In memoriam Tanja Tagirov: Branila je budućnost cijele zemlje

Piše: Boris Rašeta

Prvi put sam za nju čuo kao dijete, čitajući u Politikinom zabavniku neko pismo čitatelja u kojemu se pitaju tko je Manja Magirov. Više se ni ne sjećam odgovora, znam samo da mi je ta duhovita prepiska ostala u sjećanju. Kasnije sam s njom radio u više redakcija.

Tanja Tagirov ispisivala je rubriku J’Accuse u fanzinu antiratne kampanje, Arkzinu, gadnih godina, 1993. i narednih, kao trajnu optužnicu protiv sustava koji je uveo, ili možda samo do krajnosti zaoštrio, kategorizaciju građana na one prvoga i drugoga reda. Naslov kolumne (”Optužujem”) posuđen je od Emila Zole, koji je u vrijeme Dreyfussove afere pod tim naslovom objavio čuveni članak.

Tanja Tagirov iz broja u broj bavila se građanima drugoga reda. Analizirala je pravnu pozadinu kršenja ljudskih prava kroz analizu pojedinačnih slučajeva. Deložirani, izbačeni s posla, maltretirani od Tuđmanova sustava na ovaj ili onaj način, očajni ljudi često su posjećivali redakciju Arkzina, mnogi od njih s tipičnom hrpetinom dokumenata pod miškom, dokazujući hrpama papira svoje pravice.

Sustav je međutim forsirao svoje ideje, skupine, ljude i vrijednosti, glede & unatoč pravnih propisa, a ako su mu propisi smetali, sustav ih je mijenjao.

Riječ je o masovnoj pojavi koja će uhvatiti tako dubok korijen da ga se do danas nismo riješili.

Pripadnici neželjenih manjina, djeca vojnih lica, nekvalitetni Hrvati, ”ostaci starog sustava” i uopće, onih ”12 posto koji se ne mogu pomiriti s hrvatskom državom” (Tuđman) bili su redoviti gosti njene rubrike, svaki puta kao ljudi koji vape za pravnom zaštitom i jednakošću, ozbiljno shvaćajući ustav u kojemu su te vrednote zaštićene najzvučnijim riječima ovoga jezika.

U J’Accuse vidimo dugu povorku poniženih i uvrijeđenih – tu je mnoštvo Srba, od običnih građana do dojučerašnjih državnih dužnosnika – pa onda, bezbroj Hrvata – od pravaša, koje je režim progonio brutalnije od drugih, do bivših komunista i ”Jugoslavena” ili Jugoslavena – ali u svakom slučaju, uvijek nekakvih nezaštićenih manjinaca koji se na te, dvije ili tri kartice teksta, u nenormalna vremena pokušavaju vratiti u normalan život.

Budući da je bila pravnica s pravosudnim ispitom, i novinarka crne kronike s dugim stažem, Tanja je za taj posao bila izvanredno kvalificirana, ali dodatno ju je kvalificiralo još nešto: hrabrost i predanost istini.

Potomak ruskih emigranata, Tanja je oko pitanja ljudske i građanske jednakosti, oko kozmopolitizma, oko ljudskih prava, bila nepopustljiva i nije praštala izdaje.

Pravna država može funkcionirati samo po načelu sve ili ništa. Svi su građani jednaki, inače nisu građani; svi su pojedinci ravnopravni, inače pravna država ne postoji.

Nepravne države teško mogu biti uspješne. Izdvoje li se pojedinac, skupina, klasa, rasa ili nacija iznad okvira zakona, uništava se osjećaj za pravednost, a s njim i niz drugih vrijednosti, što naciju zakonomjerno vodi u propast.

Nepravna država koja za jedne (članove stranke, poćudne, ortake, klijente) funkcionira kao ”vječiti praznik” (sve je dopušteno), a za druge kao noćna mora, ne može biti uspješna.

Prelazak iz socijalističkog u nacionalistički vrijednosni sustav značio je nagli rez u odnosu na prethodnu hrvatsku političku šutnju, ali je značio i radikalan jezični i politički iskorak u sferu nacionalizma, koja je mnogim intelektualcima – do kojih je Tuđmanu bilo silno stalo – bila odiozna; on ih je zato potkupljivao. Stanovima, počastima, odličjima…

Nacionalizam je tako na kraju korumpirao naciju, dovevši je vremenom – a nastupajući u njeno ime – do ruba sloma.

Braneći pravo na jednakost, Tanja Tagirov je tako – danas je to jasno – branila budućnost cijele zemlje, odnosno države, no bila je, i ostala, u manjini.