Evo zašto je Porfirije molio za stradale u Vukovaru

Piše: Drago Pilsel

Molitvena svijeća. Kako lijepa metafora. Kako sadržajna, sveobuhvatna, inspirativna i koherentna kršćanska poruka.

Paljenjem svijeća nakon ili prije mise/liturgije, ili drugdje, prinosimo molitvu Gospodinu. Naša upaljena svijeća nastavlja dogorijevati sate ili dane nakon što se maknemo od nje. Palimo svijeću jer zapravo molimo.

Još u Starom zavjetu je dim bio simbol žrtve hvale (vatre) koja se uzdizala do Boga. Oni koji pale svijeće prinose Bogu molitvu i hvalu.

Čitam kod jednog anonimnog mladog teologa koji čita iz jedne američke knjige i ovo, da vatra svijeće simbolizira žarku ljubav. Potrošnja svijeće simbolizira prinošenje nečega što je Bogu dragocjeno: našeg vremena, naše pohvale, naših resursa i slično.

Trajna kvaliteta svijeće simbolizira činjenicu da se naše molitve, zahvalnost i brige nastavljaju u našem srcu čak i kad moramo napustiti crkvu, grob, spomenik ili mjesto gdje smo svijeću zapalili i ostavili. Svijeća koju smo zapalili i dalje ostaje gorjeti i tako smo i dalje povezani u molitvenom stavu. Treperava svjetlost kao da govori: ”Sjeti se, Gospodine, moje molitve i onih za koje molim”.

Sva je ta beseda, to jest propovijed patrijarha jučer u Zagrebu bila u potpunosti evanđeoska, dobro promišljena, iskrena.

”Ovih dana vrši se pomen i sećanje na one koji su postradali u Vukovaru. Upravo u jevanđeoskom kontekstu, u pozivu Božjem da služimo Hristovoj volji, a to znači modelu savršenog čoveka, čoveka slobode, vere, ljubavi i nade, gde nas Gospod poziva da služimo svetu i da njegov sistem vrednosti bude i naš, sećamo se svih postradalih nevinih žrtava u Vukovaru.

Znamo da je čovekov život svetinja i da oduzeti nekome život jeste udar na svetinju i uzimanje svetinje. Vukovar je bio grad simbol saživota različitosti i zajednice u kojoj sapostoje oni koji su različiti po raznim parametrima. Danas se gotovo prepolovio. Molim vas da, kao i svake godine, upalimo jednu molitvenu sveću za sve koji su tamo postradali. Kao i da uputimo molitvu za sve koji su nestali i kojima se ne zna grob”, kazao je Porfirije.

On se zalaže za molitvu kao izraz vjere i ljubavi prema čovjeku kao takvom, kako bismo postali ljudi mira, kako bismo voljeli druge i različite i tim putem afirmirali sebe, ”jer samo kroz dijeljenje postajemo bogatiji”.

Patrijarh je istaknuo da je vjera prostor autentičnog i pravog života kao i da se iz vjere u Kristovu riječ gradi specifičan sistem vrijednosti.

”Čovek je biće stvoreno za večnost. Ne samo za bezličnu i puku večnost egzistencije, nego za večnost čiji je smisao ljubav i zajednica čoveka sa Bogom i svih ljudi međusobno. Taj sistem vrednosti podrazumeva da je Bog naš otac, a svaki čovek naš brat. Drugačiji je od sistema vrednosti koji kaže da cilj opravda sredstva ili da zlom treba uzvratiti na zlo ili da preporučuje da činiš drugima samo ono što oni tebi čine. Taj sistem sazdan je iz dve zapovesti o ljubavi – prema Bogu i prema bližnjem koja izvire iz ljubavi prema Bogu. Kad volim Boga, volim i sve ono što je on stvorio”, kazao je Porfirije, poručujući da je ljudima oduvijek stalo da vole i da budu voljeni.

”Molitva prije svega preobražava nas”, kazao je patrijarh, naglasivši da ”moleći se za one koji nam čine nepravdu jačamo i sami sebe, počinjemo se gledati drugačije, ne pomišljamo na osvetoljubivost i zlopamćenje. Tako se i onaj kraj nas mijenja, postaje drugačiji i više nam ne smeta”.

Nastavljam jednom teološkom i sociološkom refleksijom na temu molitve i kršćanskog poslanja patrijarha Porfirija.

Naime, nedugo nakon što su i mediji u Srbiji prenijeli patrijarhove riječi, zbog toga što je jučerašnja molitva za žrtve Vukovara dobila jako veliki odjek u hrvatskim medijima pa su je promptno prenijeli agencija Tanjug i drugi, nastavilo se prozivanje Porfirija od strane onih (nije samo riječ o srpskim nacionalistima) koji ne razumiju da je Porfirije u prvome redu episkop/biskup, nasljednik apostola/pastir te da nije i neće biti u opisu njegova rada biti ”dobrim Srbinom”, ili Srbin po mjeri nacionalista, a za njih je dobar Srbin taj koji nema poštovanja prema Hrvatima, ili Bošnjacima, ili Crnogorcima, ili Albancima…

Oni ne razumiju da, uvažavajući sve žrtve Vukovara (ili bilo kojeg drugog stratišta) pak znamo da je Vukovar bila mješovita i bogata sredina (”Vukovar je bio grad simbol saživota različitosti i zajednice u kojoj sapostoje oni koji su različiti po raznim parametrima”, kazao je jučer Porfirije), tako da je među mrtvima i nestalima, i ovih i onih, ali su svi oni naši jer su, nama kršćanima, Porfiriju i meni, naime, svi oni ”naši u Kristu Gospodinu”.

Ne shvaćaju da Porfirije, kao episkop/biskup, kao monah i krštena osoba, ima poslanje koje je isto i koje vrijedi za svakog koji vjeruje u Boga (a ja kažem da to vrijedi i za one koji nemaju vjeru u Boga): prihvatiti druge kao samoga sebe i voljeti drugoga kao samoga sebe.

Moleći za žrtve Vukovara, za ”naše” nestale i mrtve, Porfirije moli i za sve žive: Srbe, Hrvate, Bošnjake… za svakog ponaosob. Isto kao kada je tijekom liturgije, nedavno u Sarajevu, molio za bolesnog i spriječenog sveštenika Vanju Jovanovića: tada je molio za svakog bolesnog i spriječenog sveštenika, ili đakona, ili vjernika.

Znate zašto? Jer je molitva, citiram papu Franju, ono ”dajem ti uvijek više!” (”Molitva – Dah novog života”, papa Franjo, Predgovor moskovskog patrijarha Kirila, KS, Zagreb, 2020., str. 26).

Molitva je dijalog. Razgovaramo s Bogom, povjeravamo se, sjedinjujemo se s drugima. Onaj koji nije sposoban prihvaćati druge, u biti, ne zna prihvatiti ni sebe. Onaj koji moli, iskreno, taj istovremeno prihvaća druge. Jer kada se usmjerava Bogu, a u Bogu smo svi mi zajedno, kao njegova stvorenja, grli cijeli svijet, sva stvorenja.

Čuo sam to vrlo mlad, kada mi se počelo motati po glavi da bih ja mogao postati netko posvećen teologiji, tada je izgledalo da ću ostati u franjevačkom habitu (kojeg ne nosim od početka 1991., ali imam u glavi i u srcu te čuvam, pažljivo, u jednom ormaru, onom naime prvom kojeg sam dobio u Argentini) – važan je ”zajednički hod molitve”.

I Porfirije se toga drži: on hoće ići sa svima, zajedno u molitvi.

Moleći za žrtve Vukovara, gospodo draga, niti Porfirije ”izdaje srpstvo” niti se hvata ”u kolo s Hrvatima”, njihovom televizijom i ceremonijalima na kojima, nažalost, na toj žrtvi Vukovara, mnogi parazitiraju, kako rekoše Boris Dežulović, Fred Matić, Bojan Glavašević i drugi.

Ne, moleći za žrtve Vukovara, patrijarh slavi bratstvo svih rođenih i od Boga stvorenih, on kaže da je važna zajednica različitih (što je jedna od mogućih definicija Kristove Crkve, a Porfirije jest episkop u Crkvi Kristovoj, jedinoj i mogućoj), on brani i zagovara vrijednost svakog ljudskog života, on želi ukazati na Božju svetost u svijetu, on nas poziva da sami osjetimo potrebu da nas obasja milosrđe, a ja ne znam, nemam to iskustvo, da do mene dođe milosrđe Boga ako nije iz dobrote drugih ljudi.

Zato, dok izgovaram HVALA za riječi koje je jučer izgovorio patrijarh Porfirije i koje ulaze u našu povijest, o 30-oj godišnjici obilježavanja kraja tragedije Vukovara, premda su to istovremeno i normalne riječi, riječi koje moramo svi mi izgovarati svaki dan i za svakoga od nas jer svako ima nekog za kim žali, ja sve vas želim potaknuti da budemo milosrdni jedni s drugima jer milosrđe stavlja našu slabost i ”ovdašnje mizerije u kontakt s Božjim srcem” (papa Franjo, isto, str. 165) što nas vodi do dijaloga i do neposrednog djelovanja.

Kako ja vidim stvari, patrijarh Porfirije traži i sugerira nam to: da djelujemo, da budemo pravedni i osjećajni, sposobni za ganuće i da otvorimo uho srcu druge osobe. To znam jer se Porfirije otvara meni i ja njemu. To je jedna lijepa i velika stvar. Tako zamišljam da sam aktivan kao svećenik jer, ne zaboravimo, po krštenju to i postajemo – svećenici: sposobni primiti i dati milosrđe.

Po stubama milosrđa ovaj se tjedan možemo spustiti, zajedno s patrijarhom Porfirijem i svima drugima koji nam o milosrđu govore, na najnižu točku ljudskog stanja.

Slutim da je Porfirije bio sposoban zatvoriti oči, kako su ih zatvorili oni naši ljudi na Ovčari prije nego što su ubijeni, osjetiti sav taj grijeh i tu krhkost, i otvoriti ih u nedjeljno jutro znajući da mu je zadatak uspeti se, s nama, do najviše točke – ta rečeno nam je: ”budite milosrdni (savršeni) kao što je milosrdan Otac vaš” (vidi Lk 6, 27-38).

Hvala ti, Porfirije, na molitvi i na putu kojim koračamo zajedno.