Željni sreće, utehe i umetnosti

6. May 2020.
Sudeći po situaciji oko Kalenić pijace danas – veliko opuštanje, maske retkost, nema brige o distanci, snimci iz gradskog saobraćaja govore da nikakve distance nema, sledi izgleda„raspašoj“. Vrlo zabrinjavajuće za početak.
_MG_7135 (1)
Foto: Nebojša Babič

Piše: Veran Matić

Klaudio Magris u autorskom tekstu na sličnu temu: „I u ratu protiv virusa valja nam se boriti poštujući pravila i propise, jer je raspuštena vojska osuđena na poraz. Valja se informisati, ali je možda štetno, ili u najmanju ruku beskorisno i iscrpljujuće, čitav dan provoditi pred televizorom, jer gomilanje i ponavljanje vesti ujedno te vesti poništava i otupljuje.

Opstajemo i možemo pobediti ako smo svesni opasnosti, pa i opasnosti od smrti, ali ne misleći samo na smrt i na njeno izričito naglašavanje. Opstajemo i možemo pobediti ako štitimo i naše želje, zadovoljstva, igre. Šta bi uradio, pitao je jednom nekakav pobožan i mračan čika svetog Luiđija Goncagu, koji se, tada dete, igrao u vrtu, kada bi znao da ćeš kroz deset minuta umreti? „Nastavio bih da se igram“, odgovorio je dečak.”

***

Mišel Uelbek u jednom nedavnom intervjuu konstatuje da će „sve biti isto, samo mnogo gore“. Iznosi još nekoliko zaključaka da je većina mejlova razmenjenih u protekom periodu imala za cilj da proveri da sagovornik nije mrtav ili da nije na putu da to bude… Iako je ovaepidemija odnosila čak hiljade života širom sveta, ipak je ni manje ni više, stvorila intrigantni utisak da nije događaj… E pa smrt nikada nije bila diskretnija negoposlednjih nedelja… Nikada se sa toliko mirnom besramnošću nije isticala činjenica da svaki život nema istu vrednost; kao da smood određenih godina već mrtvi… Svi ovi trendovi su postojali i pre ali sada su postali vidljivi.

Mračan je malo, ali razum svesno registruje često pozivanje na rezultate svetskog napretka, iskorenjivanje nekih bolesti, smanjenje sveukupne gladi, itd… Kako je sve to krhko pred pandemijskim talasom.

Puno je, čini mi se, onih koje pandemija, pomešana sa političkom situacijom, blokira, čini ihbesnima, pojačava pesmizam. Razmišljam da baš i ne možeš da budeš nešto naročito optimističan, ali opet ako imamo puno pesimista onda masovniji pesimizam proizvodi pasivnost, društvo bez budućnosti. Teško je u takvoj atmosferi graditi inovaciono, moderno, napredno, uspešno… Potrebno je na svaki način naći meru, i pokrenuti se koliko god je moguće opet kroz međusobnu podršku i ohrabrenja, akciju.

***

U vreme „ptičjeg gripa“ 2005. godine Bogdan Tirnanić je povodom terorističkih napada, uragana Vilma, razornog zemljotresa u Pakistanu, preteče korona virusa, napisao da je ovim kataklizmama zajedničko što su pravilno(pravedno?) raspređene, tamo gde se dogodi zemljotres sigurno neće biti uragana… Globalizacija nije ispunila obećanje da će svet kada postane jedan, kada bude globalno selo, biti rajsko carstvo, ali je bar uspela da svakome obezbedi ravnopravnost u katastrofi. Niko neće biti pošteđen. Armagedon neće doći iznenada kao smak sveta; on se deli parče na parče, svakom prema zasluzi, zaključio je Tirnanić na kraju „jer ako je svet nestao, čemu onda sloboda“.

Direktorka EBRD u Srbiji citira Ivu Andrića „Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna“. Opet o jednakosti u nejednakosti.

Treba bežati od pojednostavljivanja da je pandemija pogodila sve, i bogate i siromašne, isto. Isto onako kako nije pametno podeliti svima po 100 eura pa posle neke pozivati da ne uzimaju, a druge da telefoniraju, treće da odbijaju.

A da ne govorim o osobama sa invaliditetom, roditeljima dece sa invaliditetom i samoj deci, hroničnim bolesnicima, Romima u nehigijenskim naseljima…

Umesto prevelikog opuštanja, fokuse treba proširiti i pomoći sada kada je sve manje alibija u ograničenjima vanrednog stanja.

Obradovao me intervju sa glumicom Merimom Isaković, koja je posle teške nesreće uspela da prevaziđe sve posledice. Sada kaže da „ovo“ menja svet. Ljudi se menjaju, a danas kada se svet zaustavio, imamo priliku da nađemo nas dobre koje smonegde zagubili…ljudski rod je, ne svojom voljom, konačno dao priliku živoj prirodi da odahne i da se obnovi od nebrojenih (ne)ljudskih agresija, kao i to da priroda bez nas može ali da mi bez nje ne možemo.

***

Šerbedžija recituje na društvenim mrežama. (Već sam primetio da je poraslo interesovanje za poeziju). O reakcijama kaže „toliko nostalgije i neke mudrosti i tuge. Ali i sreće jer su željni utehe i umetnosti“.

***

Svi smo znali u kakvom je stanju Infektivna klinika, pa smo dočekali globalnu pandemiju sa takvim stanjem. Hajde sada da sve pretresemo šta treba rešiti, obnoviti, opremiti, da ne bi bilo opet ponavljanja.

Dobijam pismo iz jedne klinke sa molbom da pomognemo i pronađemo donatore, a reč je o vrhunskoj ustanovi. Operacione sale u vrlo problematičnom stanju, kao i intenzivna i poluintenzivna nega.

Učinićemo sve što možemo upravo sa svešću koliko je to važno za pacijente i naravno lekare koji i ovde u sasvim drugoj zdravstvenoj oblasti čine čuda. Ali i sama država mora svoje prioritete proveriti i preusmeriti što je moguće više sredstava u jačanje kapaciteta zdravstva.

***

Dr Ana Milosavljević, specijalizantkinja Klinike za ortopediju na Banjici

Danas smo isporučili infuzione pumpe Klinici za ortopediju na Banjici, donaciju Telenora, Mobi banke, Mekdonaldsa, kao izaštitenu opremu, tj. mantile Pulmologiji.

***

Koleginica novinarka kaže da joj dođe da prestane dase bavi novinarstvom dok to ne bude moguće normalno raditi. Puno puta sam to u novinarskoj karijeri čuo.Za nas nisu novost stanja u kakvom se nalazimo. Ono što je problem je zasićenje takvim stanjem.

„Ovo je vreme iz svog zgloba ispalo. Gnusna je pakost što je meni zapalo da ga nameštam“, kaže Hamlet i poziva „Hajdemo uđimo zajedno“.

Ovaj citat je na kraju knjige „O tiraniji“ Timotija Snajdera, vrlo motivaciona i okrepljujuća, od onih koje držite blizu sebe. Dvadeset pouka iz 20. veka primenjivih i danas. Npr. jedna motivaciona:

„Struke mogu da stvore oblike etičkog razgovora koji su nemogući između usamljenog pojedinca i udaljene vlade. Ako pripadnici struka razmišljaju o sebi kao grupama sa zajedničkim interesima, s normama i pravilima koja ih u svako vreme obavezuju, onda oni mogu da zadobiju poverenje i zaista određenu vrstu moći. Profesionalna etika može da nas vodi upravo onda kada nam kažu da je stanje izuzetno. Tada nema takve stvari kao što je „samosledimo naređenja“. Ako pripadnici struke pomešaju sopstvenu posebnu etiku s osećanjima trenutka, mogu da se nađu u situaciji da govore i čine stvari za koje su prethodno smatrali da su nezamislive“.

Click