Bezvizne bezvezarije
Piše: Muharem Bazdulj
Danas će se u zgradi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u organizaciji Evropskog pokreta u BiH i državnog Ministarstva sigurnosti na simboličan način obilježiti deseta godišnjica uvođenja bezviznog režima za državljane BiH kad je riječ o turističkim putovanjima u zemlje Šengenskog sporazuma, odnosno u sve zemlje EU izuzev Republike Irske i (tada) Velike Britanije, plus u Švicarsku i Norvešku koje nisu u EU, ali jesu u famoznom Schengenu.
Decenija bezviznog režima
Iz Evropskog pokreta BiH su tom prilikom poručili: “Naše društvo još uvijek nema politički kompromis o obilježavanju značajnih datuma skorije historije te shodno tome i tim više vrlo je važno prisjetiti se i obilježiti 15. decembar – dan ukidanja viznog režima, kao jedan od datuma koji ne bi trebalo da bilo kome bude iritacija, pošto je to datum koji je svim stanovnicima Bosne i Hercegovine, a posebno realnom i privrednom sektoru, itekako olakšao život i poslovanje jer je bezvizni režim za građanke i građane Bosne i Hercegovine pospješio direktnu kvalitetu života svih naroda, građanki i građana u Bosni i Hercegovini.” Po protokolu obraćanje su direktnim prisustvom ili videoporukama potvrdili Selmo Cikotić, ministar sigurnosti, Josip Grubeša, ministar pravde, Johann Sattler, šef Delegacije EU u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, putem videoporuke, Oliver Varhelyi, komesar EU za proširenje, putem videoporuke, Tanja Fajon, članica Parlamenta EU, putem videoporuke i Predrag Praštalo, predsjednik Evropskog pokreta u Bosni i Hercegovini.
Sudbina Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, od samih njenih početaka, neraskidivo je povezana sa projektom ujedinjavanja Evrope. Ratni raspad Jugoslavije čija se središnja epizoda dešavala u BiH bio je prva velika kriza koju je EU pokušavala da riješi kao glavni igrač u tom (balkanskom) dvorištu. Blago govoreći, Evropljani se u početku nisu pretjerano dobro snašli, što zbog različitih stavova Berlina s jedne, odnosno Londona i Pariza s druge strane, što zbog, kako bi sportski novinari rekli, danka neiskustvu. Stoga se i rat mogao završiti tek kad su se upetljale Sjedinjene Američke Države. Ipak, geografija je sudbina; BiH nije mogla da postane pedeset i prva savezna USA država, ali joj je od početka, kao glavni mamac za reforme ponuđena perspektiva punopravnog EU članstva. Gotovo da bi se moglo reći, naročito ako govorimo o samom kraju devedesetih i prvoj polovini prve decenije dvadeset prvog vijeka, pa i malo duže, da je to bio jedini stvarni faktor kohezije između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih političkih elita, ta vizija zajedničke budućnosti unutar EU. U tom kontekstu se ideja bezviznih putovanja pojavila kao prvi konkretan simbol stvarnog približavanja EU, nešto što praktično svaki građanin može osjetiti u svakodnevnom životu, pa da može da ode u posjetu rodbini u Austriji, Njemačkoj ili Švedskoj, odnosno da ode turistički u Barcelonu, Pariz ili Amsterdam, a bez ponižavajućeg čekanja u redovima za vize pred ambasadama.
Današnja perspektiva
I da, iz perspektive velikog broja ljudi, taj dan ukidanja viza jest bio veliki događaj, ali danas, poslije deset godina, na to se može gledati mnogo ambivalentnije. S jedne strane, to je svakako dobra stvar i rijedak primjer da se uspio iskoristiti pravi trenutak. Vidimo, recimo, posljednjih godina da usprkos svim potezima koje vlasti u Prištini prave da bi dospjeli na bijelu šengensku listu, nema političke volje da građani s pasošima Kosova dobiju bezvizni režim. S druge strane, dok pandemija hara, dok su turistička putovanja svakako praktično nemoguća, nema neke prevelike koristi od nepostojanja turističkih viza. Iz šire perspektive, ukidanje viza trebalo je biti prvi ozbiljniji simboličan korak na približavanju ka punopravnom članstvu, a danas izgleda da BiH nije nimalo bliža EU nego je bila prije deset godina.
Daleko od toga da bh. političku kastu ovdje treba lišiti krivice, ali EU je već nekoliko godina zatrpana svojim problemima. Timothy Garton Ash ovih dana piše: “Mađarski i poljski lideri poručuju njemačkim i holandskim poreskim obveznicima: blokiraćemo vam prijeko potrebne transfere za zemlje sa juga eurozone kao što su Italija i Španija, teško pogođene Covidom, ako nam ne dopustite da i dalje koristimo ogromne sume vašeg novca bez ikakvih ograničenja. U Mađarskoj to znači da se novac iz EU fondova troši na održavanje Orbanovog sve manje demokratskog režima, da ne pominjemo vjerovatnu korist za njegovu porodicu i prijatelje. Ako im ova bestidna ucjena uspije, populističke, ksenofobne, nacionalističke partije na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj mogu da nastave da rade šta im je volja, da to pozamašno naplate i, povrh toga, da grizu njemačke i holandske ruke koje ih hrane. (…) Neposredna prijetnja Evropskoj uniji nije mogućnost da Mađarska i Poljska krenu za Britanijom, već to što će one ostati punopravne članice kluba, mada uporno krše njegova najvažnija pravila. Teško je reći šta je veća opasnost za budućnost EU: demokratska Britanija koja je otišla ili nedemokratska Mađarska koja ostaje.” Kako sada stvari stoje, u nekoj kratkoročnoj budućnosti, BiH teško može od EU u institucionalnom smislu da očekuje nešto što bi njenim građanima u praktičnom smislu značilo onoliko koliko je prije deset godina značio bezvizni režim.
