Pomoći nekome u nevolji

Autor: Vladimir Jurišić, Izvor: Novosti

Čim je prije više od polja stoljeća danas 77-godišnji Dragan Čordaš završio osnovnu školu u rodnom selu, nastavio je obrazovanje u sisačkoj Trgovačkoj školi, pa se potom u Sisku i zaposlio te se puna tri desetljeća vlastitim radom prehranjivao od plaće zarađene u trgovini Brezovica. Ali kad je početkom 1990-ih započeo rat i kad je svakom normalnom postalo jasno da je vrag odnio šalu, Dragan se vratio u svoj Donji Žirovac, brinuti o već vremešnim roditeljima.

– Danas moja osnovna škola u pustom selu izgleda otužno. Teško je zamisliti da ju je nekad pohađalo i više od tristo đaka, što iz Žirovca a što iz okolnih zaselaka. U cijelom je selu sada tek troje školaraca, ali i oni, kraj ovolike zgrade, svakodnevno putuju u Dvor, pa školsko zdanje koje je još u relativno dobrom stanju sve više guta šikara. Budući da živim blizu te zgrade,  sa svakim se pogledom na nju prisjetim djetinjstva, svih onih dobrih i čestitih učitelja i nastavnika. A onda me uhvati neka tuga, pa odvratim pogled da skrenem misli. Kad sam kao golobradi mladić došao u Sisak, zaposlio sam se odmah po završetku školovanja i prvih desetak godina živio u unajmljenom stančiću, ali sam potom od svog poduzeća dobio stan, i sve je nekako išlo baš k’o što treba – uvodi nas Dragan u svoju životnu priču.

Sa zahuktavanjem raspada SFRJ sve je češće doživljavao neugodnosti na poslu i u gradu, pa se, rekosmo, vratio u Donji Žirovac već onemoćalim roditeljima, Đuri i Anici. U rat se petljao nije, jer je vješto izbjegavao vojne obaveze koje su mu sa svih strana pokušavali nametnuti. No, mama i tata umiru ubrzo jedno za drugim, pa Dragan ostaje sam, živeći uglavnom od poljoprivrede i nešto stoke, jedne krave, par svinja i manjim jatom peradi. Tako je strpljivo iščekivao kraj rata, a s njime i zasluženu mirovinu. A onda je tu koliku-toliku ‘normalu’ raspuhala Oluja, puno gore nego bilo kakvu kulu od pijeska.

– Tog je dana u selu nastao pravi metež: svi su se na brzinu pakovali, u panici palili traktore i aute, pa bježali u totalnu neizvjesnost. I ja sam na prikolicu natovario bicikl i najnužnije stvari, zaključavši potom kuću i puštajući životinje iz štale i obora. Sedam sam dana putovao do Zemuna, gdje je živio i još živi moj brat Mihajlo, stariji od mene deset godina. Bilo mi je dobro kod njega, ali mi se stalno u glavi vrtila moja Banija, a o Donjem Žirovcu sam snatrio danju i noću. I tako punih 18 mjeseci. Onda sam se bratu zahvalio na gostoljubivosti, zamolivši ga da me ne pokušava odgovarati od povratka. Ja sam svoje odlučio – kaže Dragan, i danas sretan što je temeljito ‘opustošenu’ porodičnu kuću zatekao barem pod krovom, pa mu je bilo lakše ponovno stvarati kakve-takve životne uvjete.

Kad je od jedne katoličke humanitarne organizacije dobio kravu, ona mu je bila dragocjena pomoć u brojnim teškoćama i nadilaženju teške besparice prvih povratničkih godina. Deset litara kravljeg mlijeka po dnevnom otkupu donosilo bi mu više od tisuću kuna mjesečno, koliko je u to doba iznosila pristojna mirovina. Danas pak živi od svoje penzije koja jedva prelazi tristo eura, a za obrađivanje zemlje, svojih oranica i livada, nema više ni volje ni snage. Doduše, još uspijeva brinuti o tri koze, pa je skroz zadovoljan životom u pustom selu. Mirovinu pažljivo raspoređuje i troši na ono što se ne može izbjeći, a iz vrta još izvlači ponešto krumpira, kupusa i luka, dovoljno da nabere za zimnicu. Do liječnika i ljekarne ipak mora do 25 kilometara udaljenog Dvora, kao i po dokumente ili stvari i namirnice koje sam ne proizvede.

– Najviše mi je žao što selo umire pa u nekadašnjih skoro 70 kuća živi svega dvadesetak ljudi, uglavnom starih i onemoćalih. Budućnost nam je u magli, pa se bojim kako će sve završiti. Sasvim sigurno se ovamo nitko više neće vraćati pa nas dogodine može biti samo još manje. Nema više ni pjesama ni komušanja kukuruza, nema narodnih zborova i okupljanja, nestala je dječja cika, pa čak i svađe i razmirice. Ostala je samo ova tugaljiva tišina koju potiskujem i tako što svakodnevno obilazim jednu stariju i boležljivu komšinicu. To me nekako čini sretnim i ponosnim, da mogu pomoći nekome u nevolji. Dođu nam četvrtkom i gerontodomaćice angažirane preko Crvenog križa, da svima starijima od 65 počiste kuću, nacijepaju i unesu drva, ali ja svoju susjedu posjećujem svakoga dana. Popijemo kavu i popričamo o starim vremenima, pa vidim da je i ona sa mnom sretna – objašnjava Dragan Čordaš, kojeg smo pri dolasku u selo i zatekli u komšiničinu dvorištu, taman dok su se premali za prvu jutarnju kavicu.

Zorka Đurašinović ima 92 godine, teško je pokretna i ne baš razgovorljiva, iako je s velikom pažnjom popratila naš razgovor sa svojim susjedom. Posjet Zorki Draganu nije samo lijepa navika, to je i svojevrsna obaveza jer joj svakodnevno mjeri tlak i kontrolira je li popila sve propisane medikamente, a donese joj i bar šalicu prirodnog i za zdravlje visokovrijednog kozjeg mlijeka. Zato možda i ne čudi što naš odlazak iz sela zaključuje svojim jedinim komentarom: “Ovo vam je moj dobri Dragan!”

Ako i vas koja prigoda nanese na cestu što od Gline vrluda do Dvora ispod prijevoja Vratnik, u jednoj od avlija usred pustog Donjeg Žirovca uočit ćete par koza – to su te Draganove, koje tradicionalnu kavicu sa susjedom nadopunjuju šalicom sve skupljeg mlijeka. Kojeg će se, naravno, uvijek naći i za svakog slučajnog prolaznika ili rijetkog putnika-namjernika.

Tekst je prenet sa portala Novosti.