Vedrana Rudan: ‘Srbija je moja zemlja. Tamo ne da se osjećam kao doma, nego jesam doma. A nisam Srpkinja‘

Piše: Dobroslav Silobrčić, Jutarnji.hr

Vedrana Rudan je izvrsna, talentirana hrvatska književnica rođena u Opatiji, živi u Rijeci. Ima sjajan stil pisanja, lagan, čitak, poput brze rijeke, a onda te najednom iznenadi svojim leksikom. Glavnu junakinju ili junaka romana opsuje tako slasno da vam se to jako sviđa. Zašto? Jer piše narodnim jezikom. Psuje, priča prostote, viče i sve to vrlo funkcionalno.

Zapravo – potrebno. Iskrena je potpuno. Stoga Vedrana u Hrvatskoj ima problema, a u susjednim zemljama nema. Obožavaju je. Napisala je već 17 knjiga i prevedena je na mnoge strane jezike. Ima muža Ljubišu, kojeg obožava, i dvoje djece, kćer i sina iz prvog braka. Žive u 300 godina staroj kuću na Trsatu, najljepšem dijelu Rijeke.

Volite li Ljubišu?

– Naravno. Da. On je jedino zbog čega živim.

Ali… imate i djecu. Kćer i sina.

– To više nisu djeca, nego odrasli ljudi. Kad ne bi bilo Ljubiše, ja bih se ubila. Da on umre prije mene, a ovo su već godine kad se umire, ubila bih se. Razgovarala sam o tome, o smrti, s liječnicima pa su mi rekli da to “nije samo tako” da je tu potrebna stručna pomoć jer “to treba biti kako treba”. Ne bih se objesila niti se bacila na stijene, ni skakala s balkona ni pila otrovne koktele. Ništa. Našla sam medicinsku sestru koja mi je rekla da će mi dati “tehničku podršku”.

Ma, o čemu govorite? Ja sam samo pitao volite li Ljubišu…

– Da. Volim ga, jako. Već 35 godina.

Pitao sam jer ste na svom blogu objavljivali da ste se rastali i da živite s nekim mladićem.

– To je bila ljetna Ljubišina ideja, jer mu je išlo na živce kako pišem ozbiljne tekstove usred vrućeg ljeta. Pa mi veli: “Daj zabavi ljude”, nemoj “drviti” samo po toj politici. Onda sam vidjela u novinama fotografiju Šeksa s mladom djevojkom. Pa sam naumila objaviti da se razvodim i odlazim s nekim “klincem”. Ljubiša mi je rekao: “To bi ti bilo super.” No, ja uvijek zaboravljam koliko imam godina, pa sam napisala da sam otišla s klincem koji ima 16 godina manje od mene. Što bi značilo da se ne radi o klincu, nego o gospodinu u godinama. Ako oduzmete 16 godina od mojih godina.

Znači, tekstom na blogu ste varali čitaoce?

– Da, da. To je postala “breaking news” na nivou cijelog “regiona”, što bi rekli Srbi. I tako, ja ne pamtim kad sam se tako dobro zabavljala. Nisam očekivala takav odjek…

Nisam mislila da sam toliko “bitna”. Zatim, pošto se ja ne slikam nikad sa svojim mužem, a ne slikam se ni s ostalim muškarcima – jedna je televizija iz arhiva izvukla fotografiju mene s jednim književnikom, mlađim od mene, pa su ga proglasili mojim odabranikom. Zove se Nikica Petković. Taj gospodin me nazvao i počeo urlati na telefon: “Zašto dijeliš te fotografije?!” Ja sam mu odgovorila: “Ja bih radije umrla nego s tobom pobjegla.” On je odgovorio: “Et vice versa.” Bilo je zapravo veselo, svi su “popušili” moju i Ljubišinu psinu.

Bili ste neki dan na Sajmu knjiga u Beogradu…

– Jesmo.

Bio je to vaš trijumf, čitao sam na internetu.

– Ja sam u Srbiji zvijezda.

Zašto niste u Hrvatskoj?

– To ne znam. Mislim da me ne podnose u kulturnim krugovima, ako to jesu “kulturni krugovi”. Ja, skromno, mislim da sam prevelika za njih. I za Hrvatsku i za te krugove. Srbija je definitivno moja zemlja. Tamo ne da se osjećam kao doma, nego ja tamo jesam doma. A nisam Srpkinja.

Jako vas vole.

– I ja volim njih. Došla sam tamo 2003. godine, objavili su moju knjigu “Uho, grlo, nož”, a Seka Sabljić je igrala monodramu istog imena kao knjiga. Ja sam u toj knjizi nekim imaginarnim Srbima poručila što ja mislim o našem ratovanju, o našem sukobu i koliko meni nacija nije bitna. Povjerovali su mi, a i danas mi vjeruju. Govorim iz srca. Za mene su Srbi ljudi, ne Srbi. To je to. Obišla sam cijelu tu zemlju uzduž i poprijeko.

Uskoro idem u Niš, pa u Crnu Goru u Herceg Novi. Pritom, vrlom je bitno, da sam ja skupa gospođa, moja gostovanja nisu jeftina, moji satovi na televizijskim nastupima, na koje ne moram ići kao promotorica knjige, vrlo su skupi. Ja sam business woman. Ja nisam počašćena kad me netko nekamo pozove. To je moj posao koji se plaća.

Meni ćete naplatiti?

– Ne, vi ste institucija.

Imate u Srbiji izdavačku kuću?

– Da. To je Laguna u Beogradu. To je svjetska kuća. Vlasnik Lagune, Papić, ušao je među deset najboljih menadžera u svijetu, ali ne samo u izdavaštvu nego – uopće. Veliki menadžer. Dodjela nagrada bila je u Monaku. On svoje pisce, koji mu donose pare, tretira kao – zvijezde. Baš sam jučer dobila obavijest od Lagune da se tiska osmo izdanje moje knjiga “Zašto psujem”. Isto jučer javio mi je gospodin Glamuzina, sjajan direktor VBZ-a u Zagrebu, da se upravo tiska drugo izdanje moje knjige “Doživotna robija”.

Što je doživotna robija?

– Život. Po meni… Ne znam vaša iskustva, ali vam zamjeram što ste u jednom intervjuu rekli da vam je prva žena bila lijepa, druga pametna, a treća jedno i drugo. Meni se to ne sviđa, ja sam borkinja za ženska prava pa mi se to čini neoprostivo.

Što tu ne vrijedi?

– Jedan džentlmen nikad ne bi to smio reći. To zvuči duhovito, mužjački duhovito, ali pošto ste vi Dalmatinac, onda je to normalno. Muškarci Dalmatinci su, uglavnom, prostaci.

Znači, ja sam prostak.

– Da.

Vaš blog se zove “Avantura slijepe kurve”.

– Da, Slijepa zato što sam nakon koronavirusa izgubila vid, i to drastično. Ne vidim dobro kao prije. Taj izraz “kurva” stavila sam jer sam htjela da se izliže. Da postane banalno. Smeta mi da se “kurva” često upotrebljava kad se govori o ženama. Ima još žešći izraz za ženu pa je nerijetko muškarci zovu – drolja.

To je gadno. Narod kod nas voli svakodnevno govoriti prostote i psovati. Vi pišete kako ljudi govore. Neki vas stoga napadaju…

– Kod nas psuju i djeca u vrtiću.

Šporke riječi… Književnik i znanstvenik Tomislav Sabljak izdao je fantastičnu knjigu: rječnik hrvatskog žargona i slenga… psovki… prostota…

– Znam. Izvrstan je. Fenomenalan.

Ima masu sinonima za ženski i muški reproduktivni aparat: pička, kurac… i još stotinu i više sinonima…

– Meni naši književnici i kulturna čeljad ne zamjeraju proste riječi koje su u svakodnevici…

Nego?

– Zamjeraju što ja pišem kao – muškarac. Kad muškarac piše kao ja, to nikad nije nikome sporno. Ni tema. Ako razgovarate s nekim hrvatskim književnikom, poznatim, velikim, ako ih uopće danas ima, oni sasvim normalno upotrebljavaju te iste riječi. Ako mu zamjerite, reći će: “Pa ti si sasvim lud. Pička i kurac su normalne riječi i svi ih rado izgovaramo. Osobito u psovkama i oznakama karaktera.” Problem sam – ja, žena koja se usuđuje ponašati kao muškarac. Pisati kao muškarac.

Koliko znam, većina ljudi koji čitaju vaše knjige i blog jako su radosni i veseli zbog vašeg talenta.

– Meni se u Hrvatskoj neće nikada priznati…

Što?

– Da sam dobra spisateljica, odnosno pisačica, odnosno dobra književnica. Da neka loša književnica piše te pičke, kurce i ostale lijepe imenice, nitko ne bi ni znao za nju. Ali, mene znaju, ja sam dobra književnica. Prevedena sam u cijelom svijetu: u Americi imam tri knjige, u Rusiji tri, u Poljskoj, u Londonu su me igrali, u Santa Monici. Ne praštaju mi to što sam dobra. Ja znam što vrijedi, što ne vrijedi. Ja vrijedim.

Radili ste na radiju?

– Davno. Znate, nisu ljudi baš tako glupi kao što to neki intelektualci misle. U tom svom mladom razdoblju bila sam novinarka na radiju. Svaki dan su nam šefovi govorili istu priču: pazite, budite ovakvi, budite onakvi. Jer, svi ti urednici polaze od teze da su čitatelji, slušatelji, gledatelji – budale. Autori, urednici, vlasnici medija podcjenjuju narod. Pljuju po narodu. A, narod im dokazuje da je glup jer konzumira tu gomilu smeća što mu mediji ponude.

Ja mislim da narod nije glup i, kad mu dođe voda do grla, pitat će se zašto kad pišu o Ukrajini stave svaki put sličicu Putina i dodaju mu one Hitlerove brkove. Drugim likovima ne stave. Zašto? Uostalom, čiji su to mediji? Ne znamo. Ali, vidi se da su prodani… Sve je to tuga i žalost. Velikih novinara više nema. Žalosno je i što ste samo vi veliki novinar. Gdje su drugi? Gdje su mlađi? Vi ste velik i nakon toga je – pustinja. Razumijete? To nije normalno. Ovi mladi novinari pišu po naređenju. I sad postoje – samo žuti mediji. Ljudi ih čitaju, slušaju, gledaju…

Traže tračeve, zločine, krv, prihvaćaju laž…

– A zašto u Jugoslaviji to nisu tražili? Zato što nije bilo takve ponude. U Jugoslaviji se o samoubojstvima nije smjelo pisati. Tada se nije išlo pitati majku djeteta koje se ubilo – dajte nam sličicu djeteta s prve pričesti… Danas je to opće mjesto. Čitala sam, davno, knjigu poznatog njemačkog novinara Güntera Wallraffa “Operacija Bild” o tome kako se kao insajder uvukao u Bild i potom pisao kako stvarno funkcionira Bild. Danas imate takvih novina u Srbiji mnogo, u Hrvatskoj malo manje. Ali ih imate. To je sunovrat novinarstva.

Tako danas stojimo. Cijela Europa se otkrila kao čmarni uložak Amerike. To je eksplicitno, više se ne skriva… To me boli, osjećam se uvrijeđenom što moja vlast misli da ću ja pušiti tu priču. Ja, srećom, imam blog pa im kažem: “Jebite nekog drugog.” Znam što radite. Blog mi je odmor za dušu. Moj blog je vrlo čitan. Zove se “Avantura slijepe kurve”. Znajući hrvatsku politiku, ja ne glasam na izborima. Glasala sam samo jednom, i to za SDP-ova Ivicu Račana, ali on je za mene inkarnacija zla. Tad sam glasala i nikada više.

Dosta politike. Stanujete… odnosno imate jednu jako staru kuću u Rijeci.

– Na Trsatu. Kuća ima oko 300 godina.

Drvena je?

– Ne. Kamena kuća. Nije velika, ima 65 kvadrata. Mi imamo troje djece, Ljubiša i ja. Kćer i sina ja, on kćer. Htjela sam napraviti kuću tako da djeci ne bude udobna i da se oni, kad nas dođu posjetiti – osjete klaustrofobično. I da odu. Zato nismo proširili i napravili veliku kuću iako imamo građevinsku dozvolu za ukupno 150 kvadrata. Ili da ima, ne daj Bože, dva kata. Nisam željela da se tamo djeca razbaškare… Ustvari 65 kvadrata je za Ljubišu i mene sasvim dovoljno. Imamo 800 kvadrata okućnice, nekoliko terasa, a otac mi je ostavio još jednu kuću, koju sam prodala. A onda, kako je rekla Virginia Woolf da “svaka žena mora imati svoju sobu”, ja sam sebi sagradila malu kuću u našem velikom vrtu.

To je kuća s jednom sobom, samo za mene. U staroj kući živimo muž i ja, a tristo metara dalje imam svoju kućicu sa sobom samo za mene. Napravila sam u njoj namještaj po mjeri, ogroman radni stol, staklene zidove s pogledom na kanjon Rječine. I tu imam veliku terasu. Sve bijelo, sve savršeno. Puno knjiga. Kad je sve bilo završeno i bilo spremno za moj rad, ja sam shvatila da me to više ne zanima. U glavnoj kući imamo veliki dnevni boravak, Ljubišinu malu radnu sobu i zajedničku spavaću sobu. Ja sam primijetila da se moj muž često ušulja u tu moju malu kuću i da ga nema van satima. Upitala sam ga: “Šta radiš ti tamo? Sviđa ti se tamo?” On odgovori: “Jako mi se sviđa.”

Onda sam mu poklonila tu kućicu. Naravno, i dalje spavamo zajedno u istom krevetu, 160 cm za dva. A, on radi svoj odvjetnički posao u čarobnoj kućici. Piše žalbe i tužbe. Ima on i ured u centru grada, ali sam mu rekla da ne želim biti bez njega. On mora pisati žalbe i tužbe, a ja moram biti blizu njega. Mene drugi ljudi ne zanimaju. Rekla sam mu: “Piši doma u kućici u šumici, a to što moraš sretati svoje ubojice i razbojnike, on se bavi krivičnim pravom – to radi van kuće.” I tako bi.

Lijepo ste to sredili.

– Je, živimo fantastično. Ja pišem, on radi. Spavamo skupa. O, da, imamo još jednu malu kuću, koja je njegov vinski podrum. Postoji još jedna jako mala kućica, skladište za alat. Dolaze nam stalno neki majstori i vrtlari… Stalno se neki vrag dešava. Imamo apsolutno fantastičan život.

Imate li televizor?

– Ja ne gledam televiziju, osim Netflixove krimi-serije koje su snimljene prema istinitim događajima. Dakle, ako je netko ubio 10 žena ili 10 muškaraca… ili pucao u školi. Volim istinite priče, a ne romansirane biografije Marilyn Monroe. Volim dokumentarce, ali ne o konjima.

Riječanka ste?

– Ne, ja sam Opatijka. Rođena na Voloskom. U Rijeku sam se preselila prije 30 godina. Prije sam imala staru kuću blizu Kastva, s bivšim mužem. Otkako sam upoznala Ljubišu, živim u Rijeci.

Rođendan ste imali neki dan?

– Da. Sin uređuje moj blog. On je i autor ideje da ja imam blog. Rekao mi je: “Moraš biti u javnosti. A u Hrvatskoj te nitko neće pozvati razgovarati na televiziju.” Ja definitivno jesam “persona non grata” u hrvatskim medijima. To je činjenica. Neki ljudi tumače da je to zato što sam ja davno na Novoj TV napala Židove.

Ja sam nešto pričala o politici i nepravdi u Gazi. Ali nisam napala židovski narod, niti oni mene. Direktor Nove TV bio je jedan ugledni židov, sin Estée Lauder. Čak mi je za prilog od tri minute dao honorar od 10.000 eura… Da sam antisemit, on mi to ne bi dao. Ja nisam antisemit. Mene samo ne voli HDZ.

Napisali ste knjigu “Zašto psujem”. Zašto psujete?

– Ja ne psujem. Nikad u privatnom životu.

Ako se posvađate s Ljubišom?

– Ne. Mi se ne svađamo. Imamo različita mišljenja o određenim stvarima i činjenicama, i to je za mene veliki izazov jer on je fantastičan advokat. Ljubiša je jedini muškarac u mom životu koji je mene ikada privukao. Pametan je. Imala sam 37 godina kad smo se upoznali. Cijeli život sam radila s muškarcima, ali me nitko nije privukao. Tek Ljubiša, koji ima spoj šarma, ljepote i znanja. I duhovit je. Fenomenalan lik.

Ja sam toliko ružnih stvari napisala o muškarcima i o njima mislim sve najgore da je Bog, u koga ne vjerujem, sigurno rekao: sad ću ti pokazati da si u krivu i dat ću ti savršenog muškarca. To je Ljubiša. Usput, glede Boga: moja mala unučica mi je prije par dana rekla: “Nona, ti znaš da ja ne vjerujem u Boga, ali smo moja prijateljica Maca i ja sklopile ruke, pogledale prema nebu i rekle – dragi Bože, ako te ima ili ako te nema: molimo te da nas ne pita kemiju.” Nije nas pitalo.

Vi vjerujete?

– Ne. Ali meni se u životu dešavaju neke čudne stvari: ja vidim unaprijed što će se dogoditi. Moji prijatelji – ima ih samo troje, zovu me od milja – vještica. Ja znam što će se njima dogoditi. Čitam ljude, znam kako funkcioniraju. Ne znam kako to. Inače, ja sam kontrol frik, volim planirati život.

Tko kuha?

– Otkad je korona, muž kuha češće. Više je doma. Ja mrzim kuhanje. Mrzim ga više od žohara i više od štakora. Ako Ljubiša ne stigne nešto skuhati, onda jedemo sendviče.

“Svaki život je besmislen”? To je vaša rečenica?

– Ako je cilj postojanja da čovjek umre u miru. Živjet ću još nešto godina da bih mogla živjeti u miru? Rekli bi čakavci – “ako mi Bog da sreće”. Čemu sve te nade, te radosti, te ljubavi, te mržnje, ratovi… Čemu skupljanje para? Sad je umro vlasnik Red Bulla. Imao je 20 milijardi dolara. Čemu sve to? Ja sam još kao mlada čitala da su najsretniji ljudi između 60 i 70 godina. To se meni sada dešava iako sam mislila da je to glupost. Ja nikad nisam bila sretnija.

Djeca su odrasli ljudi, koji me zanimaju ako su pristojni. Djeci ništa ne toleriram. Ni najmanju grešku. Zanimaju me djeca i unuka samo ako su savršeni. Imam muža kojeg volim. Samo planiramo kako usrećiti sebe. Kupiti gležnjače ili dvije kile škampa u Mošćeničkoj Dragi po 300 kuna kilogram pa ih onda pojedemo Ljubiša i ja. Dakle, naš je život čista sreća. Pritom osjećam da mi smrt “diha za vrat”, što bi rekao onaj Slovenac. Nek diha, vidjet ćemo tko će prije izdahnuti: smrt ili ja.

Volite novac?

– Da. Jako. Bili smo strahovito siromašni kad sam bila mala.

Što je radio tata?

– Bio je vrtlar. I pijanac. Majka je bila domaćica i alkoholičarka. Bukowski je rekao: tko nema nesretno djetinjstvo, nema o čemu pisati. Znate, okruženi smo glupanima i glupačama, naravno. To je ono zastrašujuće.

U Beogradu vas smatraju božanstvom. Čitao sam… Imate taj osjećaj?

– Imam. To me zabavlja.

73?

– Navršene.

Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr