Veran Matić: Vučićev cilj je uništiti svakoga ko je neprijatan za njegov režim

Izvor: Novosti
Veran Matić, osnivač Radija B92, predsjednik Asocijacije nezavisnih elektronskih medija u Srbiji i ustrajni branitelj povijesne istine u drugom nastavku intervjua govori o stanju u Srbiji pod vlašću Aleksandra Vučića, položaju novinara, uključujući i vlastiti položaj, politikama sjećanja i suočavanju s prošlošću, kao i svojoj ulozi u tome te o razmahalom ustaštvu u Hrvatskoj i četništvu u Srbiji.
Srbija je postala tamnica slobodne riječi i područje uličnog terora. Dok se režim hvali prividom napretka, prema Indeksu slobode medija organizacije Reporteri bez granica Srbija se nalazi u donjem dijelu ljestvice, u zoni označenoj kao “problematična” ili “teška”. Prema medijskim radnicima policija brutalno postupa, otvoreno ih napadajući i obarajući na pločnik s kamerama u rukama. Divljački se premlaćuje one koji drugačije misle. Zašto Vučićev režim proganja riječ?
Zato što je Vučićev cilj da uništi svakoga ko predstavlja neprijatnost za njegov režim. On za državne neprijatelje proglašava novinare koji rade svoj posao po evropskim standardima. Država se izokrenula u otvorenog neprijatelja: policija bije medijske radnike, a aktivno štiti kriminalce i batinaše iz okruženja SNS-a i njihovih navijačkih grupa.
Da bi Vučić konsolidovao apsolutnu moć, on svesno satire radnike u kulturi, obrazovanju i privredi, sprovodeći autogenocid nad sopstvenim društvom i uništavajući njegovu najvredniju supstancu. Zbog ugroženosti života, najmanje šestoro medijskih radnika iz Srbije nalazi se u egzilu. Grupa od šestoro aktivista iz Novog Sada trenutno ne može da se vrati u zemlju jer im se crta meta zbog navodnog rušenja ustavnog poretka.
U poslednje dve godine iz Srbije je otišao ogroman broj ljudi srednje generacije s porodicama. Život u Srbiji je postao neizdrživ jer ste ucenjeni u svakom segmentu egzistencije. Ako želite da dobijete socijalnu pomoć od pedesetak evra ili bilo kakav posao, morate da garantujete glasove za SNS. Ljudi unutar tog sistema ne samo da se ne plaše kazne, nego su uvereni da režim od njih očekuje da seju strah. To je sistemska monstruoznost.
Ja nisam opozicija, ja sam novinar koji radi svoj posao. Vodio sam ANEM kada je Vučić bio Miloševićev ministar informisanja. Ta asocijacija ga je pobedila i on je pao 5. oktobra. Vučić to ne može da zaboravi; naša bitka traje trideset godina
Gdje su institucije u Srbiji u zaštiti slobodne riječi? Znači li to da su i policija i pravosuđe postali suučesnici u tom sijanju straha?
Pravosuđe i policija učestvuju u otvorenom progonu novinara. U poslednjih godinu dana situacija je eskalirala do te mere da policija više čak ni ne glumi da štiti novinare, već ih tokom izveštavanja otvoreno napada.
Tužilaštvo se potpuno podredilo političkom diktatu. Polovina tužilaca radi direktno protiv struke i po automatizmu odbacuje prijave, dok pravosuđe pod pritiskom staje na stranu moćnika, zanemarujući evropsku sudsku praksu. To je potpuna inverzija vrednosti u kojoj nas institucije, umesto da nas štite, zapravo proganjaju.
Kada smo 2016. godine osnovali Stalnu radnu grupu za bezbednost novinara, cilj nam je bio nadgledanje institucija. U poslednje dve i po godine imamo čak 271 prijavu u tužilaštvu, a samo je 12 pravosnažno rešeno! Recimo, 2019. imali smo 60 registrovanih pretnji i napada na novinare, od kojih je trećina dobila sudski epilog. Još je gora situacija s Tužilaštvom za visokotehnološki kriminal, gdje je od 111 slučajeva pretnji na internetu rešen samo jedan jedini.
Plan za likvidaciju
I vi ste jedna od meta režima još od devedesetih. Svakodnevno primate prijetnje smrću, prorežimski krugovi su čak snimili propagandni serijal “Zlo doba” gdje vas diskreditiraju, optužuju za špijunažu i izdaju stavljajući vas direktno kao žrtvu na oltar otadžbine. Vučić je na TV Pinku javno izjavio da bi trebalo da odnesete flašu vina i izvinite se optuženima za ubistvo Ćuruvije.
Ja nisam opozicija, ja sam novinar koji radi svoj posao. Vodio sam ANEM kada je Vučić bio Miloševićev ministar informisanja. Ta asocijacija ga je pobedila i on je pao 5. oktobra. Vučić to ne može da zaboravi; naša bitka traje trideset godina.
Vladina nevladina organizacija Centar za društvenu stabilnost snimila je propagandni film protiv mene, izokrećući moju antiratnu prošlost i optužujući me za “krvave tragove”, špijunažu i “prodaju Kosova” u vreme kad sam pomagao manastirima Dečani i Gračanica. Đorđe Prelić, osuđeni ubica pod patronatom režima, otvoreno mi je pretio zbog slučaja ubistva francuskog navijača Brisa Tatona, što je jasna poruka kriminalnim strukturama da me targetiraju. Policija je potvrdila da je u zatvoru u Nišu postojao plan za moju likvidaciju.
Služe se retorikom identičnom onom pre ubistva Zorana Đinđića. Stižu mi poruke “nisam jedini novinar sa bradom”, što asocira na likvidaciju Slavka Ćuruvije i Milana Pantića, te da sa mnom treba “završiti krečom”, kao što je okončan život Ivana Stambolića. Službena bezbednosna procena MUP-a pokazala je da mi je ugrožen život, ali nemam stalnu policijsku zaštitu kao što je to bilo između 2010. i 2016. godine, kada mi je bio ugrožen život.
Sada bi bilo paradoksalno da me štite oni koji napadaju i tuku novinare. Iako ANEM podnosi krivične prijave tužilaštvu za visokotehnološki kriminal, predmeti stoje u fiokama, napadači su slobodni, a režimski likovi nastavljaju hajku. Istovremeno, na sporne poruke Vučiću, policija odmah spektakularno hapsi pred kamerama.
Proces osamostaljivanja Hrvatske u velikoj meri bio je zasnovan na politici ustaške emigracije, koja i danas ima ogroman uticaj. Iz tog korena živimo permanentni istorijski revizionizam koji je postao mainstream politika, uvučena u same institucije. Prelomni momenat za osvešćivanje bili su Thompsonovi koncerti
Ali vi ste ipak godinama bili Vučićev suradnik i savjetnik?
Ja nikada nisam bio savetnik Aleksandra Vučića. Bio sam specijalni izaslanik za rešavanje pitanja nestalih lica i predsednik Komisije za istraživanje ubistava novinara, koja je nastala iz čistog očajanja struke, uz bazični dogovor da niko ne prima honorar niti ima privilegije.
Posle dve prvostepene presude na ukupno 100 godina zatvora za ubistvo novinara, Apelacioni sud je doneo oslobađajuću presudu za ubistvo Slavka Ćuruvije, koja meni mnogo više liči na političku amnestiju nego na sudsku odluku. Ja sam u taj rizik ušao jer kao novinar nisam hteo da se sve svede na držanje govora na godišnjicama.
Imenovanje za specijalnog izaslanika za rešavanje pitanja nestalih lica imalo je potpuno istu, humanitarnu, vanpolitičku pozadinu. U tom trenutku imali smo više od dve hiljade nestalih, što je bilo čisto humanitarno pitanje potpuno zarobljeno politikom i u stagnaciji. U stvarnosti, nevladine organizacije i udruženja porodica žrtava, koje su vlasti svesno marginalizovale, uradili su daleko više na prikupljanju podataka nego same države.
Bilo je neophodno da se uključe pojedinci bez političke hipoteke, kao most između porodica i stvarnih centara moći – Vučića u Beogradu i Kolinde Grabar-Kitarović u Zagrebu. Ona je izabrala Ivicu Vrkića, dok sam ja, na predlog porodica, preuzeo tu ulogu sa srpske strane i ponovo pod uslovom da ne primam nikakvu nadoknadu ni bilo kakve privilegije.
Vaš humanitarni angažman izazvao je oštre političke reakcije nakon vašeg klečanja na Ovčari, što nije dobro sjelo u Beogradu.
Političkim strukturama u Beogradu duboko je neprijatno da se bave temom nestalih, plaše se da će otkrivanjem mesta gde je sahranjen ubijeni Hrvat izgubiti rejting kod nacionalističkog tela. Tu je večna manipulacija: “zašto otkrivaš njihove, a gde su naši?”.
Kad sam krajem 2020. potpuno spontano kleknuo na Ovčari jer sam smatrao da moram uraditi nešto drugačije od uobičajenog protokola, čim je vest objavljena, nazvao me je Vučić i rekao načelno da podržava moj gest, ali da sam mu morao to najaviti. Odgovorio sam: “Nisam planirao, a da sam ti rekao, ti bi mi kazao: nemoj.” Odmah potom nazvao me je i tadašnji generalni sekretar predsedništva Nikola Selaković, koji je oštro kritikovao moje klečanje i ultimativno zahtevao da se momentalno vratim u Beograd. Odbio sam jer sam naredno jutro polagao vence na vukovarskom groblju.
U Hrvatskoj je moj gest ocenjen kao civilizacijski pomak, a u Srbiji je usledio standardni medijski linč da sam ustaša i izdajnik. Uprkos hajci, nastavio sam da podržavam srpske institucije u Hrvatskoj. Na kraju me je Vučić ponovo nazvao i pitao kako mislim da idem tamo kao njegov izaslanik, a da radim stvari koje nisu usaglašene sa državnom politikom.
Očito je postalo nedopustivo da na regionalnim događajima govorim kao glasnik mira, pa sam mu rekao: “Ako vi to tako vidite, najbolje da me izbrišete s mesta specijalnog zastupnika”.

Kao glasnik mira u regiji, smatrate li da je u Srbiji uopće postojala politička volja za demontažu tog službenog nacionalističkog narativa koji bježi od grobova i činjenica?
Nikada nije postojao ozbiljan, sistemski napor za suočavanje s prošlošću. Na televiziji B92 snimili smo desetak dokumentarnih filmova. Jedan je bio o stravičnom zločinu u Sjeverinu, gde smo razotkrili otmicu i ubistvo 16 muslimana, državljana Srbije. Iako njihova tela ni danas nisu pronađena, objavili smo identitete i fotografije ubica, nakon čega su vođe te jedinice pohapšeni i procesuirani. Ali taj posao je morala odraditi država.
Propustili smo priliku da prođemo kroz istinsko društveno čistilište kako bismo se oslobodili revizionističkog tereta kroz obrazovanje, medije i ozbiljne programe o uzrocima ratova i počinjenim zločinima, jer samo tako možemo na zdravim osnovama izgraditi institucije.
Zločine smo samo zataškali i ostavili da tinjaju. Miloševićevo nasleđe danas isplivava potpuno neoštećeno kod mladih generacija, pa moramo ponovno objašnjavati ratne zločine koji su na sudovima davno dokazani. I ne treba da se čudimo što ogroman broj mladih ljudi iskreno veruje da je Ratko Mladić heroj.
Setimo se našeg kruga zla – Slobodan Milošević je 1991. godine otvorio zatvore, amnestirao najgore ubice i kriminalce s asfalta, pustio ih na ratišta. Ti ljudi su počinili nezamislivo zlo od Vukovara do Kosova. Ali tri decenije kasnije, to zlo vratilo se na svoj izvor, na pločnik ispred samog parlamenta i predsedništva u centru Beograda.
Strah od modernizacije
Zašto je izostala društvena zrelost u prihvaćanju stvarnosti?
Zato što Srbija ima sistemski razvijen strah od modernizacije, koja se tradicionalno doživljava kao pretnja nacionalnom identitetu. Taj strah uporno pothranjuju ključne institucije u koje se društvo zaklinje, od Srpske pravoslavne crkve do SANU-a. Kod nas je uspostavljen dogmatski narativ u kome se ne sme reći nijedna kritička reč protiv crkve; svi se kriju iza ikona, svetaca i lažnog patriotizma.
Pretužno je posmatrati transformaciju aktuelnog patrijarha Porfirija: dok je u Zagrebu zastupao vrednosti suživota, u Beogradu se potpuno preokrenuo u otvorenog glasnogovornika radikalne politike, uz agresivne istupe protiv žena i slobodoumnih mislilaca.
S vašim decenijskim iskustvom preživljavanja u beogradskom medijskom bunkeru i neprekidne borbe na prvoj liniji fronta za slobodnu riječ, kako vam danas izgleda medijska scena u Hrvatskoj? Čini se da ni ovdje slobodno novinarstvo više ne diše lako.
Iako nasilje prema novinarima u Hrvatskoj nije toliko snažno izraženo kao u Srbiji, moram da istaknem stalne napade na redakciju nedeljnika i portala Novosti i na TV Vidu, kao veoma opasan kontinuitet koji se samo rasplamsava. Od pre par godina ti napadi i težnja ka uništenju tih glasnika slobode govora pretvorili su se u sistemsko ugrožavanje egzistencije.
Pod ucenama Domovinskog pokreta, ali i stalnih sličnih pokušaja vladajućeg HDZ-a, drastično se umanjuje podrška iz državnog proračuna, posebno Novostima za koje se može reći da su jedan od najboljih nedeljnika ne samo u regiji već i u Evropi.
Izdavač, Srpsko narodno vijeće, pronalazi načine da zaštiti egzistenciju ovih medija, ali mislim da bi morale da se uključe i evropske institucije. One bi morale ne samo da ukore ponašanje vlade u Hrvatskoj već i da direktno finansijski pomognu opstanak Novosti i TV Vide.
Pokazalo se da se zajedničkim gestovima može napraviti civilizacijski iskorak, međutim, Plenković je izjavio kako smo to “konzumirali”, pa sada možemo dalje, kao probali, pojeli i ništa. Po toj logici, pošto nam to više ne donosi politički profit, idemo opet malo na fašizam i istorijski revizionizam. To očigledno bolje hrani rejtinge vladajućih na obe strane
Svjedočeći paralelnim istorijskim ponorima s obje strane granice, kako dijagnosticirate stanje u Hrvatskoj gdje ustaštvo ponovo slobodno maršira? Ni službeni Zagreb se nije proslavio svojim upornim ignoriranjem crne ikonografije HOS-a i pjevanja ustaških pjesama u Kninu.
Proces osamostaljivanja Hrvatske u velikoj meri bio je zasnovan na politici ustaške emigracije, koja i danas ima ogroman uticaj. Iz tog korena živimo permanentni istorijski revizionizam koji je postao mainstream politika, uvučena u same institucije.
Prelomni momenat za osvešćivanje bili su Thompsonovi koncerti u Imotskom i u Zagrebu, koje su podržale i vladajuće političke elite, što je najdirektnija moguća poruka Srbima u Hrvatskoj i što ta elita misli o ustavnim temeljima hrvatske državnosti, partizanskom pokretu i strahotama Drugog svetskog rata.
Kroz decenije se dogodila kulturološka transformacija i perverzija u kojoj je ono najmračnije proglašeno za najvrednije u društvu, dok se ono najsvetlije svakodnevno poništava. Zbog toga iskreno žalim i to osećam kao sopstvenu sramotu. Prinuđeni smo da živimo u regionu u kome se bez stida veličaju takve retrogradne snage – četnici u Srbiji i ustaše u Hrvatskoj – i to kao deo zvaničnih državnih politika.
Život u produženom ratu
Znači, obje države su kao bračni partneri u zajedničkoj sramoti u političkom paktu koji diskreditira civilizacijske vrijednosti vlastitih povijesti?
Tako se pokreće negativni ciklus u kome se incidentima hrani druga strana i konstantno pothranjuje međusobno neprijateljstvo. Imamo međusobno uigranu patologiju. Gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić insistira da se u glavnom gradu podigne spomenik Draži Mihailoviću i da se ulice nazivaju po saradnicima okupatora, dok u Hrvatskoj Ministarstvo branitelja, na čelu sa ministrom i potpredsednikom Vlade Tomom Medvedom, zvanično učestvuje u sahranama pripadnika ustaške vojske uz najviše državne počasti.
To je potpuno negiranje istorijskih činjenica, neodgovorno prema sopstvenom narodu i nepravedno prema žrtvama – Srbima, Jevrejima i Romima. Dve države kao da svesno biraju da žive u produženom ratu. Pogledajte samo prugu između Zagreba i Beograda – to je istorijska sramota za obe zemlje.
Govorimo o evropskom koridoru, a ta pruga je u katastrofalnom stanju samo zato što zvaničnici ne mogu da sednu i potpišu sporazum. U isto vreme vidimo da vodeći političari obe zemlje normalno komuniciraju međusobno, kao nekada Milošević i Tuđman, dok svoje narode huškaju jedne protiv drugih.
Redovno sudjelujete u komemoracijama koje organizira Srpsko narodno vijeće. Došli smo u situaciju da i groblja gube posljednju liniju obrane povijesne istine. Kako vi doživljavate ta naša nijema ratišta?
Bilo bi potpuno prirodno da s protokom vremena te komemoracije dobiju mirniji ton. Kada gledam naše ljude, vidim da više ne dolaze samo da odaju počast, već bukvalno dolaze da telima odbrane istinu o tome ko je te žrtve pobio i zašto. Dolaze na ta stratišta kao da nose nevidljive puške jer znaju da se tamo više ne pojavljuje samo marginalni Dražen Keleminec, već sami predstavnici vlasti koji tu istoriju izvrću.
Pokazalo se da se zajedničkim gestovima može napraviti civilizacijski iskorak, međutim, Plenković je izjavio kako smo to “konzumirali”, pa sada možemo dalje, kao probali, pojeli i ništa. Ta upotreba termina “konzumacija” za proces pomirenja je prosto neverovatna. Po toj logici, pošto nam to više ne donosi politički profit, idemo opet malo na fašizam i istorijski revizionizam, jer to očigledno bolje hrani rejtinge vladajućih elita na obe strane.
Prvi dio intervjua pročitajte na ovom linku.
Tekst je prenet sa portala Novosti.


