Podizanje zlatnog mosta između dve države

Mi koji smo prije tri decenije (a možda i godinu više) započeli ovo božićno okupljanje u Berislavićevoj 10 nismo mogli znati u što će ono sve prerasti i do čega će dorasti. Znali smo samo – i instinktno i svjesno – da antiratni, mirovni duh i ideja moraju biti u svemu što činimo i zbog čega se okupljamo.

Mnogo se toga u ovih 30 godina promijenilo u našem okupljanju povodom Božića, a još više se promijenilo oko nas i s nama, ali ne i to da na današnji dan slavimo a da svaki drugi dan živimo Badnjak i Božić mira.

Nismo mogli znati koji će se i koliki sve teret hrvatsko-srpske historije i zboga čega sve sručiti na nas. Znali smo samo da ga trebamo nositi tako da čuvamo dostojanstvo svoje kao dostojanstvo drugog i obrnuto. Znali smo da dostojanstvo Srba trebamo čuvati kao dostojanstvo Hrvata i obrnuto. Naročito zato što smo znali da je u tom teretu mnogo nedostojanstvene poputbine koja je bila projicirana kao naša budućnost i kao budućnost Hrvatske i Srbije. I posebno zbog toga što smo vidjeli da se pod tim teretom lako izgubi osjećaj za svoje i za dostojanstvo drugoga.

Također nismo mogli znati da ćemo nakon tri decenije mi predstavnici Srba iz Hrvatske i predstavnici Hrvata iz Srbije podizati ili crtati zlatni most između dvije države i dva naroda. Nismo znali ali radimo to kao da smo oduvijek znali ili kao da nam najbolji od naših predaka šapću kako i zašto to trebamo činiti.

Istina, činimo to nakon što su već obnovljeni svi porušeni mostovi u prvom našem ratu u Evropi nakon drugog svjetskog rata, ali ne i stabilan most političkog mira i političke suradnje između Hrvatske i Srbije. Prihvaćamo se toga posla u okolnostima i pod prijetnjom drugog još opasnijeg rata u Evropi s punom svješću da u ovom, našem dijelu Evrope treba učvrstiti mir. To znači da treba prevladati stare i izbjeći nove podjele.

U takvom historijskom i aktualnom kontekstu naročito je važno da se utiša svaki govor mržnje i svako vrijeđanje stradanja jednih od drugih, – svaki ZDS, svako slavljenje ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja, svako skandiranje “Ubij, ubij Srbina” na hrvatskim i svako skandiranje “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata” na srpskim stadionima. Utišavanje takvih glasova mržnje prvenstveno je zadaća nas koji se obraćamo s političkih i s crkvenih govornica.

U našim historijskim i aktualnim okolnostima također mi se čini važnim da razvijamo prakse priznavanja i prakse tolerancije prema našim etničkim, vjerskim kulturnim, jezičnim ili rodnim razlikama. Naš historijski i aktualni evropski kontekst priznavanja i toleriranja različitosti lijepo i jasno je ispisan i na novčanicama eura koji s prvim danom ove, 2023. godine postao i nacionalnom hrvatskom valutom. Na tim je novčanicama ime eura ispisano trima europskim pismima – latinicom, grčkim alfabetom i ćirilicom. Istom onom ćirilicom čiji su tvorci zaštitnici Evrope, slavenska braća sv. Ćiril i Metodije i kojoj nigdje u Evropi ne bi trebalo onemogućavati ravnopravu upotrebu a kamo li ga stigmatizirati. Glavu jedne od kovanica eura čini glava velikog Nikole Tesle. Toliko velikog da svijetli cijelom ljudskom rodu a kamo li da ne bi mogao svijetliti srpskom i hrvatskom rodu.

S punom sviješću o važnosti hrvatsko-srpskih otvorenih pitanja koja čekaju svoje odgovore, kao što su pitanja nestalih, ratnih zločina i komemorativnih praksi, želio bih ovdje isteći i važnost otvorenosti granica s našim susjedima. U ovoj prilici posebno granice između Hrvatske i Srbije. Ističem to zbog toga što bi šengenski režim koji je također uspostavljen s prvim danom ove godine i režim dijaloga između Hrvatske i Srbije, za koji bismo željeli da se počne uspostavljati s današnjim danom, koegzistiraju na najbolji mogući način. Tako da proširu granice Evrope i jačaju ih u onom u čemu treba a nikako u onom u čemu ne treba.

Na kraju, naši sugradani na Baniji koji čekaju da im se u cijelosti i do kraja posvetimo u obnovi njihovih domova i stvaranju uvjeta za njihob dostojan život ne mogu biti ne spomenuti na današnji dan. A mi ne možemo a da se i ovdje na ovom mjestu i na ovaj dan ne obavežemo na cjelovitu i potpunu posvećenost njihovim potrebama. To isto vrijedi i za sve naše sugrađane koji zbog socijalne i ekonomske nejednakosti nemaju pretpostavke dostojanstvenog življenja. Naročito to vrijedi za sve koji nedužno stradavaju i pate u današnjem svijetu, naročito u Ukrajini.

Izgradnja mira i pomirenja, prema svemu što smo rekli, nije lak ni jednostavan posao. Ali jeste važan i velik jednako koliko i odluka da se vlastiti život posveti slobodi i ravnopravnosti.

Mir Božji, Hristos se rodi!