Iskupljenje u Varivodama

29. September 2020.
Kad je 2012. godine sud u Haagu revidirao prvobitnu presudu i oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača svake odgovornosti za zločine prema civilnom stanovništvu koji su se događali nakon Oluje, Hrvatska je kolektivno otplovila u euforiju.
PLENKOVIC U VARIVODAMA NA KOMEMORACIJI ZA UBIJENE SRPSKE CIVILE
BETAPHOTO/HINA/Mario STRMOTIC/MO

Piše: Dragan Markovina

Lijevo-liberalna vlast, jednako ona u Vladi, kao i predsjednik Ivo Josipović, organizirala je svečani doček na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, na kojem je euforična publika doživjela antiklimaks, očekujući poziv Ante Gotovine na političku borbu i obračun s tzv. nenarodnom vlasti. Josipović je, štoviše, pozivajući ih uniformirane na Pantovčak, praktično rehabilitirao generale koje je Mesić, u jednom od svojih najboljih predsjedničkih poteza, svojevremeno umirovio nakon što su iskazali želju da se umiješaju u političke procese. U toj euforičnoj i naelektriziranoj atmosferi jednostavno nije bilo prostora da se uvaže činjenice iz same oslobađajuće presude, da su se brojni zločini dogodili i da trebaju biti od strane hrvatskog pravosuđa procesuirani. To je, istina, u svom govoru napomenuo i tadašnji premijer, a sadašnji predsjednik Zoran Milanović, no nitko, pa ni njegova Vlada nije bio spreman ozbiljno procesuirati spomenute zločine. Bile su to tek retoričke figure koje su se trebale reda radi izreći i ništa više od toga. Ako je do tih oslobađajućih presuda društvo još i bilo djelomično senzibilizirano za priču o onome što se događalo nakon oslobađanja zemlje, nakon njih taj senzibilitet je nestao. Hrvatsko društvo je u najvećoj mjeri tu presudu shvatilo kao potvrdu apsolutne bezgrešnosti, a oni euforičniji među građanima čak su u vlastita dvorišta postavljali velike plakatne panoe s fotografijama trojice sudaca koji su glasali za tu odluku. Jedna takva stajala je godinama u dvorištu jedne kuće kraj graničnog prijelaza Gorica, u Imotskoj krajini.

Stvari su tako funkcionirale sve do aktualnog nastojanja Andreja Plenkovića da konačno pokuša normalizirati međunacionalne odnose Hrvata i Srba. Sve je počelo s dolaskom Borisa Miloševića na proslavu u Knin, nastavilo se dolaskom ministra branitelja Tomislava Medveda u Grubore, da bi vrhunac došao u Varivodama u koje je došao sam hrvatski premijer i izrekao sve što je na tom mjestu trebalo izreći. S jednom bitnom ciničnom iznimkom. Plenković je, naime, precizno detektirao uzroke rata, pravo Hrvatske da se brani i oslobodi, činjenicu da se branilo zajedničko i tolerantno društvo utemeljeno na demokratskim vrijednostima, u čemu su sudjelovali i brojni Srbi iz Hrvatske, a ujedno je spomenuo da je pored Varivoda bilo i puno drugih zločina, no da to nije bila službena politika zemlje. Ova zadnja teza čak bi se i mogla braniti, budući da je doista ogroman broj ljudi otišao u taj rat upravo s idejom o takvom demokratskom društvu. No, isto tako, solidan broj ljudi želio je etnički čistu državu, a službena politika je, da se ne lažemo, napravila sve da oteža i gotovo onemogući masovni povratak Srba i njihove imovine. Ta politika jeste kasnije u izvjesnoj mjeri promijenjena, koji god da bili razlozi za tu promjenu, a umnogome su bili motivirani ulaskom u Europsku uniju, no nikada se nije u potpunosti od nje odustalo, o čemu najbolje svjedoči današnja slika tih krajeva. Sama je pak promjena, čak i da nije bila ometana raznim promjenama političkih raspoloženja, po principu korak naprijed, dva koraka nazad, u vidu konstantnog povratka militantnog nacionalizma u mainstream, došla prekasno da bi se dogodio značajniji povratak. Imajući ove činjenice u vidu, jedina rečenica koju je Andrej Plenković izrekao u Varivodama, a koju je nemoguće suštinski obraniti jeste ona u kojoj je kao prilog vlastitim tezama naveo Tuđmanov poziv civilima da ostanu u svojim domovima u kojima će biti sigurni. Iskreno govoreći, svi su znali i znaju da je taj Tuđmanov proglas bio neiskren, što je rasplet događaja i pokazao, a što dobar dio javnosti, bez obzira što je toga svjestan, jednostavno ne želi javno priznati. Očekivati pak u tim okolnostima, u kojima se Tuđman pretvorio u neupitnu mitsku kategoriju, od predsjednika HDZ-a da takvo što prizna doista bi bilo nerealno. No, čak i bez tog priznanja, ovo svojevrsno iskupljenje u Varivodama ostat će zapamćeno kao jedan od bitnijih povijesnih događaja u Hrvatskoj i maksimum spremnosti društva na suočavanje u ovom trenutku. Ukoliko pak ikada dočekamo temeljitu demistifikaciji Franje Tuđmana i njegovog doba i odustanemo od glorifikacije duboko problematične politike, tek tada ćemo doista moći zaključiti da se krenulo u budućnost. No, sasvim je izvjesno da ćemo se načekati.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Share