Hrvatska i Srbija – Božićno resetovanje odnosa

Piše: Veran Matić

Tako je Republika Hrvatska jedna od petnaest evropskih zemalja koje su pored članstva u EU, i članice NATO-a, Eurozone i Šengenskog sporazuma. Ovim se Hrvatska snažno udaljila od svojih suseda iz Jugoistočne Evrope. U protekle četiri godine, udaljavanje Hrvatske i Srbije bilo je i na političkom nivou intenzivno, i kada je reč o komunikaciji i saradnji vrhova vlasti, vlada, ministarstava… Obe strane su snažno doprinele tom udaljavanju. To je i doprinelo da Božićni prijem Srpskog narodnog vijeća preraste u inicijaciju boljih odnosa, prvo na temeljima sporazuma koji su potpisali predstavnici srpske manjine iz Hrvatske i hrvatske iz Srbije – kao neka vrsta obavezivanja vlada zemalja u kojima žive, ali i država u kojima živi većina naroda kojem pripadaju. Odnos prema manjinama je veoma često indikator poštovanja ljudskih prava, ali i odnosa prema matičnoj državi tog naroda.

Znam da će neki reći da je ono što se desilo u petak u Zagrebu već viđeno. Znam da smo već imali sličnih najava boljih odnosa Srbije i Hrvatske. Znam da je mnogo toga izrečenog tek delimično pretočeno u konkretne pomake.

I pored toga, verujem da smo na Božićnom prijemu u organizaciji Srpskog narodnog vijeća prisustovali nekom novom početku. Simbolika ulaska Hrvatske u šengenski prostor i uvođenje evra samo su pojačali taj osećaj. Ako se tome doda da je lider Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Tomislav Žigmanov, imenovan za ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u Vladi Republike Srbije zajedno sa Tanjom Miščević, ministarkom za evrointegracije, onda je jasno na čemu baziramo koliki-toliki optimizam. Njihovo učešće u delegaciji koju je predvodio ministar inostranih poslova Ivica Dačić, kao i lično prisustvo Patrijarha Porfirija, mogli bi da budu opipljivi znaci intenziviranja komunikacije u kojoj ključnu ulogu treba da ima Srpsko narodno vijeće na čelu sa Miloradom Pupovcem.

Upravo zato je značajna simbolika Deklaracije o saradnji Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije koju su potpisali Pupovac i Žigmanov. U ovom dokumentu osuđuju se svi oblici mržnje prema manjinama i „potiču države u kojima žive da se, umesto obnavljanju sukoba, napokon okrenu saradnji“ i krenu rešavati otvorena pitanja. Zato je značajan bio i govor Jasne Vojnić, predsednice Hrvatskog nacionalnog vijeća, koja se na Božićnom prijemu SNV-a, uz konstataciju da se „vršak leda konačno počeo topiti”, iskreno zapitala: „Tko je danas ovdje domaćin, a tko će biti gost? Hrvati iz Srbije u svojoj matičnoj ili Srbi iz Hrvatske u svojoj domicilnoj državi?”

Milorad Pupovac se svojom staloženošću ponovo pokazao kao svojevrsni „zlatni most” koji je u stanju da (bez obzira na trenutno stanje odnosa između Beograda i Zagreba) na istom mestu okupi premijera Plenkovića, potpredsednicu Šimpragu i dva ministra (Grlić Radmana i Malenicu) iz hrvatske Vlade, čije je prisustvo iskorišćeno za razgovore sa članovima srpske Vlade. Možda su ti susreti bili neformalni, uz kafu, ali se na njima, ipak, pričalo. A nama je dijalog između Srbije i Hrvatske, posle svega, preko potreban, kako bi se „utišao govor mržnje” za koji najveću odgovornost imaju političari sa obe strane.

Ima nemale simbolike u tome da je upravo premijer Plenković izvukao novčić od 50 centi sa likom Nikole Tesle. Gde bi nam bio kraj kada bi politika pratila pragmatičnu saradnju hrvatsko-srpske poslovne zajednice koja neprestano raste?

Razgovarao sam desetak minuta sa predsednikom hrvatske vlade Plenkovićem i stekao utisak da je, sa jedne strane, opterećen unutrašnjim problemima države koju vodi, fokusiran na učešće Hrvatske u evropskim institucijama, politikama, ali u manjem obimu deli strast i zainteresovanost za region sa kojim se graniči. Verujem da je to i zbog toga što su zamrli politički odnosi i bilo kakva ozbiljnija komunikacija između vlada. Zbog toga je veoma važno boriti se za pažnju predstavnika Hrvatske kroz intenzivniju komunikaciju, osmišljene zajedničke projekte, u prvom redu bilateralne, ali i one sa snažnom evropskom dimenzijom.

Veoma je važno prepoznavanje zajedničkog interesa, a postoji niz veoma važnih mogućnosti za saradnju na projektima koji našim građanima mogu doneti razvojne koristi. Iz hrvatskog primera puta u Evropu može se puno učiti, naročito da nije teško otvoriti prostor za takve procese.

Zato sam ipak optimista. I nadam se resetovanju u mnogim domenima, između ostalog međusobnoj saradnji i zajedničkom radu na pronalasku nestalih, koji su sa pravom apostrofirani kao jedno od najvažnijih nerešenih pitanja. Uveren sam da zajedno možemo i moramo bolje.

Veoma je važno to bolje postizati na iskrenim osnovama, na jasnom promišljanju problema koje ima druga strana u komunikaciji, i rešavati ih sa realističnim ciljevima.

Pitanje nestalih je najbolnije, bar to Republika Hrvatska konstantno ističe. Zbog toga je potrebno što pre pronaći nove načine rešavanja ovog bolnog pitanja.

O tome u sledećem tekstu.