Mladi Srbi u Hrvatskoj – Knin: Računajte na Kninjane i Knince

Autorka: Ivana Perić Izvor: Novosti

Što se bijeli u gori zelenoj? Al’ su snijezi, al’ su labudovi? Muti nam se pogled na Dinaru, na čitav je obzor navučena bjeličasta opna. Pitamo se što je, zaključujemo samo da je nešto neuobičajeno. Stignemo se u autu dobrano čuditi jer nam je na put stalo desetak magaraca, smeđih i sivih, podjednako prelijepih. Ne pokazuju volju da se maknu ili barem požure korak. Tu-tu auto, vrag ti piz odnija!

Nedaleko od njih, dvoje djece stoji uz cestu s biciklima. Pitamo ih vodaju li oni magarce, ali odmah shvaćamo da je to glupo pitanje, jer nitko zapravo ne može magarce vodati. Nisu to njihovi magarci, kažu djeca. A ovo što se oko nas bijeli, to je pijesak Sahare, kasnije ćemo doznati. Iz najveće svjetske pustinje svake godine oko sto milijuna tona pijeska pada u Sredozemno more, a još sto milijuna tona na kopnene površine Europe. Pijesak nošen vjetrom najčešće ne dospije sjevernije od mediteranskih zemalja, ali ponekad dobaci i do Poljske.

Bliži se kraj juna, vruće je, ali nije sparno, a narodni je konsenzus odavno da je u tome ključna razlika. Više će nam ljudi iz kninskoga kraja idućih dana kazati da je kod njih ljeti puno stupnjeva, ali malo vlage. I u Knin smo se zaputili s pitanjem kako ovdje žive mladi Srbi, što je tema kojom se bavimo u još pet gradova diljem zemlje. I u Kninu je s nama istraživačica Dora Levačić, koja radi sociološki rad na ovu temu, pa nam je dozvoljeno da s njom sudjelujemo u fokus-grupi s mladim Srbima i prenesemo dijelove tog razgovora u ovoj reportaži.

U Knin u subotu izjutra nakon brzinske kave krećemo do Srpskog kulturnog centra. Srpsko narodno vijeće kupilo je i obnovilo zgradu u staroj jezgri grada, a centar je otvoren u aprilu ove godine. Ondje nas čeka kninska fokus-grupa, mlade ispitanice i ispitanici. Dio je u ranim, dio u kasnim dvadesetim godinama života. Neki su tu od rođenja, neki su se vratili prije nekoliko godina. Svi žive u selima u okolici Knina. Sudionici fokus-grupe moraju biti anonimizirani, njihova imena ne smijemo navoditi, ali dio onoga što su nam kazali možemo prenijeti u ovom tekstu.

Hvatamo se odmah korjenitih egzistencijalnih pitanja. O mogućnostima zapošljavanja mladih u Kninu govore nam da je problem standardan. Manja je sredina pa je i manji izbor poslova, pogotovo za one koji su završili fakultete i htjeli bi raditi u struci.

Ako je nekad i bilo diskriminacije, diskriminirali su malograđani. Mi imamo osjećaj za pripadnost, ali osuđujemo nacionaliste, i s hrvatske i sa srpske strane – ističe jedan sudionik fokus-grupe

– Ranije je možda bilo problema ako ste Srbi, možda se gledalo na nacionalnost, prednost su imali branitelji, ljudi povezani s crkvom itd. Sad kad su neka zanimanja deficitarna i treba radnika, ne gleda se na nacionalnost. Ali problem je s privredom ozbiljan, imamo samo jednu fabriku, Tvornicu vijaka. U Kninu ima najviše kafića, što je dokaz da privrede nema – kaže jedan od sudionika.

– U Kninu je uvijek bilo Srba, živjeli smo skupa na ovim prostorima oduvijek. Od poplava 2015. godine općenito je dosta ljudi otišlo iz grada. Vidi se odljev kadrova, preopterećenost na nekim radnim mjestima – dodaje drugi.

Pričaju nam i kako sve više studenata radi sezonski. Dosta ih se zapošljava u Nacionalnom parku Krka, a odlaze i na sezonski rad van Knina, diljem obale. Objašnjavaju nam kako Knin nema niti jedan moderan hotel, a turističke mogućnosti smatraju slabo iskorištenima. Dio mladih uz posao se bavi i poljoprivredom, uglavnom kroz male OPG-ove.

Što se kulturne ponude grada tiče, zadovoljni su kafićima i klubovima, koncertima i sportskim aktivnostima. Ipak smo u gradu velikih i raznolikih sportskih šampiona, od trkačkog prvaka Marka Čeke do olimpijske pobjednice u taekwondou Matee Jelić. U gradu im fali možda još kino i plesni centar, kažu. Na popis infrastrukturnih želja dodaju i javni gradski prijevoz s više autobusnih linija, što je do kraja godine i u najavi.

Osvrćući se još malo na pitanja o diskriminaciji po nacionalnoj osnovi, govore nam da oni na svojoj koži u Kninu nikad nisu osjetili probleme zato što su Srbi. Takva ponašanja generalno smatraju izoliranim incidentima, ne nečime što odražava opće stanje u gradu i okolici.

– Ako je nekad i bilo diskriminacije, diskriminirali su malograđani. Mi imamo osjećaj za pripadnost, ali osuđujemo nacionaliste, i s hrvatske i sa srpske strane – kaže jedan sudionik.

– Ako baš tražiš problem, sigurno ćeš ga naći. Da sad odvrneš neku četničku pjesmu i ideš uokolo po čitavom Kninu, pa moguće je da će netko reagirati. Ali to su provokacije, nisu svakodnevni primjeri – dodaje drugi.

Znali su, kažu, imati problema u Srbiji zato što su iz Knina, osjetili su diskriminaciju jer ih se nije smatralo “pravim Srbima”. Ali i to su, konstatiraju, bili rijetki slučajevi, ne odraz općeg stanja.

Razmatramo pred kraj razgovora i mogućnosti društvenog i političkog aktiviranja mladih. Govore nam da ih politički angažman ne privlači, barem ne onaj klasični kroz političke stranke i parlamentarnu politiku. Smatraju da su političke stranke u Hrvatskoj sadržajno i programski ostale u prošlosti i ne okreću se mladima dovoljno. Iako im materijalno ponekad nije najlakše ni najjednostavnije živjeti i planirati budućnost, svi bi voljeli ostati u Kninu. Ovaj kraj im je u srcu, i riječima jedne sudionice – veže ih čisti zrak.

Udišući još malo čistoga (minus Sahara) zraka, nakon fokus-grupe u Srpskom kulturnom centru nalazimo se s Petrom Đorđevićem, mladim medicinskim tehničarom koji radi u bolnici u Kninu, a u slobodno je vrijeme poljoprivrednik i pjesnik. Đorđević je bio jedan od urednika novina mladih “Bac’ de oko”, koje su se izdavale u Biskupiji, u sklopu projekta udruge Žene Kosovske doline. Nažalost, kratko je trajalo, kao i sve projektno.

– Pisali smo o svemu, od ribolova i poljoprivrede, do intervjua s poznatim osobama u općini i skupljanja narodnih recepata. Najmlađi novinari imali su desetak godina, ja sam, s 25 godina, bio najstariji. Nije trajalo dugo, ali bilo je lijepo i poticajno. U Kninu više nema tiskare Mladost i fali nam kvalitetan lokalni medij, dosta se skučeno gleda na grad. Volio bih da imamo novine koje bi predstavljale stvarnu svakodnevicu grada, animirale zajednicu, oživjele tisak – priča Đorđević.

Njemu je inspiracija za pisanje od djetinjstva bila baka, i zahvaljujući njenom detaljnom pripovijedanju stvorio je sliku Knina kakav je nekad bio.

Imamo program za djecu, radionice “Od svirke do publike”. Ako se dijete dotakne glazbe na bilo koji način, u životu će se drugačije ponašati prema njoj, više istraživati. Projekt ima i socijalnu notu, jer je glazba često dostupnija samo užem krugu ljudi – govori Katarina

– Knin je sjecište brojnih kultura, kod nas možete pronaći i Rim i Tursku. Ponosan sam na tu raznolikost, vidim je kao zajedničko bogatstvo koje nas sve spaja – kaže naš sugovornik.

Poeziju piše od desete godine života, a zasad pjesme objavljuje samo na Facebooku, iako ostavlja mogućnost da jednom budu i ukoričene.

– Prije su to bile dječje pjesmice, krajolik, cvijeće, proljeće. Što sam stariji, to me više zanima dublja tematika, pjesme s porukom, o tugama, o brigama. Cijenim dobar stih gdje god da ga nađem. Nažalost, ne idem baš često u knjižnicu, ne stignem puno uz posao i poljoprivredu. Ali idem na skoro svaki koncert u Kninu. Volio bih i na predstave ići češće, takvog nam sadržaja fali. Cijenim svaku kreativnu ekspresiju – veselo zaključuje Đorđević.

Napojeni njegovim entuzijazmom, odlazimo se prošetati uz Krku, jednu od sedam vižlastih kninskih rijeka. Kroz grad i oko grada teku još Butižnica, Radljevac, Kosovčica, Krčić, Orašnica i Marčinkovac. Krka je ihtiološki najbogatija rijeka jadranskog slijeva, a osim brojnim i raznovrsnim ribljim vrstama, obiluje i pticama i spada među najvrjednija ornitološka područja Europe. Duž kanjona Krke puno je i šišmiša, u špilji Miljacka obitava najveća poznata kolonija dugonogih šišmiša u Europi. Na smaragdnoj površini Krke vidimo čak i jednog plamenca, ali taj je plastični, odnekud je doplivao i zapetljao se u bujnoj vegetaciji rijeke.

Od plamenca produžujemo korak do auta, pa krećemo po osvježenje prema Peručkom jezeru, poznatom i kao Vrličko more. Ondje nas dočekuju borovi i cvrčci, nekoliko kampera i šarenih šatora, obitelji s djecom i tinejdžeri s kajacima. Zbog pogodnih uvjeta na jezeru se za nastupe često pripremaju i domaći i strani veslači i veslačice.

Osvježavajuće je i uz česmu u Vrlici, smještenu usred šume blizu centra grada, gdje je temperatura uvijek barem za par stupnjeva niža nego u okolici. Malo dalje od česme nalazi se teniski teren i restoran, a kod terase restorana je, kao i u Sinju, zasađen prekrasni svileni bagrem. U ljeto je pun nitastih ružičastih cvjetova.

Omađijani mekoćom mediteranske flore predvečer odlazimo u kafić A3, legendarno kninsko alternativno okupljalište u kojem su svirali svi domaći bendovi koji imalo drže do sebe. Izuzetak nije ni DemeNtronomes, bend u kojem muzicira naš urednik iz Novosti Lujo Parežanin na čiju smo preporuku i stigli u kafić u kojem nas dočekuje vrijedna grupa mladih ljudi koji vode program u klubu i udrugu Atribut. A3 postoji od 2004. godine, a udruga Atribut nastala je na temeljima kluba prije sedam godina.

Strop kafića kompletno je oblijepljen plakatima raznih bendova koji su ovdje svirali, njih više od 400. Smještamo se na drvenoj terasi i bacamo u razgovor s Petrom, Katarinom i Marijom. Svi troje se bave organizacijom koncerata i muzičkih radionica za djecu i mlade, ali i brojnim drugim aktivnostima udruge.

– Atribut se bavi razvojem alternativne kulture, pružamo platformu neafirmiranim umjetnicima i glazbenicima. A3 je postao kultno mjesto, nekako ga ljudi doživljavaju kao mjesto koje im donosi sreću. Dosta nam se bendova javlja, iz čitave Europe, čekaju u redu za nastup ovdje – priča Katarina.

Petar dodaje da im je želja da se što više lokalnih mladih ljudi uključi u razvoj njihovih programa, to im je glavni prioritet za budućnost ovog prostora.

Čovik ubije ženu u Zagrebu, hoću li suditi čitav Zagreb po tome? Kakav suživot Hrvata i Srba, nije suživot, ovdje je život. Dosta nam je i toga da se o Kninu piše samo za Oluju, ovaj grad postoji i ostatak godine – kaže Petar

– Imamo i program za djecu, radionice “Od svirke do publike”. Idemo na tu priču da ako se dijete dotakne glazbe na bilo koji način, u životu će se drugačije ponašati prema glazbi, više istraživati. Projekt ima i socijalnu notu, jer je glazba često, kao i tenis na primjer, dostupnija samo užem krugu ljudi, elitnijem. Ovdje svi imaju priliku doći i probati instrument koji žele svirati. Neki su već dugo s nama i onda ih spajamo u bendove, dosad smo tri benda oformili. Petkom imamo svirke u klubu, a od ove godine snimamo i podcast s bendovima – nadovezuje se Katarina.

Iz njihovih muzičkih radionica proizašao je tinejdžerski ženski bend Blizter, kao i bend mlađih osnovnoškolaca Kninci, čiju ćemo probu imati priliku slušati nakon ćakule na terasi.

Pitamo naše domaćine kako im se čini opće stanje za mlade u Kninu, kako grad diše van njihova četiri alternativna zida.

– U gradu ima ponude razne, od kulturnog sadržaja do različitih sportskih aktivnosti. Od sportova mislim da jedino vaterpolo nema. Dobro nam je ovdje, lijepo se može živjeti – priča Petar.

– Zbog inflacije i svega, ako živiš sam, nije lako. Ovisi koji posao radiš, kao i u svakom gradu. Knin se ne razlikuje od drugih malih sredina u tome, isto nam je kao i drugima. Voljela bi da Knin prestanu etiketirati i dolaziti nam s pitanjima: Kako je vama u Kninu, kako vi, jadni, živite? Ljudi nisu svjesni u kojoj mi lijepoj simbiozi živimo, pa ovdje nas ima sa svih strana. Ja sam, evo, rodom iz Slavonije. Incidenti su toliko rijetki, i ima ih svugdje, a novinari kao da ih jedva dočekaju – uključuje se u razgovor Marija.

– Čovik ubije ženu u Zagrebu, hoću li suditi čitav Zagreb po tome? Kakav suživot Hrvata i Srba, nije suživot, ovdje je život. Dosta nam je i toga da se o Kninu piše samo za Oluju, ovaj grad postoji i ostatak godine – nadovezuje se Petar.

Našim sugovornicima svečano obećajemo da ova reportaža neće biti objavljena za Oluju, a pridodajmo tome i da je A3 vjerojatno jedini kafić u gradu u kojem je za Oluju “dan kao i svaki drugi”, bez puštanja Thompsona i ubiranja para na ugošćavanju nacionalističke parade.

– Stalno se ističu negativne stvari oko Kina, a u gradu se puno toga pomiče nabolje, pogotovo u zadnje vrijeme. Hrvatska se gleda samo prema obali, a toliko je ljepote ovdje. I mi ulažemo puno truda, puno volonterskog rada i entuzijazma da stvorimo i održimo društveno vrijedne programe u gradu, valjda bi se i o tome trebalo u medijima pisati – govori Katarina.

Sve se slažemo i potpisujemo pa odlazimo dalje do šarene šupe u kojoj se uštimavaju Kninci, bend sastavljen od petero živahnih osnovnoškolaca. Shvaćamo brzo da svi članovi benda imaju specifičan i podjednako neodoljiv karakter, od glavne pjevačice koja se preslatko duri kad omaši stih do dječaka na bubnjevima koji je malo zaboravio kad je njegov red da krene bubnjati. Ova im je proba važna, pripremaju se za skori nastup na manifestaciji Prominski bronzin u Oklaju. Sviraju nam nekoliko hit-obrada, među kojima su Majke i “Gdje je nestao čovjek” i Bruno Mars i “Count on me”. Finalni nam je dojam nakon svirke – možete računati na Knince! Ako vidite da negdje nastupaju, nemojte da ih ne podržite.

Ostavljamo mlade muzičke nade uživljene u rad s mentoricom Marijom, bacajući još jedan završni pogled na ugodni ambijent A3 i vrijedne entuzijaste koji ga vode. Pozdravljamo se i odlazimo u centar grada, do nogometnog igrališta na kojem se održava malonogometni turnir “Sveti Ante”. Topla noć postaje još iskričavija uz aparat u kojem se peku kokice i načičkane tribine igrališta. Iza jednog od golova stoji veliki grafit “Malo mi je jedan život s tebon”. Kroz zvučnike se između utakmica pušta pomna muzička selekcija slična onoj koju vrti Radio Dalmacija. Kad muzika stane, publika pažljivo osluškuje koji su brojevi izvučeni na tomboli. Kemijske rade, listiće na tribinama križa i staro i mlado.

Za sve kojima kokice nisu dovoljna meza, glavna atrakcija u blizini igrališta crveni je food truck “Vještica”, novost u gradu. Imaju, između ostalog, “začarane” i “paklene” burgere i odličan pomfrit od batata. Ljudi se pred “Vješticom” gužvaju čitavu večer, pa čekamo kraj smjene da popričamo s Markom, mladićem koji je nedavno pokrenuo ovaj biznis. Oko ponoći, kad se gužva stišala i šank počistio, sjedamo na vreli beton ispred kamiona i komentiramo gastro ponudu u gradu. Marko je nakon završene srednje škole radio kao kuhar u Njemačkoj, a u Knin se vratio sa željom da pokuša biti sam svoj gazda. Nije lako, radi naporno, ali volio bi da njegov food truck zaživi, i da s njime radi i putuje po čitavoj zemlji.

Marku želimo svako dobro, a ugodan miris njegove kuhinje-kamiona ispratit će nas u noć. Struja se vratila u čitavu Dalmaciju, pijesak Sahare se raščistio, k’o lubenica sija Mjesec iznad Knina.

Tekst je prenet sa portala Novosti.