Hoćemo li uspjeti spasiti demokraciju i slobodu?

Piše: Dragan Markovina

Kako pandemija koronavirusa u Europi, pa tako i na našim prostorima ide ka vrhuncu, ljudi se sve više dijele na dvije sve nepomirljivije skupine. Jednu čine oni koji odobravaju sve represivnije mjere kojim vladajući dokidaju sve više sloboda i građanskih prava, a drugu oni koji ih nikako ne odobravaju. Naravno, među prvima ima onih koji fanatično podržavaju sistem i inače bi zagovarali čvrstu ruku pa im ovo dođe kao ostvarenje svih snova, ali i onih koji inače ne podržavaju takve politike, ali smatraju da je javno i solidarno zdravstvo te spašavanje života primarno, po bilo koju cijenu. Ima tu iskrenog altruizma, kao i loše prikrivene sebičnosti, što je također jasno.

U drugoj pak skupini ima onih koji su protiv bilo kakvog ograničavanja sloboda u bilo kojim uvjetima, kao i protiv solidarnog javnog zdravstva, ali i onih koji razumiju inicijalna ograničenja i preporuke, međutim, sve veću represiju ne mogu podnijeti, jer znaju kamo ona vodi. Postoji, naravno, kao i inače u društvu u vezi ideoloških i političkih preferencija, i treća skupina onih koji se priklanjanju jednima ili drugima, ovisno o novim potezima ili informacijama koje dobivaju. Ono što je ovdje novost jeste da je ova situacija dokinula skoro sve, prije pandemije aktualne političke i društvene rasprave i da u obje skupine ima ljudi različitih političkih preferencija, iako je jasno da u drugoj skupini ima jako malo onih koje bismo svrstali desno u političkom spektru.

Okolnosti u kojim nema demokracije

Iako je to vjerovatno dosad čitateljima jasno, spadam u ovu drugu skupinu zabrinutih zbog sve veće represije kojoj smo izloženi, s čitavim paketom popratnih pojava. Tim više jer je nesrazmjer ogroman. Uvjerljivo najveći broj građana, ponajviše zbog straha, ne samo što aplaudira sve većoj represiji i zatvaranju nego i javno prokazuje sve one koji se s njima ne slažu, optužujući ih, u blažem slučaju za neodgovorno ponašanje, a u gorem za terorizam, tražeći primjerene kazne za takve. Općenito govoreći, posve im je nejasno da netko u ovim okolnostima može razmišljati o slobodi, demokraciji i ljudskim pravima, jednako kao što je meni nejasno kako netko može smatrati da se suspenzija slobode u bilo kojim okolnostima normalizira.

Što se konkretnog tiče, ova situacija je pokazala kako bi rado ovdašnji lideri suspendirali demokratske procese, izmišljajući razloge za razvlašćivanje parlamenata i potpunu koncentraciju moći u rukama izvršne vlasti. Negdje u tome uspijevaju do kraja, negdje djelimično, ali intencije su svuda iste. Istina je da Ustav isključivo u ovakvim situacijama opasnosti po opće zdravlje dopušta mogućnost privremene suspenzije građanskih prava, međutim, posljednjih dana svjedočimo kako situacija eskalira i kako se državni lideri i doktori sve više postavljaju prema ljudima neprijateljski, što postaje nepodnošljivo.

Strah i sila glavni instrumenti vlasti

Činjenica je da su se svi ljudi svakako počeli ponašati opreznije, iako je cinična situacija u kojoj se od građana očekuje suspenzija društvenog života iz razloga potkapacitiranosti zdravstvenog sustava, u kojeg stalno uplaćuju doprinose i nisu nimalo krivi što je on nefunkcionalan i pred raspadom. Svjedočimo, dakle, zanimljivom procesu u kojem vladajući koji su isključivi krivci za loše stanje u zdravstvu javno prozivaju građane da će biti odgovorni ukoliko sve ovo eskalira i ne budu mogli pomoći svim ljudima. U to ime posegnuli su za demonstracijom sile koja za svrhu postizanja zdravstvenog cilja nema nikakvog utjecaja. Jedini cilj izvlačenja vojske na ulicu, podizanja šatora uz granicu ili stavljanja šiljaka na cestu za Murter jeste zastrašivanje građana i ništa drugo. Svjedočimo zanimljivom paradoksu da se u ime sigurnosti kolektiva, odnosno svih građana, država odnosi neprijateljski prema vrlo konkretnim građanima. Bilo onima koji su ostali zatočeni u inozemstvu, koje, umjesto da im pomogne da se vrate u zemlju, njihova država onemogućuje u tome na svaki način. Mnogi su osuđeni na samoizolaciju, umjesto da ih se testira, a država se prema svim šetačima ponaša kao da su neprijatelji jer potencijalno mogu prenijeti virus. Nema zapravo nikakve konceptualne razlike između toga i sumnje u nekim drugim okolnostima da bi svaki prolaznik mogao biti ubojica ili psihopat. Ideja o policijskom satu je pak apsolutno suluda i također ne služi ničemu, doli stvaranju psihoze. Psihološko nasilje pak prema starijim ljudima koje su BiH i Hrvatska zatočile u stanovima zaslužuje posebnu temu. Jedina bitna razlika tiče se načina na koji se uvode represivne mjere, pa tako imamo raspon od Vučićeve eksplicitnosti u prijetnjama građanima i vidno uživanje u izvanrednom stanju, preko srednjeg puta u Bosni i Hercegovini, do Hrvatske koja nominalno nije proglasila izvaredno stanje, ali je uvela sve mjere kao da jeste. U Splitu policija ili civilna zaštita ne dopušta da jedan čovjek sjedi sam na klupi uz more, iako na sto metara od njega nema nikoga.

Ono što je najgore i zbog čega uopće pišem ovaj tekst je stanje neizvjesnosti oko trajanja svega skupa. Prosto je nevjerovatno da oni koji oduševljeno podržavaju sve ove mjere ne postavljaju pitanje kako ćemo živjeti dalje. Što, ako se npr. riješi problem s ovim virusom negdje za godinu, ali se onda vrlo brzo pojavi novi nepoznati virus, pa onda za dvije godine još jedan i tako zauvijek? Budući da ovakav scenarij uopće nije nezamisliv, čovječanstvo će se morati zapitati želi li vječno živjeti u izvanrednom stanju i policijskoj državi ili će ipak spasiti demokraciju i slobodu da bi se ovakve situacije spriječile u budućnosti.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.