Luka Pejić: Povijesni narativ radnika drukčiji je od narativa elite
Izvor: Novosti, VIDA
Svaki narativ o povijesti mora uzeti u obzir potisnute i zaboravljene glasove, jer to daje jasniji uvid u društvo, izjavio je povjesničar s Filozofskog fakulteta u Osijeku Luka Pejić u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem.
Pejić je s Klasićem razgovarao o “povijesti odozdo”, znanstvenom pristupu prošlosti koji, kazao je, postaje sve popularniji, a obrađuje marginalne i obespravljene društvene skupine, poput siromašnih, obespravljenih radnika, sluškinja i slugu, prosjaka, skitnica, prostitutki, zatvorenika, mentalno oboljelih…
Hrvatsku povijest 19. stoljeća, naveo je primjer Pejić, možemo pisati istražujući pisanje preporoditelja, funkcioniranje sustava ili prevladavajuće ideologije. “Ali, moramo uzeti u obzir i druge priče. Povijesni narativ o iskustvima tvorničkih radnika koji su radili dvanaest sati i borili se da spoje kraj s krajem radikalno je drugačiji od povijesti fokusirane na političku i ekonomsku elitu”, objasnio je Pejić.
Govorio je o anarhizmu u Hrvatskoj, rekavši kako nije postojao kao pokret, ali jest kao pojedinačni bunt i fascinacija intelektualaca poput Augusta Cesarca i Miroslava Krleže. Javlja se već sredinom 1880-ih, kada radnici krijumčare subverzivne i radikalne listove koji propagiraju revolucionarni terorizam i smaknuće kralja.
Prvi generalni štrajk u hrvatskoj povijesti izbio je 1905. u Osijeku, a pokrenuli su ga upravo anarhisti. “Socijaldemokrati su bili vrlo bijesni na radnike koji su spontano paralizirali cijeli grad, pa su na kongresu 1905. osudili to anarhističko, direktaško shvaćanje općeg štrajka radnika u Osijeku”, kazao je Pejić.
Pripovijedao je i o zaboravljenim hrvatskim anarhistima: Milanu Krpanu primjerice, učitelju i pučkom tribunu iz okolice Slavonskog Broda koji je 1909. u Duboviku, kraj Slavonskog Broda, pokušao osnovati prvu anarhokomunističku komunu, no to je neslavno propalo, a Krpana su, kao “osobu subverzivnih ideja”, na kraju zatvorili u ustanovu za mentalno oboljele u Stenjevcu.
Spomenuo je još nekoliko radnika koji su postali anarhisti, poput pekara Stjepana Fabijanovića koji je otišao u SAD i ondje napisao knjigu o Friedrichu Nietzscheu i slušao predavanja Emme Goldmann ili Osječanina Ivana Cepa, koji je prije Prvog svjetskog rata otišao u Švicarsku i sudjelovao u anarhističkim kružocima Švicarske i Francuske. Poslije Drugog svjetskog rata vratio se u Jugoslaviju i tražio mirovinu tvrdeći da se cijeli život borio za radničku klasu. Odbili su ga s objašnjenjem da nije sudjelovao u Narodnooslobodilačkoj borbi i da nije član Partije, pa je vrijeme provodio pecajući uz Dravu te umro “zaboravljen i bijedan”.
Luka Pejić govorio je i o istraživanju života prosjaka, prostitutki i skitnica, ali i “bandita”, pobunjenika protiv društva koji su se na hrvatskim prostorima pojavljivali kao “hajduci” ili “razbojnici”, poput Andrijice Šimića u Hercegovini i Dalmaciji koji je “još za života postao legenda”, Joze Utmanića, prozvanog “moslavačkim Robinom Hoodom”, ili najpoznatijega, bravara iz obitelji svinjogojaca iz okolice Orahovice, Jovana Stanisavljevića Čaruge.
Tekst je prenet sa portala Novosti.
