Nakon što sam objavio bilješku povodom Peléove smrti, javilo mi se nekoliko ljudi da izrazi neslaganje s mojim uvjerenjem da je Pelé najveći igrač dosadašnje igre fudbala. Ni sad neću da im odgovaram, samo hoću da im stavim na znanje dvije-tri stvari. Zato se neskromno ravnam prema Pessoinoj maksimi da je sve dostojno truda.

Obojici neprežaljenih vođa osiguran je postmortalni politički život solidna intenziteta. Milanović svojim nastupima dostojno zastupa formalno mrtvog Tuđmana, a Dodik faktički mrtvog Karadžića. Ili, da otklonim svaku nepreciznost: kroz Milorada progovara Karadžić iz zatvora, a kroz Zorana Tuđman iz groba.

Žanrovska odlika tekućih igrokaza takva je da od publike zahtijeva stanoviti mentalni napor: treba zamišljati državu dok se gleda farsa. Kao kod lošeg seksa, nema zadovoljenja bez imaginacije. Jer farsa je, kako god okreneš, dominantna forma kroz koju se očituje djelovanje hrvatske države.

Bio je javno brazilsko dobro, zaštićeno zakonom. A bio je i svjetsko dobro. Vazda nasmijan, razgovorljiv, skroman do nevjerovanja. Imao sam sreću da ga dvaput sretnem, oba puta u Lucernu, godine 1989. U hotelu Schweizerhof sam više od pola sata razgovarao s njime.