Havel: balansiranje između političkog, umjetničkog i privatnog života poznatog političara i pisca
Zapravo je čudno da Václav Havel nije još i ranije postao inspiracijom za visokoprofilni biografski film, ali izgleda da tihi heroji njegovog tipa i profila nisu naročito filmičan materijal. Problematičan može biti i odnos post-havelovskog češkog društva (i, u širem kontekstu, odnos istočnoeuropskih društava) prema Havelu i njegovoj političkoj zaostavštini. U svom drugom filmu, Slávek Horák, hrvatskoj publici poznat po svom prvijencu „Kućna njega“ prikazanom na Zagreb Film Festivalu 2015. godine, želi ponuditi portret Havela kao nesavršenog političara, ali i nesavršenog čovjeka, pritom ne umanjujući značaj njegove zaostavštine. „Havel“ je imao distribuciju u Češkoj i Slovačkoj u ljetnom terminu, prikazan je i na festivalima u Kijevu i Varšavi, a hrvatska ga je publika može vidjeti na ovogodišnjem „online“ izdanju ZFF-a.
Horák nas stavlja u središte zbivanja odmah na početku filma: godina je 1968., Praško proljeće je u punom zamahu, a Havel (Dvorák) proslavlja premijeru još jedne svoje drame u prisustvu ondašnjeg čehoslovačkog predsjednika i socijalističkog reformatora Alexandera Dubčeka. Njemu, pak, nije drago da mu se pisac javno zahvaljuje jer sluti što se može dogoditi. U uvodnom dijelu, pak, osim političkog amaterizma i netaktičnosti kod Havela upoznajemo i njegove osobne nesavršenosti: svoju ženu Olgu (Geislerová) pisac ponekad prevari i sve joj prizna.
S dolaskom sovjetskih trupa, s obzirom da ne pristaje na autocenzuru, Havel postaje žrtva cenzure, seli se iz praškog stana u vikendicu u provinciji gdje nastavlja sa svojim radom u relativnoj tajnosti. Oko sebe okuplja uski krug suradnika i prijatelja, među ostalima i Annu (Seidlová), suprugu svog kolege Pavela Kohouta (Majer), koja mu postaje ljubavnica. Bavi se samizdatom, sastavlja Povelju 77 i osniva Komitet za obranu nepravedno gonjenih, zbog čega postaje meta prismotre i predmet sudskih procesa. Nakon prvog suđenja opet demonstrira političku naivnost i, prema Horákovom mišljenju, denuncira nekolicinu svojih suradnika da bi dospio na slobodu. Nakon drugog, mudriji i odlučniji, ipak odlazi na robiju koju jedva preživljava. Slijedi amnestija iz zdravstvenih razloga, relativno miran život, podrška protestima i kandidatura.T
U svom filmu Horák pokušava pronaći balans između političkog, umjetničkog i privatnog života poznatog pisca i u tome donekle uspijeva koristeći se dramaturškim i redateljskim trikovima. Tako imamo stapanja fantazije u kojima se Havel zamišlja kao lik vlastite drame postavljene na kazališne daske, pa čak i jednu jurnjavu automobilima s policijom u koju se Havel upušta sa svojim suradnicima, glumcem vruće krvi, Pavelom Landovskim (Hofmann) i filozofom Janom Patočkom (Bartoska). Estetski detalji scenografije, kostima i rekvizita su također izvrsno pogođeni i uhvaćeni kamerom Jana Stastnýja u izrazito širokom Cinemascope formatu zbog kojeg je šteta da film ne možemo vidjeti na velikom platnu.
Problematičan može biti, pak, Horákov odnos prema svom protagonistu. Izbjegavajući hagiografski pristup po kojem bi Havel bio mučenik i svetac, čini se da redatelj i ko-scenarist Rudolf Suchánek inzistiraju na piščevim ljudskim greškama i nesavršenostima, prije svega naivnosti i neodlučnosti, kreirajući od njega u priličnoj mjeri negativan lik. Njihov Havel nije siguran u sebe i svoje izbore, te stalno „sjedi na dvije stolice“, između žene i ljubavnice, kao i između karijere literata-intelektualca i političara. Zbog toga je „slab pred policijom“, a implicira se da njega i nisu tretirali toliko loše te da je zbog međunarodne pozornosti uglavnom robijao u ugodnom kućnom pritvoru. Od njega, zanimljivo, lošiji tretman dobiva samo Dubček, koji je predstavljen kao kukavica. Čini se da Horák zastupa određena politička uvjerenja, ali ih ne može ili ne želi artikulirati.
Zbog toga „Havel“ ostaje funkcionalan, glumački i tehnički solidan film koji se obraća post-havelovskoj publici koja piscu i bivšem predsjedniku nije naročito naklonjena ili ju njegova zaostavština pretjerano ne zanima. Havel je svakako zaslužio film koji će se tim javnim aspektima baviti detaljnije i jasnije ih postaviti u određeni društveni kontekst.
Tekst je prenet sa portala Lupiga.
