Sjećanja Vicka Krstulovića

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Bilo bi zanimljivo znati koliko je, i je li ikako, Šimun Cimerman svojom knjigom o bici na Sutjesci poremetio revizionističku anesteziju kojoj su nacionalističke ortodoksije podvrgnule jugoslavenske narode. Ta anestezija ima podlost u motivaciji, i njoj naruku i u podršku ide današnja podlost koja vlada svijetom. Ta podlost ima za jedan od ciljeva da pokaže kako komunistička borba protiv nacizma nije bila “prava”, jerbo nije bila “demokratska”, već da je to bila samo ona američka i, hajde nekako, britanska.

Još prije dvadeset godina je takozvana budimpeštanska deklaracija praktički izjednačila štete koje su svijetu načinili nacizam i fašizam sa onim koje je načinilo ono što su oni prozvali komunizam. Totalitarni režimi, dakle. Mnoga hulja nacionalistička danas je tu masnu krpu vrgnula u svoju zastavu, i maše njome do nezasitnosti. Uz “komunističku pošast” stavljena je i partizanska borba, ona koja je praktički sama oslobodila Jugoslaviju od nacističke, fašističke, četničke, ustaške i drugih okupacija.

Partizanska borba u novim jugoslavenskim državama danas je pastorče povijesti i žrtva revizionističkih krojenja i prekrajanja. Kad bi danas neko, kao Šimun Cimerman, kazao i pokazao da je partizanski pokret najveća povijesna činjenica i najveći doprinos borbi za oslobođenje, revizionistički lešinari bi ga rado rastrgnuli i slasno proždrli. Oni su grlati, jer su razulareni i pokvareni. Oni se čuju, a oni koji se s njima ne slažu uglavnom šute, i to ne zato što je šutnja zlato, nego je glas pobune u takvoj razularenosti glas potonulosti.

Knjiga Šimuna Cimermana je izazvala jednu nenavadnu reakciju koja zaslužuje da se spomene i da se uzme u raspravu. Reakciju je načinio Dragan Stojković izdavač, čija je izdavačka kuća objavila više onih knjiga koje se mogu zvati pastorčad kulturne politike. Stojković objavljuje knjige sam, bez pomoći ministarstava, ne prijavljuje se za projekte, tiraži tih knjiga su skromni, a znatiželjni čitalac ih može nabaviti direktno od njega, to jest od njegove izdavačke kuće Most art, ponekad MostArt, a od 2019. Most art Jugoslavija.

Dragan Stojković je, kako da kažem, u dio izdvojenog mišljenja o Cimermanovoj knjizi objavio dijelove memoara Vicka Krstulovića, ratnog komandanta dalmatinskih partizana, kome Cimerman nije posvetio dužnu pažnju u svojoj dobroj i časnoj knjizi o borbama na Neretvi i na Sutjesci. Dragan Stojković je učinio gospodski potez, e da i Cimermanu i onima koji znaju šta su dvije najveće partizanske bitke značile za buduća pokoljenja, ukaže na ratni prilog splitskog komuniste, partizana i partizanskog komandanta i stratega Vicka Krstulovića.

Objavio je izbor iz Krstulovićevih sjećanja na ulogu dalmatinskih partizana u presudnim godinama oslobodilačke borbe. Iz tih svjedočenja se može vidjeti da je građa za povijest tih bitaka trajno zahtjevna. Stojković Cimermanu ukazuje na propust ne ružeći ga zbog toga (propusti idu uz velike poslove), nego podastirući mu građu u koju nema sumnje, i otmjeno ga pozivajući da u sljedećim izdanjima svoje knjige (koja je takva da će ih svakako biti) posveti više pažnje Krstuloviću.

Izbor koji je štampao Stojković priredio je Vladimir Krstulović, sin komandanta i revolucionera Vicka Krstulovića, objavljen je ove, 2026. godine pod naslovom “Neretva i Sutjeska”, i u njemu su sjećanja iz godina 1942. i 1943. Izbor je načinjen iz prvog od tri toma Krstulovićevih “Memoara” objavljenih kod izdavača zemunskog Most arta i sarajevskog Buybooka, prije dvanaest godina. Ti memoari odlično pristaju uz odličnu knjigu Cimermanovu, dopunjuju je i mjesto su s kojeg će Cimerman svoju knjigu moći načiniti još odličnijom. Jer je posao koji je Cimerman načinio sam posao za kakav povijesni institut i Stojkovićevo izdanje će mu svakako olakšati posao.

Vicko Krstulović je stvarna ličnost, no kad čovjek iščita njegov put, osvoji ga uvjerenje da bi mu pristajalo i mjesto u mitu. On je u partizane otišao i u partizanima ostao cijeli rat. On je kroz rat i kroz bitke vodio i svoju suprugu Luciju i troje djece! Bio je komandant i strateg, nadmoćno ispravan u procjenama, ustrajan u zamislima i vazda posvećen ideji, a oprezan prema ljudskim odlukama. (Njegov otac Marko je govorio: “Svaka čast idejama, ideje su dobre. Ali ljudi su kurbe.”) On je bio protiv one akcije Prvog splitskog partizanskog odreda koja je završila strašnom pogibijom.

U svom protivljenju je ostao sam, i morao se pomiriti sa naredbom više komande. Tu izginulu mladost on nikad nije prežalio. Vicko Krstulović je svojom upornošću i ratničkom odlučnošću uspio odgovoriti Tita da Vrhovni štab ranjenike ne šalje prema Biokovu i Dinari, nego da budu prenijeti preko Neretve. To je učinilo da bitka za ranjenike izraste u veličanstven primjer partizanske solidarnosti i empatije, a i da jedinice krenu u pobjede, teške i nestvarno pogibeljne, ali pobjede.

Vladimir Nazor je u svome dnevniku ostavio neizbrisivo svjedočenje o Vickovoj i Lucijinoj djeci partizanima: “Klicanje i smijeh oglasi se najedanput šumom. To su sigurno djeca Dalmatinca, komandanta Vicka Krstulovića. On putuje s nama, da nas doskora ostavi i skrene prema zapadu. Sve su naše muke ta djeca prošla, a uvijek zdrava i bezbrižna. Jašu, pješače, igraju se; slatko spavaju, i svaka im je hrana dobra, uz majku, koja – onako visoka i uspravna – grdno mršavi, a nikako da popusti u svojoj radinosti. Dječje zvonko klicanje i veseli smijeh razbilo je čini uklete šume.”

Zapis je načinjen negdje kod Kladnja, nakon što su ta djeca prošla pakao Neretve i Sutjeske. Nataša i Maksim su blizanci, u rat su pošli sa devet godina, a Viborg je imao pet. Za vrijeme bitke na Sutjesci majka Lucija i Nataša su preboljele tifusnu groznicu, a Viborgu je ranije pri padu s konja bila slomljena ruka, pa mu je na svom ratnom putu pomagao i pjesnik Nazor. Nataša je tifus dobila još pri prelasku mosta na Neretvi.

Čovjek ne može ne zaplakati na prizor kad Vicko slučajno među tifusarima na Prenju vidi svoju kćer, koja nema snage da ga zovne, već se očajnički šapatom upinje da izgovori “ćaća moj”. Ta djeca su sticajem sretnih okolnosti izbjegla četnička klanja žitelja sela Gata u Poljicima, odakle je rodom bila njihova majka Lucija, djevojački Kuvačić. Na Tjentištu je poginuo i Vladimir, borac Prve dalmatinske brigade, sin Vickove sestre Marice, imao je 17 godina.

Vicko Krstulović je zbog svoje “svojeglavosti” i “neposlušnosti” ispaštao još za vrijeme rata, a ispaštanje se nastavilo i kasnije, sve do smrti. Njega se stavlja u istu rubriku sa Kočom Popovićem, sa neposlušnosti i tvrdoglavosti. Tek će nepotkupljiva svjedočanstva pokazati da je proboj njemačkog obruča na Sutjesci učinjen zahvaljujući strateškoj genijalnosti Koče Popovića. Ideja da se sa ranjenicima pređe Neretva nije bila Titova nego Vickova.

Vicko Krstulović je vjerovatno jedini komandant koji je svojim rukama nosio nosila sa ranjenicima. Vjernost pravdi i odanost ideji pravičnosti Vicka će koštati višestruko: Tito će ukinuti Devetu dalmatinsku diviziju bez ikakve pisane naredbe, i to će njen komandant i kazati 1968. u Sarajevu, na naučnom skupu “Neretva-Sutjeska 1943”. I tako dalje, sve to i mnogo toga još, ima u knjigama koje je objavio Most art iz Zemuna.

Vicko Krstulović je i sam pastorče povijesti NOB-a i komunističke jugoslavenske stvarnosti. On je svoju vjeru u pravdu i jednakost usvojio izvan Kominterne i nikakva ga dogmatičnost nije mogla impresionirati. Zbog njegove otvorene i iskrene kritike partijskog i državnog rukovodstva bivao je prekidan i radio prenos njegova izlaganja na Petom kongresu Komunističke partije Hrvatske 1965. Njegov otvoreni zahtjev da se Tito, sa 76 godina, povuče i rukovodeće mjesto ustupi Koči Popoviću (koji ima 60) vrgnuo se u trajni partijski žig na čelu.

U sve to ide i fotografija koja stoji uz ovaj tekst načinjena 1943. o drugoj godišnjici Kragujevačkog bataljona. Na njoj Dalmatinac Vicko govori borcima Šumadincima. Ona je objavljena u knjizi Billa Deakina “Embattled Mountain”, ali je u jugoslavenskom izdanju knjige “Bojovna planina” – izostavljena! Nerazjašnjena smrt Vickova sina Maksima, slikara u Londonu, djeteta partizančeta sa Neretve i Sutjeske, godine 1974. nastavak je sablasne povijesti o tome kako revolucija ždere svoju djecu.

Vicku Krstuloviću će se nekada jednom podići dostojan spomenik barem u Splitu. Mi možda nećemo više biti tu, ali će biti neki drugi, sa više časti od ovih današnjih.

Tekst je prenet sa portala Novosti.