Dino Mustafić: Solidarnost je osnovni čin ljudskosti

Autor: Đorđe Krajišnik, Izvor: Novosti

Ovog je ljeta u okviru Sarajevo Film Festivala svjetsku premijeru imao film “Paviljon” reditelja Dine Mustafića, nastao prema istoimenoj priči Viktora Ivančića iz knjige “Radnici i seljaci”. Prvi je to Mustafićev igrani film nakon više od 20 godina i niza teatarskih predstava i dokumentarnih filmova.

Govoreći o iskustvima rada na njemu, sarajevski reditelj dotiče se tema dostojanstva, pobune i solidarnosti te pitanja poraća kao trajnog stanja postjugoslovenskih društava koje predstavlja svojevrsnu normalizaciju apsurda. “Naše odustajanje od budućnosti desilo se kada je politika potisnula ideju zajedničkog dobra, kada je cinizam zamijenio nadu, a privatni interes zajedničku viziju”, kaže Mustafić.

Vaš film “Paviljon” ljetos je imao svjetsku premijeru u sklopu Sarajevo Film Festivala. To je vaš prvi igrani film 22 godine nakon “Remakea”. Prije svega, kakav je osjećaj bio ponovo režirati na ovaj način te sa kakvim ste se izazovima suočavali u realizaciji ovog filma, šta vas je vodilo?

Povratak igranom filmu nakon više od dvije decenije bio je za mene emotivno vrlo snažno iskustvo. Film ima poseban status u mom životu – oduvijek je bio prostor u kojem se misao, emocija i društvena pitanja najdublje prelamaju. Nakon “Remakea” posvetio sam se pozorištu i dokumentarnim formama, ali igrani film nosi posebnu vrstu odgovornosti jer stvara trajne slike u kolektivnoj memoriji.

Izazovi su bili veliki: od ograničenih produkcijskih uvjeta, preko borbe da se sačuva umjetnički integritet, do suočavanja sa sobom i pitanjem imam li snage ispričati priču koja će biti jednako istinita i snažna kao i prije 20 godina. Vodila me ista unutarnja potreba – da kroz film razgovaram sa stvarnošću, da postavljam pitanja o dostojanstvu, pobuni i smislu.

Ivančićev tekst me privukao jer u sebi nosi spoj subverzije i duboke ljudskosti. Njegova priča smještena u mikrokozmos doma za stare zapravo je priča o svima nama. Starost je u našim društvima marginalizirana, a ona razotkriva naš odnos prema slabima i nemoćnima

Imajući na umu vrijeme koje je prošlo i obilje predstava, kao i dokumentarnih filmova koje ste režirali, kako gledate na iskustvo filma u vrijeme kada je nastajao “Remake” u odnosu na ovo sada, u kojem ste realizirali “Paviljon”? Možete li napraviti paralelu između ta dva ostvarenja, u estetskom ali i etičkom smislu?

“Remake” je nastao u vremenu svježih ratnih trauma, kad je umjetnost morala biti neposredni svjedok. Bio je to film urgentnog vremena, krik protiv kruga generacijskog nasilja i ratova. “Paviljon” nastaje u društvu poraća, u atmosferi tranzicije koja nikada nije izgradila zdrave temelje, u mreži korupcije i etnonacionalnih fantazmi.

Ako je “Remake” govorio o ratu kao apsolutnoj katastrofi, “Paviljon” govori o poraću kao trajnom stanju – o normaliziranom apsurdu. Etika ostaje ista: uvijek je riječ o borbi za čovjeka i njegovo dostojanstvo. Ali estetika je drugačija: “Remake” je bio konvencionalniji u izrazu, dok “Paviljon” bira grotesku, metaforu i ironiju kako bi pokazao izobličenu stvarnost.

“Paviljon” je nastao prema istoimenoj priči Viktora Ivančića iz knjige “Radnici i seljaci”. Šta vas je privuklo tom tekstu i na koji način je on za vas imao filmski potencijal?

Ivančićev tekst me privukao jer u sebi nosi spoj subverzije i duboke ljudskosti. Njegova priča smještena u mikrokozmos doma za stare zapravo je priča o svima nama. Prepoznao sam da mali prostor može postati pozornica za univerzalne istine i sukobe. Privuklo me i to što je starost u našim društvima marginalizirana, a ona upravo razotkriva naš odnos prema slabima i nemoćnima. U tome je filmski potencijal: priča o marginaliziranima pretvara se u univerzalnu metaforu društva.

Film otvara paradoks – pobunu iniciraju pripadnici treće životne dobi. Kako objašnjavate tu situaciju u kontekstu onoga što danas živimo?

To govori o iscrpljenosti i obespravljenosti generacija. Mladi su često obeshrabreni, srednja generacija zarobljena u borbi za opstanak, a stariji – oni od kojih se to najmanje očekuje – postaju nosioci pobune. Njihov revolt proizlazi iz poniženja i otpisivanja, i upravo zato ima posebnu snagu. To je i upozorenje da promjena dolazi s mjesta na kojem je najmanje očekujemo.

Iako govori o starijima čini se da je “Paviljon” priča o svima nama. Je li to metafora naših društava?

Apsolutno. “Paviljon” jeste metafora. Svi mi živimo u zatvorenim paviljonima – u društvima oblikovanim moći, ideologijom, etnonacionalnim fantazmama. To su prostori nevidljivih, ali čvrstih granica, prostori u kojima se gubi ljudskost. Film otkriva stanje zarobljenosti u kojem smo svi.

Kada ste radili “Remake” činilo se da postoji nada da ćemo prevazići traume devedesetih. Danas se stiče dojam da se vraćamo tim narativima. Gdje se po vama desilo naše odustajanje od budućnosti?

Naše odustajanje od budućnosti desilo se kada je politika potisnula ideju zajedničkog dobra, kada je cinizam zamijenio nadu, a privatni interes zajedničku viziju. To je bio postepeni, ali temeljit proces. Ljudi su dovedeni do tačke u kojoj je preživljavanje postalo jedini horizont. Ideja boljeg sutra, zajedničke utopije, ismijana je i odbačena, a time smo izgubili kompas kao društvo.

“Paviljon” upućuje i na nužnost dijaloga. Imate li dojam da smo zaboravili razgovarati i slušati jedni druge?

Nažalost, da. Danas dominiraju buka i monolog. Ljudi žive u zatvorenim balonima u kojima samo potvrđuju vlastite predrasude. Dijalog je iščezao, a s njim i sposobnost da gradimo zajednicu. Bez razgovora, bez slušanja drugoga, osuđeni smo na entropiju i raspadanje. To je jedno od ključnih pitanja koje film otvara.

Važno mjesto u filmu zauzima i pitanje solidarnosti. Kako je vratiti kao temeljni postulat zajedništva?

Solidarnost je danas potisnuta logikom tržišta i individualizma. A upravo je ona osnovni čin ljudskosti. Vratiti je možemo kroz obrazovanje, umjetnost, male svakodnevne geste brige za druge. Film jasno pokazuje da je briga o slabijem ultimativni čin humanosti. To nije ideološka parola, nego jedini način da zajednica opstane.

Film je sniman u zeničkom hotelu Internacional, simbolu industrijskog razvoja i jugoslavenskog modernizma. Koliko je taj prostor bio važan kao simbolička poruka filma?

Hotel Internacional nije samo scenografija, on je lik u filmu. Nekada simbol prosperiteta jednog grada i jedne epohe, danas ruina – to je slika našeg puta od zajedništva do raspadanja. Taj prostor nosi i naslijeđe antifašizma, radničkih borbi, kolektivnih vrijednosti koje su danas potisnute revizionističkim manipulacijama. Snimati tamo značilo je reći – ovo je naša stvarnost i naš kontinuitet prekida, ovo je ogledalo nas samih.

Kultura i umjetnost u BiH, ali i cijelom regionu, sve su više na margini. Kako iz pozicije direktora Narodnog pozorišta Sarajevo gledate na te okolnosti?

Kultura je sistemski marginalizirana, gotovo izbrisana sa liste prioriteta. Ali upravo u takvim vremenima umjetnost je najpotrebnija. Moj rad u Narodnom pozorištu pokazao mi je koliko je teško opstati, ali i koliko je nužno boriti se. Institucije kulture su stubovi društva: ako se one uruše, urušit će se i društvo. Opstati možemo kroz upornost, kreativnost i međunarodne veze koje nas spašavaju od provincijalizma.

Na koncu, imajući na umu ono što se trenutno događa u Srbiji, vjerujete li da mladost ima snage mijenjati stvari?

Vjerujem. Mladi su uvijek bili nosioci promjena, čak i kad se činilo da nemaju snage. Ono što vidimo u Srbiji pokazuje da energija i bunt postoje. Iako su obeshrabreni, mladi imaju kapacitet da artikulišu svoje nezadovoljstvo u političku snagu. Ako pronađu način da se povežu preko podjela, oni mogu mijenjati stvari. Ja vjerujem da će ta energija prije ili kasnije pronaći svoj put.

Tekst je prenet sa portala  Novosti.