima, zanimljive detalje koji pokazuju osebujne obiteljske tradicije. Trebali bismo skupiti tople, raznolike izvatke svoje obiteljske povijesti.

No dok gledam crno – bijele fotografije rasprostrte po cijelom blagovaoničkom stolu, vidim namrštena, zabrinuta lica; vidim razdore, siromaštvo, nesigurnost. Kako da smislim neke zabavne pričice? Kako da našem načina da predstavim obiteljsku povijest koja te neće uplašiti, deprimirati, opteretiti? I, najvažnije od svega, kako da objasnim povijesnu kulisu koja se stalno mijenja? Kako da ti to objasnim? Kako da to objasnim bilo kome u zemlji u kojoj živim, u zemlji gdje si se ti rodio, u zemlji koju povijest baš i ne zanima, naročito ako se radi o tuđoj povijesti? I, na kraju krajeva, kako da  to sve objasnim sama sebi?

Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Da li uopšte želiš znati nešto o tome? Da li ti treba ta teška prtljaga, prtljaga koju tvoja majka vuče sa sobom cijeli svoj život, ne nalazeći načina da je bar načas odloži?

Ili pišem za sebe, sebi? Zašto? Da li zato da „boljem razumijem samu sebe“ pokušavajući detektirati skrivenu „priču“ u raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojega života?

Dok sam pokušavala odgovoriti na ta pitanja na koja odgovor nije moguć, boreći se s riječima jezika koji nije moj (iako se drsko pretvaram da jest), desilo se nešto jako čudno: odrastao si. Ne samo to: Amerika  je postala drugačija zemlja, zemlja zlokobno slična mjestu koje smo nekoć napustili s užasom i u očaju. Više nema sumnje da su sile koje su nas istjerale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu. Već smo se jednom borili s tim silama. Sada smo umorni. Iscrpljeni ponavljanjem.

Želim verovati da ćeš imati planet na kojem ćeš živjeti. Da će na tom planetu i dalje biti šuma i oceana, ptica i riba. I da ćeš moći disati bez boce s kisikom. Koliko su skromne naše želje postale! No čak se i te skromne želje danas čine neostvarive.

Evo što sam naučila: ovaj svijet ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Čini se da se moramo boriti svakog časa svojeg života. I premda smo umorni, borit ćemo se i dalje. Obećavam ti to.

S ljubavlju

Tvoja mama

„Mira je posljednji put udahnula 20. januara 2021., u našem vrtu. Držala je za ruku svog sina i mene, svog muža“.