Hvala, reč u odumiranju

12. June 2020.
Najgore je kad se obrazi tapaciraju, a dobro je zacrveneti se ponekad. Kako u svetu politike, tako i u običnom životu
bosko
Boško Jakšić. Foto: Medija centar Beograd

Autor: Boško Jakšić

Nazovite to nestankom jednog morala i nesposobnošću da se izgradi drugi, pripišite fenomen novoj porodici koja je vaspitavanje prepustila (lošim) školama, vulgarnim medijima i ulici, tek poprostačenje je postalo način života Srbije.

Od skupštine do razreda, od šaltera i bolnice do autobusa i trolejbusa, pred našim očima gase se lepi običaji u društvu. Gde su se zagubili ljubaznost, srdačnost, učtivost i civilizovanost, da ne pominjemo viteštvo ili milost?

„Društvo je pristojno onoliko koliko su pristojni oni koji u ime tog društva odlučuju”, rekao je bivši američki predsednik Teodor Ruzvelt, pa bi i to mogao da bude deo objašnjenja. U svakodnevni život uselila se bahatost koju ljudi prate u parlamentu, po javnim debatama koju svakodnevno čitaju po tabloidima.

Nepristojnost su i nepoštovanje volje naroda, zakoni koji nisu u cilju opšteg dobra, obmana javnosti, nereagovanje institucija na rešavanje problema, oglušivanje u komunikaciji. Arogantno ponašanje s pozicije moći takođe je suprotno svemu što se zove pristojnost.

Zašto ćutimo dok četiri magične reči pristojnosti – hvala, izvinite, molim i izvolite – nestaju iz svakodnevne upotrebe? Zar pristojnost nije temelj civilizovanog društva? Zar smo toliko prezasićeni prostaklucima koji su zagadili javni prostor?

Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije ovih dana je saopštila da je Srbija samo delimično usvojila preporuke iz 2017. da zabrani govor mržnje pojedinih narodnih poslanika i zvaničnika.

Ušli smo u obnovljenu predizbornu kampanju i neko mora da je savetovao Aleksandra Vučića da izbegava vitriolsku retoriku koju je uobičavao da ima za svoje političke rivale. Lepo, mada nedovoljno, jer ešaloni naprednjaka i pojedini opozicioni lideri nikako da shvate da psovanjem i vređanjem dobijaju podršku delova one Srbije koja je daleko od pristojnosti, a samim tim i od tolerancije u zemlji koja je opasno polarizovana.

Nepristojnost se po principima halo-efekta spušta naniže. „Majku đilasovsku”, sočno je nedavno iz čista mira žena u autobusu prozvala drugu ženu koja joj je, valjda po oblačenju, ličila na „elitistu iz kruga dvojke”.

„Lepo ponašanje je da ja ne povredim tebe, da ti ne povrediš mene, da pomognemo jedno drugom, da i meni i tebi bude lepo”, pisao je nemački filozof Artur Šopenhauer.

Čaroliju iskonske pristojnosti čini pažljivost, obazrivost, poštovanje i velikodušnost – u odnosu na druge i samog sebe. Biblija kaže: „Prednjačite u iskazivanju poštovanja jedni drugima!” (Rimljanima 12:10) ili „Kakvom merom merite, takvom će vam se meriti.” (Mateja 7:2) S nedostatkom pristojnosti povezan je i nedostatak srama. Najgore je kad se obrazi tapaciraju, a dobro je zacrveneti se ponekad.

Kako u svetu politike, tako i u običnom životu. Posebno u zemlji u kojoj je politika sve. Postaje očigledno da sve manje ljudi, posebno mladih, prihvata gestove pristojnosti i ljubaznosti. Ustupiti mesto invalidu, ženi ili starijem u gradskom saobraćaju umesto čitanja ili pisanja poruka. Otvoriti vrata i propustiti, poneti kesu, pridržati kaput.

Nema učtivog klimoglava, kontakta očima, osmeha, svakako ne „Hvala Vam”. Nekada, ne tako davno, bile su to gotovo refleksne radnje nekad prirodne, nekad naučene i stečene, ali su bile tu. Onda su počele da kopne.

Nisu lepi maniri ekskluzivno vezani za balske dvorane plemstva, engleske džentlmenske klubove ili prijeme bogatog sveta. Bila su to pravila lepog ponašanja kojima su roditelji ili učitelji učili decu i po seoskim školama Srbije i po švajcarskim licejima. U socijalizmu i kapitalizmu.

Roditelji po čitav dan rade zaboravljajući šta su im govorili dok su bili mladi. Nervozni su iz stotinu mahom opravdanih razloga. Saobraćaj je prilika da se isprazne. Bez mnogo talenta za „čitaj mi sa usana” prepoznaćete koga vam iz familije pominje vozač koga niste propustili, jer je prvenstvo vaše.

Iako je gotovo opšte mesto da pristojnošću sam sebi ulepšavaš život, svuda oko nas je sve više neotesanih i nepristojnih ljudi koji se guraju po redovima, viču, psuju – što je u značajnoj meri posledica istruganih nerava ljudi koji ne uspevaju da vode normalan život iako je zlatno doba.

Knjige i knjige su napisane na ove teme. Danas mladež ne čita knjige. Život je suviše brz da bi se gubilo vreme. Razni veliki i mali ekrani imaju krunsku ulogu u eroziji lepog vaspitanja. Iz mobilnih telefona iskaču čudne kreature koje ubijaju, osakaćuju i razaraju: vanzemaljci, monsteri, vampiri, roboti i terminatori. Čak i retka ljudska bića koja se pojavljuju su neke psihopate od kojih je nemoguće čuti „Izvolite, hvala”.

Uz takve modele, deca lako odluče da ne treba da budu pristojna. Da biti fin nije „in” pošto se lepo vaspitani mladić proglasi za geja. Zašto bih otvarao vrata drugima kada ni meni to niko ne radi? Kao da nema važnijih stvari od toga da kažem molim, hvala, izvini ili oprosti.

San Fridriha Ničea, jednog od najoštrijih kritičara zapadne civilizacije, kulture i hrišćanstva, bio je Übermensch, natčovek. Ono čemu se danas približavamo više liči na „potčoveka” koji zapostavlja elementarne načine pristojne komunikacije. Jedno nedavno istraživanje pokazuje da trećina ispitanih Britanaca smatra da je korisno biti grub – tako ste lakše zapaženi.

Da li su pristojnost i učtivost vrline prošlosti?  „Ljudski rod usavršio je sve sem ljudskog roda”, govorio je svojevremeno poznati američki političar i diplomata Adlaj Stivenson.

Tekst je prenet sa portala lista Politika.

Click