Veran Matić – Voleti više od svega na svijetu

Piše: Veran Matić

Malo je onih koji su želeli da znaju sve dimenzije Mire. Po pravilu, uvek je bila neka dimenzija, u neko doba, koja se nekima-većini nije dopadala. I pre godinu dana, napisao sam da imam osećaj da je Mira ubijena, ubijana od prvog dana kada je u nacionalističkim histerijama postala osoba bez pripadanja, u vremenima kada je to bio preduslov identiteta. I to ne samo nacionalno pripadanje, već i političko, društveno, stilsko, vrednosno. Ako nisi bio pripadnik plemena koje svoj identitet ne vidi u istrebljenju onog drugog, ti si izdajnik kojeg treba izopštiti, ako već mora da ostane u životu. Zagreb – Beograd, umetnost i ljubav, kao teret, kao prekršaj, kao nedopustivo.

Dok čitam 630 stranica autobiografske knjige Mire Furlan, knedla u grlu i suze u očima, uznemirenost: borite se sa tugom, nepravdom, besom, razočaranjima, bolom, ljubavlju, pameću, lepotom. Sve to u eksploziji jednog života, jednog plemenitog, kreativnog bića, kažnjavanog i zbog plemenitosti, zbog ljubavi i nadarenosti. Mira je i pisac, što definitivno potvrđuje biografska proza „Voli me više od svega na svijetu“, u izdanju Frakture iz Zagreba, a uskoro i u izdanju Booka-e iz Beograda.

Mira je pisala kolumne za Feral Tribune, koji je bio jedini medij koji ju je branio – štitio u Hrvatskoj koja ju je čerečila. Objavili smo i mi u Samizdatu B92 knjigu „Totalna rasprodaja“. Priželjkivali smo da je čitamo, ako već ne možemo da je gledamo u našim pozorištima. Proročki, nije pisala samo o ovim našim prostorima, već i o Americi, novom iskustvu apatridskog i emigrantskog života, preživljavajući nova povređivanja, svedočeći o globalnom sunovratu demokratije i svih vrednosti kojih se držala do kraja života.

Mira je ovu knjigu dugo pisala, vodeći i dnevničke beleške, ali i referišući se i na beleške majke i oca, koji su ostavili za sobom pisane tragove, citate, orijentaciju.

Pisala je svedočanstvo o svom životu koji je vrlo rano pretvoren u bitku za vrednosti, principe, bitku protiv zla, mržnje, nasilnog svrstavanja. Bitku protiv svih kojima ljubav predstavlja neprijateljsku, subverzivnu aktivnost.

Ovo svedočanstvo sabijeno u, za tržišne navike čitalaca, prihvatljivih 630 strana, mnogo je obimnije (znam jer je pre nekoliko godina deo rukopisa bio u uredništvu Samizdata, kod Lidije Kusovac čije uredničke i ljudske kvalitete je Mira jako cenila).

Ubeđen sam da je sve što je napisala suština, a ne rasplinjavanje…

***

Dogodilo se da se Mira razbolela, i to od bolesti koja je u trenutku dijagnoze postala neizlečiva. I knjiga dobija dimenziju obraćanja sinu, kao dnevnik majke Branke koju je majka Srpkinja napustila zbog različitih okolnosti i nedopustive veze sa Jevrejinom, ocem koji je takođe ostao samo u pojedinim trenucima roditelj, i sa porodicom koja ju je prihvatila i odgajila – ostavila neizbrisiv identitetski trag.

Ovom knjigom, Mira nam daje ne samo svedočanstvo o svom životu, već i dimenziju vremena u kojem smo živeli i živimo, a koji nije vidljiv, jer je ona deo plemena koje niko nije želeo da vidi, da prizna, ili ako su bili viđeni, gledali su ih kroz nišane snajpera, faktičkih, ali i onih koji su se pokazali kao ubojitiji, kroz tabloide, medije…

Mire nisu i dalje vidljive, jer i dalje ili iznova, ti koji ne pripadaju plemenima, nisu deo mejnstrim politika, medija, vrednosnog sistema.

I zbog toga je izuzetno važno ovo autentično, eksplozivno svedočanstvo. Nije ovo post festum svedočanstvo nekoga ko je zaštićen time što nije više sa nama. Mira je pisala, i nije se odricala nijednog slova svog svedočenja.

“Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Da li uopće želiš znati nešto o tome? Da li ti treba ta teška prtljaga, prtljaga koju tvoja majka vuče sa sobom cijeli svoj život, ne nalazeći načina da je bar načas odloži? Ili pišem za sebe, sebi? Zašto? Da li zato da ‘bolje razumijem samu sebe’ pokušavajući detektirati skrivenu ‘priču’ u raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojega života?

Dok sam pokušavala odgovoriti na ta pitanja na koja odgovor nije moguć, boreći se s riječima jezika koji nije moj (iako se drsko pretvaram da jest), desilo se nešto jako čudno: odrastao si. Ne samo to: Amerika je postala drugačija zemlja, zemlja zlokobno slična mjestu koje smo nekoć napustili s užasom i u očaju. Više nema sumnje da su sile koje su nas istjerale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu. Već smo se jednom borili s tim silama. Sada smo umorni. Iscrpljeni ponavljanjem. Usto, prilično neobično, ova knjiga postaje drugačija knjiga. To više nije knjiga sjećanja na daleko mjesto i daleko vrijeme. Ona postaje nešto puno drugačije: molba Americi i svijetu.”

Mira Furlan

***

U uvodu ove memoarske proze, Mira se obraća svom sinu Marku…

„…Želim verovati da ćeš imati planet na kojem ćeš živjeti. Da će na tom planetu i dalje biti šuma i oceana, ptica i riba. I da ćeš moći disati bez boce s kisikom. Koliko su skromne naše želje postale! No, čak se i te skromne želje danas čine neostvarive.

Evo šta sam naučila: ovaj svijet ne smemo uzimati zdravo za gotovo. Čini se da se moramo boriti svakog časa svojeg života. I premda smo umorni, borit ćemo se i dalje. Obećavam ti to. S ljubavlju, Tvoja mama…“

Mira nije  ovu knjigu pisala kao oporuku. Kao posvetu u praktičnom smislu, za sina Marka, Goranu. Napisala je opomenu svima nama u ovom regionu, koji ništa nismo naučili iz neobjašnjive nepravde učinjene njoj i porodici, svim porodicama koje nisu uspele da napuste zemlju, kao posveta svima koji nisu razumevali da im sledi još gore zlo, kao opomena čovečanstvu koje ništa nije naučilo iz tragedije Balkana. Sve ono što je individualno doživljavala, globalna je refleksija. Sve ono što nije mogla odmah da protumači, definisalo se samo. Slutnja se pretvarala u realnost.

“To što sam bila „čudna“, nije mi pomoglo puno godina poslije, dok sam ćaskala i pila u nečijem stanu nakon kazališne predstave. Iznenada sam završila sama s čovjekom kojeg sam jedva poznavala, čovjekom iz drugoga grada, vrlo poznatom javnom ličnošću. Gdje su svi ostali? Kamo su nestali? Zgrabio me je snagom koja je bila zastrašujuća. Pričepio me je koljenom dok mi je obje ruke držao nad glavom. Osjećala sam se potpuno bespomoćno. Rukom mi je pokrio usta da ne vrištim.”
Mira Furlan – #nisamprijavila

***

Posle niza pokušaja povratka na scenu bivše Jugoslavije, Mira konstatuje da su je obični ljudi prihvatili van neprijateljskih narativa, ali da je i dalje ne prihvata industrija, biznis industrija…

***

I to je fenomen koji živimo i danas, narodi  su se pomirili, dok političke elite i dalje manipulišu stereotipima.

***

I Mira u knjizi daje autentični doprinos pokretu #nisam prijavila, koji možete pročitati na sledećem linku.

Njeno suočavanje sa seksualnim nasiljem, svedočenje o tome u ovoj  knjizi, snažno dokumentuje koliko je naše društvo bilo i tada, a posebno sada, društvo nasilja nad ženama kao deo kulture. Nekažnjivost nasilnika samo nas dodatno čini saučesnicima.

Mira Furlan rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i XVI. gimnaziju u Mesićevoj ulici te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentiranija glumica u klasi već za vrijeme studija počela je dobivati uloge u raznim zagrebačkim kazalištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK-u. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji te snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin. Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživjela je rijetko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istaknula ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima te predavala na New York Film Academy. Od početka novog tisućljeća glumila je i u filmovima i kazalištima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK-u, gdje je odigrala i svoju posljednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put. Autorica je drame Dok nas smrt ne razdvoji i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu Totalna rasprodaja.