Makarski memento

Piše: Boris Dežulović

Ovako je bilo: dvije grupe dragovoljaca s makarske rivijere otišle su u Bosnu i Hercegovinu, gdje je bila uspostavljena linija ratišta. Jedna veća grupa, nekoliko stotina makarskih boraca, uputila se prema jugoistoku Bosne i Hercegovine, pridruživši se tamo dragovoljcima iz drugih krajeva Dalmacije i Hercegovine, a nešto kasnije druga, manja jedinica od sedamdesetak makarskih boraca, zauzela je položaj malo južnije, blizu granice s Hrvatskom, u dubrovačkom zaleđu. U bitkama protiv četnika i njihovih pomagača poginulo ih je ukupno više od tristo pedeset, pa su im zahvalni stanovnici rodnog kraja podigli lijepe spomenike: jedan kameni, na mjestu pogibije, u Bosni i Hercegovini, a drugi od bronce, na makarskoj rivijeri, u središtu mjesta na obali mora, kao spomen na sve makarske dragovoljce poginule u borbi za slobodu.

Od ta dva spomenika danas nema nijednog. Jedan je srušen u po bijela dana, oboren s postolja i raskomadan, drugi je u po bijela dana razbijen maljem.

Tu, od tog trenutka, prestaje svaka upadljiva sličnost njihovih priča.

Iako je, baš poput onoga drugog, podignut kao spomenik dragovoljcima s makarske rivijere – poginulima u borbama s četnicima, u ratu za slobodu – rušenje jednog od ta dva spomenika popraćeno je gluhom šutnjom i veličanstvenim ignoriranjem. Nikad nije obnovljen i ostaci mu i danas leže u podnožju. Jedva se itko ikad javno pobunio zbog rušenja, jedva se itko ikad javno pobunio zbog zaborava, jedva ga itko ikad uopće spomene.

Iako je, baš poput onoga drugog, podignut kao spomen na dragovoljce s makarske rivijere – poginule u borbama s četnicima, u ratu za slobodu – rušenje drugog spomenika izazvalo je, međutim, tektonski šok i nevjericu: potresne fotografije njegovih ostataka objavili su svi mediji, bijesni građani traže da se krivci pronađu i najoštrije kazne, novinski komentatori, udruge veterana i predstavnici političkih stranaka natječu se u izljevima pravednog gnjeva, a lokalni funkcioneri već su u općinskom proračunu pronašli novac i počeli s planovima za obnovu: već do kraja ovog teksta spomenik će biti obnovljen i svečano otkriven, uz dojmljive spomene i opomene.

Nagradno pitanje za čitatelje glasi: koji od ova dva spomenika treba biti obnovljen? Onaj podignut za makarske borce koji su poginuli u borbama s četnicima na jugoistoku Bosne i Hercegovine, ili onaj koji je podignut za makarske borce koji su na jugoistoku Bosne i Hercegovine poginuli u borbama s četnicima? Ili nijedan? Ili oba?

Vi ste – naravno da jeste – do nagradnog pitanja odavno već shvatili da je jedan od dva spomenika u ovoj priči podignut za antifašiste poginule u Drugom svjetskom ratu: samo s makarske rivijere, samo na Sutjesci, poginulo ih je više od tri stotine i pedeset! Na vidljivoj značenjskoj ravni, od onog drugog razlikuje se samo po tome što već točno dvadeset osam godina leži raskomadan i neobnovljen. Riječ je, prepoznali ste ga, o spomeniku palim borcima u Gradcu kraj Makarske, djelu velikog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića.

Spomenik partizanima iz toga kraja, poginulima na Sutjesci i drugdje za Onoga rata, podignut je 1972., a srušen točno dvadeset godina kasnije, 12. siječnja 1992. Pripadnici Treće imotske bojne u po bijela dana vezali su ga sajlom i povukli kamionom. Mještanima su ljubazno objasnili da je riječ o zapovijedi iz stožera. Tadašnji mjesni župnik fra Ante Anić imao je pak ambiciozan plan: umjesto brončanog partizana na vrhu desetmetarskog obeliska trebao je niknuti veliki kameni križ.

Iz nekog razloga, križ nikad nije podignut. Augustinčićev partizan i dandanas, gotovo trideset godina kasnije, raskomadan leži u podnožju kamenog obeliska u središtu mjesta, na obali mora. Zbunjeni turisti fotografiraju i pitaju, a mještani vrte glavama – neki posramljeni, neki ponosni, neki ponosni iz jednih, drugi iz suprotnih razloga. Potpisom slavnog autora, svojom monumentalnošću, javnošću i sudbinom, brončani partizan iz Gradca u tih je tridesetak godina, umjesto herojskoj epopeji partizana, postao tako spomenik njihovim spomenicima. I dalje u golemim brončanim komadima ležeći pod slijepim postoljem u centru turističkog mjesta, danas je živ spomen na tri hiljade spomenika organizirano i sustavno rušenih, miniranih, razbijanih, devastiranih, spaljenih i uništenih slavnih devedesetih.

Onda je prije par dana u dubrovačkom zaleđu, u kamenoj hercegovačkoj pustoši Slivnice kraj Ravnog, netko u po bijela dana maljem srušio četiri bijela mramorna križa, podignuta u spomen na četiri pripadnika Postrojbe za posebne namjene ‘Kobac’ 156. brigade iz Makarske, poginulima u operacijama na južnom ratištu 1992. – upravo onih dana dok su njihovi suborci u Gradcu kamionom i sajlom ratovali protiv brončanog partizana.

Nakon tri hiljade spomenika srušenih u sveopćoj, gluhoj i slijepoj šutnji, tridesete godine sistematskog memoricida srušen je, eto, tri hiljade i prvi.

I odjednom – šok i nevjerica.

‘To je sramotan, kukavički i zločinački čin gubitnika i barbara koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da je Republika Hrvatska samostalna, neovisna i demokratska država, pobjednica u Domovinskom ratu!’ požurili su objaviti iz Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata Makarskog primorja. ‘Neshvatljivo mi je da se netko može dirati u križ! Prošli smo sva ratišta i uvijek se znalo da se ne dira u grobove i križeve, što je nepisano pravilo. Želim poručiti svim razinama vlasti koje mogu utjecati na to da se nađe i kazni počinitelj, ne zato što je meni drago da će ga se kazniti, nego da se pokaže da to nije u redu, i da to ne bi činili i drugi!’ izjavio je predsjednik Udruge ratnika PPN Kobac Robert Brzica.

‘Ovo je za mene tragedija, nakon dvadeset osam godina opet nas ubijaju i pucaju u srce i glavu preko spomen obilježja, što normalan ljudski um ne može napraviti!’ bjesnio je ratni zapovjednik PPN Kobac Ivan Glibota. ‘To je teroristički čin, a tko ga je počinio zna se: mladi Srbi iz Trebinja. Sada jedino od državnih institucija možemo tražiti da zaštiti spomen obilježje Kobcima, a od predstavnika srpske zajednice da se ograde i osude takve činove svojih građana, što bi imalo dobar odjek’, predložio je predsjednik Udruge 156. brigade HV-a Stjepan Kotarac. ‘To je zapravo tragičan čin, stvar kulture i civilizacijskog dosega i poštovanja prema poginulima, bez obzira na to za koju stranu govorimo!’ rezigniran je makarski gradonačelnik Jure Brkan. ‘Ovaj čin osuđujem kao pripadnik 156. brigade, a kao predsjednik Gradskog vijeća imam pravo reći, i mislim da je tako, da to osuđuju svi naši sugrađani iz kojih je iznikla 156. brigada. Sada ovu stvar treba shvatiti ozbiljno i podići na višu razinu!’ prijetio je predsjednik makarskog Gradskog vijeća Marko Ožić Bebek.

‘Bio sam šokiran kada sam saznao da su križevi razbijeni. Tražim da se počinitelji kazne, svjedoci smo da su naučili rušiti crkve i križeve. Nažalost, mi nismo kao oni, ali možemo napraviti pet puta više križeva nego što ih oni sruše. Sram ih bilo!’ vidno uzbuđen izjavio je donačelnik Baške Vode i županijski vijećnik HDZ-a Filip Vidulin. ‘Dignitet i žrtva poginulih branitelja, koji su najzaslužniji za obranu domovine, ne smiju biti ni na koji način oskvrnuti, i svaka vrsta devastacije spomenika podignutih njima u čast zaslužuje oštru osudu!’ priopćili su pak iz Ministarstva hrvatskih branitelja.

Sramotan, kukavički i zločinački čin? Tragedija? Terorizam? Kazna za počinitelje? Gubitnici i barbari? Normalan ljudski um to ne može napraviti? Ponovno ubijanje? Ne dira se u grobove? Nepisano pravilo? Mi nismo kao oni? Sram ih bilo? Poštovanje prema poginulima? Oskvrnuti dignitet žrtve? Stvar kulture i civilizacijskog dosega?

Stvar kulture i civilizacijskog dosega?!?

‘Ajde?’ dodao je na koncu manje poznati jedan hrvatski novinar u svojoj redovnoj kolumni u Novostima.

Tekst je prenet sa portala Novosti.