Ćuti di si, ni za di si nisi

24. July 2020.
Usplahireni, moguće i uspaničeni Dačić, posle 14 godina na čelu SPS-a shvatio je da buntovnici njegovu glavu na srebrnoj tacni nude i šefu naprednjaka i članstvu socijalista.
bosko jaksic
Boško Jakšić. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Boško Jakšić

Lider najstarijeg srpskog političkog „brenda”, kako Ivica Dačić naziva socijaliste, dospeo je u neugodnu poziciju da iskazivanjem lojalnosti vladajućoj stranci štiti sopstvenu budućnost, potapajući svoj SPS sve dublje u naprednjačku maticu.

Kroz delove SPS-a odavno struji potmulo nezadovoljstvo zbog gubitka partijskog identiteta, koji se u velikoj meri vezuje za lične ambicije Dačića i kompanije, koji bi da po svaku cenu budu u vlasti.

To što kao takvi uopšte postoje, socijalisti mogu da zahvale ideološki lojalnom i istrajnom biračkom telu koje ne prihvata mogućnost da ih više nema.

Socijalisti su dugo u vrhu vlasti, a čini se da su premijerska i ministarske pozicije njihov najveći uspeh. Dok su srpski socijalisti 21. veka popunjavali fotelje u raznim garniturama vlasti, partija je gubila sebe.

Kakav je legat SPS-a, stranke čija se ideologija zasniva na borbi za prava radnika, seljaka, omladine, penzionera, za jednakost polova, besplatno školstvo i zdravstvo, dostojanstven život svih građana?

Ima li više socijalne pravde? Nema. Radnici su u najtežem položaju u novijoj istoriji. Seljake su desetkovali arapski i domaći latifundisti, dok vlast ne dopušta da se organizuju po zadrugama. Omladina čeka u redu za pasoše. Penzioneri se raduju kad im se vrati deo onoga što im je oteto. Polovi su izjednačeni po pravima, ne i po platama. Besplatno školstvo i zdravstvo su utopijski san, baš kao i dostojanstven život.

Šta su socijalisti učinili da tako ne bude? Ništa. Aktivno su učestvovali u divljoj privatizaciji neprekinute tranzicije koja je poharala zemlju. Potom su na istu temu ćutali u svim vladama u kojima su učestvovali. Pristali su da budu ikebana sistema koji je uveliko suprotan teoretskim postulatima njihove ideologije.

Odavno mladoturci i veterani unutar SPS-a pokušavaju da spreče da socijalisti potpuno izgube identitet. To što su neki članovi viđeni na protestima protiv vlasti, drugi naprednjake na lokalnom nivou oterali u opoziciju, a treći pretio blokadom auto-puta ukoliko SNS smeni „još nekog” od SPS-ovih direktora, Dačić je nazvao „pobunom”.

Sve se, svakako ne slučajno, događa u vreme kada Aleksandar Vučić ne samo da bira mandatara, već i čitavu vladu. Predsednik ne prikriva da mu se ne dopada upitna lojalnost socijalista.

Usplahireni, moguće i uspaničeni Dačić, posle 14 godina na čelu SPS-a shvatio je da buntovnici njegovu glavu na srebrnoj tacni nude i šefu naprednjaka i članstvu socijalista. Odabrao je prioritet i požurio da na sve načine potvrdi odanost dosadašnjem koalicionom partneru.

Neću da radim protiv Vučića po cenu da više ne budem lider SPS-a, poručio je. Neke „pobunjenike” je potom izbacio iz partije, druge opozvao sa savetničkih mesta i zahtevao da se buntovnik iz Surdulice izvini predsedniku SNS-a.

Iskazivanjem privrženosti šefu druge stranke poslao je poruku da ga budućnost socijalista manje zanima od lične perspektive na vlasti, u čijim se vrhovima nalazi duže od tri decenije, ali time neizbežno regrutuje još veće nezadovoljstvo unutar SPS-a.

Odnos prema naprednjacima, revolt protiv sistemske korozije, postaje katalizator unutrašnjih previranja u SPS-u. Da je samo to, bilo bi razumljivo. Ali, pitanje je da li postoji iskrena želja da se promeni matrica ponašanja.

Otpor stiže od onih koji se osećaju odstranjeni od lukrativnih partijskih delatnosti. Ako je tako, onda je u pravu Vučić kad kaže da su mu leđa okrenuli socijalisti koje je sprečio da kradu koliko su nameravali (zašto ih je do sada tolerisao?).

Mnogi analitičari hvale Dačićevo „lukavstvo” i umetnost političkog preživljavanja, ali Vučića te osobine ne fasciniraju – smatra da je i u tome uspešniji. Predsednik države i SNS-a voli da sve drži na kratkom štapu. Uzalud se SPS nudio da bude na zajedničkoj listi sa SNS-om. Vučić se nije primio, pošto nije sklon da bezrezervno veruje lideru socijalista, koji i nije poznat po doslednosti i poštovanju omerti koje je davao raznim akterima političkog života Srbije.

Ne bi se reklo da je Vučić očaran nastavkom koalicione saradnje. Možda bi Dačić mogao da se učlani u sigurnu kuću SNS-a i prepusti socijaliste nekome ko bi čuvao ono što je ostalo od njihovog identiteta, ali zna se ko to ne bi dopustio: Rusija.

Moskva ne namerava da se odrekne dobrih usluga rusofila koji su tradicionalno okupljeni oko SPS-a. Ta činjenica, uz potrebu da sa nekim podeli odgovornost oko Kosova, znatno određuje Vučićevu kombinatoriku. Izbacivanje socijalista iz koalicije tumačilo bi se kao objava rata Rusiji. Za Vučića previše. Biće mu dovoljno da preko Dačića disciplinuje neposluše socijaliste.

Gde je bolje socijalistima, na vlasti ili u opoziciji? Na vlasti im je ugodnije, ali politički opasnije, pošto bi se nastavila erozija njihovog identiteta. Teoretske su šanse da bi lider SNS-a, sem političke kozmetike, bio spreman na bilo kakve ozbiljnije ustupke sem finansijskih.

Konstruktivna opozicija, o kojoj je govorio počasni predsednik SPS-a Milutin Mrkonjić, ne rešava ništa. Status kvo udaljeniji od privilegija vlasti.

U pravoj opoziciji, gde socijalistima vidi mesto poslanik SNS-a Dragan Šormaz, bilo bi teško iz više razloga: udaljavanje od tokova novca, balast što ih niko ne bi doživljavao kao istinite opozicionare, kao i činjenica da pripadnost toj skupini barem za izgledno vreme ne obećava da bi se ponovo domogli vlasti.

Dačić u ponedeljak ide na konsultacije kod Vučića bez osmišljenog plana, još manje zahteva. Samo da ga predsednik uzme. Socijalisti su neophodni ovoj zemlji, koja je slaba na bokovima levog centra, ali ne ovakvi kvazisocijalisti, kojima poručujem: Ćuti di si, ni za di si nisi.

Tekst je prenet sa portala Politika.

Click