Crnina
Piše: Balša Brković
Odavno nisam čuo luđu priču. Crnina na svadbama crnogorskim? Korotne nevjeste? Taman zvuči kao naslov za rodoljubivu knjigu kakvog nacionalnog radnika iz vremena oko Prvog svjetskog rata.
Da li ste ikada čuli za svadbu, ili bili na svadbi gdje je mlada obučena korotno, u crninu? Period konkretne korote u CG značio je obično odlaganje svadbe, čekanje da korota prođe. Ali, ovdje je riječ, kako shvatih ministarku, o koroti koja ne prolazi. Za Kosovom, ništa manje…
Još ta pseudo bajkovita intonacija. Pitala ja moju babu. Kaži bako, zašto su ti tolike oči… Od plača za Kosovom, dijete moje…
Nekada je zaista bilo mnogo crnine… Starije žene su, nerijetko, zrele godine povodile i ne skidajući crninu – vazda se dodavalo, do onoga trenutka kad crnina postane dio njenog bića. Ipak, te stvari se mijenjaju, uglavnom sporije nego bismo željeli, ali, mijenjaju se. Ipak, svadba je kao čin, kao običaj, i tada bila izuzeta od takve “estetike”. Da je ta “korotno-kosovska” mistifikacija tačna (a ona nije od juče) ne bi Crnogorci bili sirotinja sa najbogatijom narodnom nošnjom.
Nova vlada i prije nego je konstituisana ima golem problem: jedan od apostola ne zna što priča. I to – serijski. Čega se god dovati – ispadne medijski spektakl. “Da se jadna za zelen bor vatim…”
Ovakva persona je krajnje nepodesna za tranzicioni crnogorski kontekst u kome se insistira, bar deklarativno, na stručnosti i kapacitetu za prevazilaženje podjela. Mandatar bi se morao dobro zamisliti.
Ili je baba bila na nekim psihodeličnim drogama, ili je unuka slušala bajku. Ali, postoji čitava jedna svijest, utemeljena u stopedeset godina srpskog imperijalnog impulsa: ona (ta svijest) nikad ne vidi stvarnu CG, već neku gnjecavu projekciju, ekstazu nacionalnog kiča. Tako je stvoren mit o kosovskoj koroti.
Kandidatkinja Bratić je profesorica američke i engleske književnosti. Šteta što to štivo nije malo više djelovalo na nju. Ponekad izgleda da nije čitala ništa drugo osim narodnu epsku poeziju.
Ali, na stranu bizarnost same priče. Nešto drugo bi trebalo da nas zabrine. U narednom periodu procjene i stavovi gospođe VB biće presudno oblikujući po prostor kulture, prosvjete, nauke i sporta u Crnoj Gori. Zašto je to loše i duboko uznemirujuće? Malo je vjerovatno da neko ko vjeruje u ovakve bajke može doći do zaista istinite (čak i uslovno istinite) slike stvarnosti. Barem u onoj mjeri koja bi itekako bila potrebna ministru kulture. Ili nauke. Ili prosvjete… A o sportu da ne govorimo.
Ako u XXI vijeku žena, k tome i intelektualka ima potrebu da naglasi da nije feministkinja, riječ je o nekom debelom nerazumijevanju. I svijeta i znanja. Danas je nemoguće da i obrazovan muškarac makar u nekoj mjeri ne bude feminista (kada to podrazumijeva puno razumijevanje za dimenzije i oblike rodnog problema kroz istoriju) a kamo li – sama žena.
Potreba da se odredite da niste feministkinja krajnje je sumnjiva. Obično je čujete od žena koje bi da se “izdignu” iznad tih trivijalnosti kao što su – rodna ravnopravnost, emancipacija i sično. A što znači to “izdizanje”? Apsolutno stajanja na drugu stranu, odabir muškoga pogleda na stvari. Iza te izjave krije se, po pravilu, najopakije robovanje rodnim klišeima.
Ili, biser oko mauzoleja. Ideja je, po njenom dubokom uvjerenju, jednostavna: mauzolej, “kamen po kamen”, preseliti negdje “niže”, a kapelu vratiti na vrh Lovćena. Kako je krenulo možda će tražiti da je kao mladu Gojkovicu zazidaju u kapelu… Jasan je “pomiriteljski” kapacitet ove ideje i same izjave. I osjećaj za realnost, svakako.
Ono što djeluje uznemirujuće je da bi ovaj modus djelovanja, ova zastrašujuća lakoća presuđivanja mogla postati način odlučivanja u sferi kulture, prosvjete i nauke u današnjoj Crnoj Gori.
Nema sve to veze sa korotom. Nekad je crnina, naprosto, psihološki pejzaž…
Tekst je prenet sa portala Vijesti.
