Bio sam juče u Malom Orašju i Duboni, pet meseci od monstruoznog desetkovanja ova dva sela. Osam mladića i jedna devojka ubijeni su, ali se teško može reći da su preživele njihove porodice, njihovi rođaci, prijateljice, prijatelji, komšije. Ova dva sela, a verujem i čitav kraj, nepovratno je izgubio najbolje što su imali, ne samo u sadašnjosti, već i kada gledaju u budućnost. Nada u neku bolju budućnost, čak i u neki snošljivi život, ne postoji. I niko se ne angažuje da se takvo stanje sistemski promeni.

Na žalost, nisam poznavao ni Bojanu, ni Maru, Andriju, Anu, ni Adrianu, Emu, Katarinu, Sofiju, Angelinu ni njihovog starijeg drugara Dragana. Upoznao sam ih sa njihovih crno-belih fotografija sa čitulja ili onih objavljenih u novinama. I kao takve ih zavoleo, kao da su moji najbliži.